Očekivana dobit mora prerasti cijenu

Hrvatska neće pristupiti EU kad se za to steknu administrativni uvjeti, nego kada ostvari potpunu zaposlenost nacionalnih resursa ili barem dosegne postotak zaposlenih u Europskoj uniji

Piše dr. Ljubo Jurčić

Događaji u Istočnoj Europi ranih 90-tih naveli su Europsku uniju da preispita svoju politiku primanja novih članova s Istoka. Istok Europe proživljavao je propast komunizma, slom rigidnih planskih ekonomija i okretanje tog dijela Europe demokratskim i pluralističkim ciljevima tržišne ekonomije. Bila je to transformacija golemih razmjera s neizvjesnim i nepredvidljivim ishodom. Njezin je neuspjeh mogao ugroziti opstanak i sigurnost same Unije.

Članice Unije najviše su se plašile masovnih migracija u slučaju da propadne proces ekonomske i političke tranzicije i ekonomskog restrukturiranja u Istočnoj Europi. Rastuća nezaposlenost, manjak hrane, pogoršavanje životnog standarda, etničke tenzije i povećanje stope kriminala već su pokrenule veliki val migracija prema Zapadu. Ranih 90-tih UNHCR (United Nations High Commision for Refugees) je predviđao da će, nastavi li se politička nestabilnost i loši ekonomski uvjeti, 25 milijuna izbjeglica iz cijele Istočne Europe pohrliti na Zapad.

Ti događaji zatekli su Zapadnu Europu nepripremljenu i u lošem trenutku. Godine 1991. u Zapadnoj Europi bilo je 15 milijuna nezaposlenih, od toga 12 milijuna u EU. Taj broj predstavljao je 6 posto ukupne populacije Zapadne Europe. Činilo se da će se taj trend i nastaviti. U to vrijeme imigracije iz Istočne Europe postale su gorući problem mnogih europskih zemalja. Rastući broj stranaca koji su tražili posao u Europi i onako opterećenoj nezaposlenošću prijetio je izbijanjem ksenofobije i rastom socijalnih tenzija.

Bilo je jasno da  problem imigracija treba sasjeći u korijenu, a ne politikom zabrana. Zapad je na problem odgovorio ponudivši tehničku pomoć i savjete na područjima distribucije hrane, privatizacije, bankarstva, različitih reformi, obrazovanja, čuvanja okoliša i energije kroz programe PHARE i TACIS. PHARE je akronim za: Pologne, Hongrie: Activité pour la Restructuration Economique. PHARE sad uključuje desetak zemlja iz Istočne Europe. Financira se iz budžeta Europske unije. TACIS je kratica za Technical Assistance to the Commenwealth of Independent States (Tehnička pomoć zemljama Commonwaltha i neovisnim državama), i on se financira iz zajedničkog budžeta.

Unija je 1991. godine počela razgovore o postupnoj integraciji Mađarske, Poljske, Češke i Slovačke. EU je obećala ukloniti barijere na uvoz industrijskih dobara iz tih triju zemalja u sljedećih 5 godina. Zauzvrat, te su nove članice EU obećale poduzeti konkretne korake u smjeru tržišne ekonomije, pluralizma i demokracije. Obvezale su se i prilagoditi svoje zakone zakonima Unije, na području intelektualnog i komercijalnog vlasništva, bankarstva, financijskih usluga, računovodstva i poreza, indirektnog oporezivanja, tehničkih pravila i standarda, zaštite potrošača, zdravlja i sigurnosti, transporta i okoliša. Rumunjska i Bugarska su s Unijom potpisale slične sporazume 1993. godine.

