Obitelj Kostelić - tvornica novca

Od najvećeg sponzorskog ugovora - tri milijuna eura za dvije i pol godine - Ante Kostelić tražio je samo 5.000 dolara mjesečno

Piše: Tomislav Birtić

Tomislav Birtić, novinar koji je objavio 'aferu štitnjača', dvije je godine radio na knjizi o obitelji Kostelić koja će pod naslovom 'Kostelići - cijela istina' svjetlo dana ugledati u veljači. Neautorizirana biografija obitelji nastala je na temelju svjedočanstava više od sto životnih suputnika bez premca najpopularnijih Hrvata, a poslovni tjednik Lider u nastavcima ekskluzivno donosi ekonomske aspekte njihove životne priče.

T-Mobile nije ni potvrdio ni zanijekao da je vrijednost sponzorskog ugovora s Hrvatskim skijaškim savezom 3,000.000 eura. Sektor za odnose s javnošću i interne komunikacije kaže: 'Ugovorom potpisanim u studenome 2003. godine HTmobile se obvezao da će do kraja trećeg mjeseca 2006. godine biti generalni pokrovitelj Hrvatskog skijaškog saveza, i to hrvatskih alpskih skijaških reprezentacija te hrvatske snowboard reprezentacije.

HTmobile ujedno je osobni sponzor Janice Kostelić, a vezano uz navedenu suradnju u ime HTmobilea pregovarao je HTmobile tim. Vrijednost ugovora poslovni je podatak kompanije'.

Interes Hrvatskog telekoma bio je vrlo jasan. Postavši 'suvlasnikom' jedne od najvećih hrvatskih dragocjenosti, dobivši ujedno višegodišnji monopol nad telekomunikacijama, automatizmom je postao jedna od omraženijih kompanija.

Kad uđe na neko tržište, jedan od kraćih putova prema popularnosti za novoga je igrača sponzoriranje sporta.

Janica Kostelić ne samo da je svojim licem Hrvatski telekom učinila prihvatljivim hrvatskoj javnosti nego čak i simpatičnim, a bilo bi više nego zanimljivo saznati podatke kompanijskih i neovisnih istraživanja i analiza o svim konkretnim koristima Hrvatskog telekoma, danas T-Mobilea, od suradnje s Janicom i Hrvatskim skijaškim savezom.

Posebnu pohvalu, u ovom slučaju, zaslužuje onaj tko je čelnim ljudima kompanije sugerirao da poslovno surađuju baš s Janicom Kostelić.

Vjerojatno ne postoji Hrvat koji nije njezin navijač, pa posredno i 'navijač' njezinih sponzora.

'Katkad cilj nije nastaviti rast, nego se zadržati na dostignutoj razini poslovanja', kaže Alen Bašić iz tvrtke za sportski marketing Hecron, savjetnik nekoliko kompanija u pregovorima sa sportskim društvima koja te kompanije namjeravaju sponzorirati.

'Recimo, koliko je meni poznato, Hrvatski skijaški savez na korištenje je dobio 32 Renaultova automobila, a Renault je na tržište izbacio i model s Janičinim potpisom.

Partnerstvo možda nije rezultiralo rastom prodaje, ali suradnja s Kostelićima, jer Hrvatski skijaški savez zapravo su Kostelići, najbolji je mogući potez za svaku tvrtku.'

Svojedobno mi se direktor marketinga Radenske žalio: 'Dok god Jamnicu reklamiraju Janica i Ivica, nijedan proizvođač vode na hrvatskom tržištu nema nikakvih izgleda da im se suprotstavi. Toliko je jak njihov utjecaj na prodaju.

Konkretno, jedini način da se Jamnica pobijedi u Hrvatskoj sklapanje je sponzorskih ugovora s Janicom i Ivicom.' Što ne bi bilo nimalo lako jer je Jamnica jedan od prvih sponzora obitelji Kostelić pa iako je posao uglavnom samo posao, teško je zaboraviti da ti je netko pružio ruku u vrijeme kad je stotinjak tisuća kuna značilo više nego danas milijun eura...

Hypo, OMV Istrabenz, Mizuno, Salomon - sve su to investitori koji, prije nego što novac ulože u sport, sto puta promisle je li njihov 'maneken' od onih koji jedno lice imaju danju, a drugo noću.

Ćudljivost nekih sportskih zvijezda, loše ponašanje, kakav ispad u sekundi nepromišljenosti može donijeti više štete nego četiri godine koristi.

Ali odabravši Janicu Kostelić, svi su njezini partneri počeli suradnju s posebnom djevojkom koja jednostavno ne može ljudski pogriješiti, pa tako ni naklonost publike ne može doći u pitanje...

Posebna je cijela obitelj Kostelić predvođena glavom Antom Kostelićem, koje se sve to gotovo uopće ne tiče. Dobro, tiče ih se u mjeri ostvarivanja slobode nesmetanog sportskog napredovanja, no isti izvor koji je donio vijest o ugovoru vrijednom 3,000.000 eura kaže da je Ante Kostelić, kad su ga pregovarači Hrvatskog skijaškog saveza pitali što on zahtijeva od cijeloga kolača, lakonski odgovorio: 'Sve moje potrebe zadovoljava kuća, koju već imam, i 5.000 dolara na mjesec.'

Usput rečeno, kad bi mu do toga bilo stalo, financijski savjetnik mogao mu je spasiti dio plaće sugerirajući mu da je dolar nestabilna valuta, pa ako već ne želi ugovorenu ratu vezati za japanski jen ili švicarski franak, neka je bar umjesto za dolar veže za euro.

Ali Kosteliću je to nevažno, kao što nije imao ništa ni s Janičinim prijavljivanjem boravišta u Monte Carlu...

Doista, neobična priča, sva sila nula – i otkvačena obitelj koja ih je, bit će, i zaradila jer nikad nije bila opterećena novcem.

Ante Kostelić, u mladosti rukometaš Poleta (kasnije preimenovanog u Dinamo), Mladosti i Zagreba, o odnosu prema novcu odredio se još kad se, osvojivši sa Zagrebom prvenstvo Jugoslavije, domogao šanse da putuje u inozemstvo i, švercajući u socijalizmu traženu robu, znatno popravi svoj standard.

Treba biti pošten i reći: Ante Kostelić bio je dovoljno dobar za jugoslavensku reprezentaciju, ali pratio ga je glas osviještenog hrvatskog domoljuba, a ta je karakteristika bila pogubnija od poznatoga 'ključa', sastavljanja reprezentacija tako da u njima budu zastupljeni svi narodi i narodnosti.

I kad se osvojenom titulom prvaka države izborio bar za pravo da kao vrhunski sportaš može putovati po svijetu, donositi u Zagreb britvice, najlonke i ostalo što su sportaši preprodavali jer im je to vlast prešutno odobravala, Kostelić se iz Zagreba vratio u sasvim prosječnu Mladost.

Jednostavno, nije bio zadovoljan minutažom. 'Čuj, stari, bolje je biti prvi u selu nego drugi u gradu', rekao je začuđenim prijateljima i vratio se u klub koji se nedugo zatim rasformirao.

Dok je bio rukometaš, Ante Kostelić doslovce je isijavao volju da suigrače, sve oko sebe, istrgne porazu iz ruku, no njegova gorljivost bila je podjednako neshvaćena i kad je postao, jer od nečega se moralo živjeti, trenerom.

Velimir Kljaić, kovač hrvatske zlatne olimpijske medalje osvojene u rukometu u Atlanti 1996. godine, i Zoran Gobac, možda kontroverzni administrativac, ali u svakom slučaju glavni logističar svih hrvatskih rukometnih uspjeha, ne dvoje:

'Da je Ante Kostelić kojim slučajem bio Rus ili Ukrajinac, danas nitko ne bi ni znao za Igora Turčina.

Jugoslavija nije sustavno rješavala pitanje uvjeta za treniranje niti se disciplina igrača podrazumijevala, što je u Sovjetskom Savezu bio slučaj. Kostelić je, kao rukometni trener, bio znatno ispred svoga vremena, u ondašnjem je vremenu zahtijevao istinski profesionalizam ili, drukčije rečeno, nije shvaćao kako se netko može baviti sportom, a da mu se potpuno ne preda.

Zato je mnogo puta 'izgorio', uprave bi ga potjerale jer bi se igrači pobunili. Njima je to bila puka zabava, a njemu smisao života.'

U doba kad je Ante Kostelić bio rukometni trener igračicama bi više nego dovoljan razlog za prelazak iz kluba u klub bilo zaposlenje u nekoj tvrtki (fiktivno ili stvarno) ili upis na fakultet preko veze, no zakleti nepušač Kostelić nikako nije mogao prihvatiti da sportašica ili sportaš puše.

Jednom postavši trener Trešnjevke, već je na upoznavanju s Marinom Njirić, jednom od igračica na kojima je klub gradio nadolazeću sezonu (igrom slučaja današnjom suprugom direktora rukometnih reprezentacija Silvija Njirića), igračicu najurio jer je pila kavu i pušila.

Ali možda to i nije najbolji primjer... Jednom zgodom Kljaić mu je pronašao angažman u Njemačkoj, u niželigašu Nürnbergu. Igračice navikle vježbati dva ili najviše tri puta na tjedan još su nekako i prihvatile svakodnevne treninge, ali Kostelić je u Nürnbergu 'trajao' samo sedam dana jer je, ni manje ni više, iz ekipe izbacio ženu predsjednika kluba koji je ujedno bio i jedini financijer!

Naravno da je unaprijed bio svjestan posljedica svoje odluke, ali doista nije bilo, nema, niti će biti izgleda da taj čovjek prihvati kompromis na štetu njemu jedinoga svetog ideala – djevičanski čistog sporta.

Svjesno se iz više nego snošljive, svojom odlukom, vratio u vrlo neizvjesnu egzistenciju... Jedna od knjiga o Michaelu Jordanu najboljeg košarkaša svih vremena savršeno portretira već samim naslovom - When Nothing Else Matter - kad ništa drugo, osim košarke, nije važno. Kostelića bi jednako dobro opisao naslov, ne knjige, nego cijelog života: Kad je samo olimpijsko zlato važno!

Međutim, kad mu je oduzeta prilika da smisao života ostvari kao sportaš, a zatim i kao trener u nekom kolektivnom sportu (izražena nacionalna crta bila je funkcija-eliminator i kad je riječ o izbornicima), šansu je dočekao kao trener svoje djece, Ivice i Janice.

'Baš me zanima kako će Austrijanci lomiti jezik izgovarajući I-vica Ko-stelić kad se bude penjao na pobjedničko postolje', zabavljao je svoje prijatelje izgovarajući sretni završetak vizije kao da prepričava nešto što se već dogodilo, a ne kao da je riječ o maštariji čija je vjerojatnost ispunjenja jednaka nuli.

Nakon silnih putešestvija po rukometnim klubovima, vrativši se zauvijek u Zagreb, Ante Kostelić zaposlio se kao trener u skijaškom klubu Zagreb koji je krajem osamdesetih bio najbolji neslovenski klub u Jugoslaviji.

U Medveščaku ga nisu htjeli jer ga je pratio glas da, zaluđen sportom, više trenira sebe nego druge, a bio je i previše impulzivan. No predsjednik Zagreba Ivo Drinković zaključio je da boljega kondicijskog trenera od Kostelića nikako ne bi mogli pronaći.

Zagreb je imao pet trenera, a dobro poslujući, organizirajući turistička putovanja u inozemna zimovališta te ubirući članarinu od svojih tisuću članova, uprava je uspjela kupiti i dva autobusa i tri kombija, što je znatno smanjilo cijenu vlastitih putovanja.

Novo radno mjesto Kostelić je preuzeo s odvažnom rečenicom: 'Čuj, Ivo, ja sam ovamo došao napraviti svjetske šampione!' U Zagrebovoj upravi, naravno, nisu vjerovali u svjetske šampione, nadali su se konačnom priključivanju Slovencima i da bi s Kostelićem u ekipi mogli stvoriti bar jednog natjecatelja koji će se natjecati u Svjetskom kupu.

Kostelić je u trenu podigao kvalitetu suhih treninga, a upravu je začudio poznatom koncepcijom winning without technology - pobjeđivanje bez tehnologije: ne treba mu voki-toki, ni kolci, ni bušilice... ništa, on sve to ima u glavi.

Međutim, ubrzo je enormno povećao broj snježnih treninga, sa sto na sto i pedeset ili sto i šezdeset dana, pri čemu je morao svladati otpor dijela roditelja.

Zapravo, na kraju svake natjecateljske godine roditelji su ga pokušavali smijeniti, ali uprava nije dala trenera čiji je rad nagovještavao ostvarenje dugogodišnjih snova, priključenje Slovencima.

Kostelić je, osim juniora, trenirao i svoga sina Ivicu, a Janica je sa strane gledala treninge i trčkarala uokolo.

- Kaj buš s malom? pitao je Kostelića jednom zgodom Drinković.
- Ona bu ili balerina ili tenisačica.
- Ma, jesi ti lud?! Ne vidiš kakve motoričke sposobnosti ima?
- Ali, nemam novca za dvoje djece...

Ipak, uoči putovanja na Kaprun, gdje su zagrebaši trenirali, Drinković je 1988. godine Janici darovao skije svoga sina, rođenog iste godine kao i Janica, 1982. Svi koji su vidjeli te doslovce prve Janičine skijaške korake bili su zaprepašteni njezinim talentom.

Poput Miše Talja, koji je kao šestogodišnji dječak, gledajući šahovske partije svog oca i njegova prijatelja, bez ičijih uputa naučio pravila i čim je i sam počeo igrati, pokazao zavidno razumijevanje igre, tako je i Janica prvi put stavši na skije odmah i skijala.

Beskrajno talentirana djevojčica iz neskijaške zemlje vrlo je brzo, i to u serijama, počela šokirati svijet, ma kako 'svijet' zvučao samo hrvatski i slovenski. Skijajući na natjecanjima slovenskih vršnjakinja, Janica je pobjeđivala s tolikom prednošću da su i suci i okupljena publika sumnjali da se elektronska štoperica pokvarila.

Jednom su malu Hrvaticu – što je grubo kršenje pravila – još umornu od vožnje vratili na start i natjerali je da vozi ponovno, ali pomoći nije bilo. Iako zakinuta, i u tim je neravnopravnim uvjetima pobijedila.

Godine 1997. Janica je startala u dvadeset i dvije utrke i u svima pobijedila. U tom se pobjedničkom nizu našla i najcjenjenija dječja utrka Troffeo Topolino koji, a to posebno vrijedi kad je riječ o skijašicama, gotovo nepogrešivo predviđa seniorske prvakinje.

Svijet možda i nije shvaćao da će Janica dominirati skijanjem najmanje idućih deset godina, ali sjeverni susjedi više nisu sumnjali u njezine krajnje dosege.

Već su dovoljno dugo gledali kako se moćna hrvatska gomilica, odlučna da uđe u povijest, muči iznad granica ljudske izdržljivosti, i Slovenci su odaslali ponudu: 500.000 njemačkih maraka za 'transfer', to jest da Janica uzme njihovo državljanstvo, plus idealni uvjeti za trening i premije.

Otac modernog slovenskog skijanja Tone Vogrinec negira da je Slovenija to ponudila Kostelićima. Preciznije, kaže: 'Da je takve ponude bilo, ja bih za to morao znati. A ne znam.' No Vogrinec nije demantirao izjavu danu novinaru Danu Figenwaldu.

Također, kad je autor ovog teksta kolegu Figenwalda suočio s Vogrinčevom tvrdnjom, novinar nije uzmaknuo ni za milimetar, a i sam Kostelić je, kad je tema naturaliziranih sportaša reaktualizirana stajanjem plivača Duje Draganje pod katarsku zastavu, rekao da se njegova obitelj imala priliku izbaviti iz nevolja uzimanjem drugog državljanstva...

Ante Kostelić je inzistirao da njegova djeca olimpijske i druge medalje osvajaju pod hrvatskom zastavom, a to se uskoro počelo i događati. Janica je počela pobjeđivati i u seniorskoj konkurenciji.
Nakon niza dobrih rezultata u FIS utrkama, koje bi se mogle nazvati predvorjem elite, Janica je na Olimpijskim igrama u Naganu osvojila osmo mjestu u kombinaciji.

Sljedeću je sezonu, kako se to kaže sportskim žargonom, eksplodirala. Dana 5. prosinca 1999. godine u francuskom Serre Chevalieru prvi je put pobijedila u slalomu, i to ostavivši drugoplasiranu Trinu Bakke čak 1,78 sekundi iza sebe. Nekoliko dana poslije u talijanskom je Sestrieresu opet pobijedila s prednošću većom od jedne sekunde.

Sa samo 17 godina bila je vodeća u Svjetskom kupu, a među najboljih deset u svim disciplinama. Nažalost, serija veličanstvenih pobjeda prekinuta je jezivim padom na treningu spusta u St. Moritzu.
Liječnici su bili skeptični, čula su se i mišljenja da će biti sretna bude li uopće mogla hodati. Ali vratila se u najvećem stilu.

U Svjetskom kupu 2000./2001. pobijedila je osam puta i ušla u neizvjesnu završnicu s Renate Goetschl, koja nije izdržala psihološki pritisak. U almanasima će ostati zapisano da je Janica u završnici u Aareu bila u tako lošem zdravstvenom stanju da se na startu utrka nije svom snagom sjurivala na stazu, nego se samo odgurivala štapovima.

Kako bilo, osvojila je Veliki kristalni globus, za pobjedu u ukupnom redoslijedu Svjetskoga kupa, i Mali, za slalom.

U proljeće i ljeto tri je puta operirana, što je znatno skratilo vrijeme priprema za natjecanje koje je lajtmotiv cijelog života Kostelićevih.

Olimpijske igre u Salt Lake Cityju.

Sretna je okolnost bila što je te sezone briljirao Ivica pa su oči domaće i svjetske javnosti, koje stalno moraju imati na oku bar nekoga iz obitelji Kostelić, bile uprte u njega.

Ante Kostelić je odlučio: što se Janice tiče, Svjetski kup ide u drugi plan, sve će biti podređeno pripremama za Olimpijske igre. Epilog: zlatne medalje u kombinaciji, slalomu i veleslalomu, srebrna olimpijska medalja u superveleslalomu!
I tako dalje i tako dalje...

Među onime što se Kosteliće savršeno ne tiče nije na odmet spomenuti ni čuđenje Ivice Vidovića, prvog čovjeka McCann-Ericksona Hrvatska, što se čelni ljudi hrvatskog turizma još nisu dosjetili Janicu i Ivicu Kostelića iskoristiti kao glavna lica međunarodne kampanje Jadranske obale. Vidović smatra da bolji 'manekeni' za to ne postoje.

Kosteliće, junake priče o 'špeku, luku i olimpijskom zlatu', nije previše briga postoji li uopće iznos koji, nekoć HTmobile, a danas T-Mobile ne bi trebao platiti u zamjenu za popularnost koju im je vjerojatno samo Janica mogla donijeti.

I tu treba biti pošten pa se retorički zapitati: Postoji li ijedan sportaš u Hrvatskoj koji bi ne baš omiljenu kompaniju mogao dovesti makar do 'pozitivne nule popularnosti', a kamoli je učiniti simpatičnom osim Janice Kostelić?!

I poznajući sposobnosti Vedrana Pavleka, stvarno bi bilo zanimljivo domoći se nekakvog stenograma pregovora vođenih u studenome 2003. godine i prije jer u zraku je morala visjeti prijetnja prelaska najljućem konkurentu VIPnetu...

Često čujemo: 'Eh, da je, recimo, Talijanka ili Amerikanka, zarađivala bi sav novac ovog svijeta.' Ali dovoljno je biti i Hrvatica pa da loš menadžer Rosignola dobije po prstima ili da mu se 'odrubi glava' jer je bio u prilici sklopiti ugovor s Janicom Kostelić, što je učinio netko pametan u Salomonu...

_________________________________
Podcijenjena Tamara Boroš

Sportskim znalcima kristalno je jasno koliko su vrijedni njezini rezultati, ali ona druga priča, proizvodnja ekonomske vrijednosti, zahtijeva nekog Vedrana Pavleka u Hrvatskom stolnoteniskom savezu, a takvog čovjeka ondje, nažalost, nema.

Skromna djevojka rođena je 1977. u vojvođanskoj Senti, a 1993. s obitelji se preselila u Hrvatsku. Trnja, dakle, ne nedostaje, a ako su se okolnosti pobrinule za dramaturgiju, Tamara se napornim radom domogla zvijezda.

Samo, Tamara Boroš je najveći hrvatski marketinško-sportski grijeh: u njezinu se sportu nije našao nijedan čovjek dovoljno uporan da naciji objasni koliko je ta djevojka zapravo veličanstvena sportašica. Ni u kojem slučaju ne umanjujući grandiozan uspjeh obitelji Kostelić, ne treba zaboraviti da Tamari Boroš na putu stoji stotinjak milijuna suparnica više - Kineskinja.

Tamara Boroš je prva Europljanka koja je na nekom svjetskom prvenstvu uspjela osvojiti medalju, a u posljednjih trideset godina taj su pothvat izvele još samo tri neazijke! Drugoplasirana na svjetskoj rang-listi u najmanju je ruku ravna Goranu Ivaniševiću, a to nije pravedno valorizirano.

Ne samo da se ne smije zaboraviti da su dva milijuna Kineskinja unutar 'dva boda razlike' nego ni da je jedan od temelja sportske metodike stolnoteniske velesile 'kloniranje' suparnica i suparnika.

To znači da najbolje Kineskinje, prije nego što se za stolom susretnu s Tamarom Boroš, imaju sate i sate treninga sa sunarodnjakinjama čija je igra do u detalje identična Tamarinoj.

U tom svjetlu ne smije se zaboraviti ni nepravda Tamarine 'podeksponiranosti' u hrvatskoj javnosti, a ni grijeh indolentnosti ljudi iz Hrvatskog stolnoteniskog saveza koji nisu uspjeli kapitalizirati sportsku heroinu veliku koliko i Janica Kostelić.

U sljedećem nastavku: Koliko stoji proizvodnja Janičinih olimpijskih zlata