Na samitu u Kopenhagenu 1993., EU je ponudila tješnje i formalnije veze i veći pristup tržištu. Pojavilo se novo sredstvo kooperacije – tzv. 'vijeće asocijacija' sastavljeno od 12 zemalja Unije i njihovih kolega iz bivših komunističkih zemalja. Godinu dana kasnije, njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel najavio je opsežan program Ostpolitik i obvezao se da će ga provoditi za vrijeme njemačkog predsjedanja Unijom. Kinkel je osobito naglasio važnost kooperacije s Ukrajinom i smirivanje tenzije između Kijeva i Moskve. On je tu politiku opravdao riječima da '… ekonomska kriza u Ukrajini i tenzije u Rusiji direktno utječu na nas…One mogu imati nesagledive posljedice'.

Nakon dvije godine pregovora, Rusija je potpisala sporazum s Unijom. Sporazumom su se ukinule kvote na većinu ruskog izvoza osim na neke tekstilne proizvode i proizvode od čelika. O sličnim sporazumima pregovaralo se i s Ukrajinom, Bjelorusijom i Kazahstanom.

Daljnji planovi za Istočnu Europu uključili su postupno ukidanje ograničenja na uvoz tzv. 'osjetljivih' dobara (željeza, čelika, kemikalija, tekstila, odjeće i obuće) s Istoka i usvajanje u svibnju 1995. tzv. Bijele knjige, dokumenta o Istočnoj Europi. Knjiga je imala 300-injak stranica i odnosila se na Poljsku, Mađarsku, Češku, Slovačku, Bugarsku i Rumunjsku. Zapravo je bila svojevrstan putokaz tim zemljama, upućujući ih kako prilagoditi svoje ekonomije tržištu i što se bolje pripremiti za punopravno članstvo u EU. Međutim, sva ta gužva oko uključivanja novih zemalja s Istoka u Uniju splasnula je 1995. godine.

Prvo, Europa je uspješno suzbila masovne migracije, pomogavši istočnim zemljama da ponovno uspostave red i stabilnost u svojoj regiji. Drugo, baš zato što je uspješno pomogla zemljama Istoka, analitičarima nije bilo jasno zašto se kasnije uopće trudila produbiti integracije s Istokom. Naime, proces integriranja Europi više nije bio od koristi. Europska komisija izračunala je da bi trošak povećanja Zajednice i njezino proširenje na istočnu i centralnu Europu iznosio 47 milijardi dolara. To je istodobno značilo da bi siromašnije zemlje Unije, poput Irske, Španjolske, Portugala i Grčke, izgubile dobar dio svojih donacija, a Njemački bi porezni obveznici tada morali izdvajati i za zemlje Istoka. Ništa od ovoga nije Uniji bilo osobito privlačno.

Ipak velike europske korporacije bile su previše zainteresirane za integraciju novih zemalja (tržišta) u jedinstveno Europsko tržište. Čim su nove članice zadovoljile minimum uvjeta nužnih za integraciju (a utanačio ih je poslovni sektor EU) do nje je i došlo. Prošle godine EU je proširena za deset članica od koji su osam tranzicijske zemlje. Njihovom integracijom na razini Unije povećat će se dobit, odnosno probitak. Taj se probitak vrlo lako može mjeriti na osnovi efekta proizvodnje, efekta dohotka, zaposlenosti, efekta kreiranja i skretanja trgovine, itd. Vrlo je važno pitanje kako će se taj probitak raspodijeliti. Koliko će probitka pripasti starim, a koliko novim članicama?

Inicijatori ponude i traženja integracije uvijek su velike kompanije koje žele slobodan nastup na velikom tržištu. Tako je bilo i sa 'sjevernim' i 'južnim' proširenjem EU. Međutim, kad je riječ o proširenja EU na tranzicijske zemlje drukčiji su razlozi na djelu. Integraciju su tražile velike kompanije u EU, ili općenito poslovni sektor, dok je ponuda velikih kompanija iz tranzicijskih zemalja izostala, jer ih jednostavno u ovim zemljama nema. Integraciju su u tim zemljama zagovarali političari koji su, između izgradnje vlastite politike razvoja i uklapanja u Europsku uniju, izabrali ovo drugo. Takav pristup u cijelosti potvrđuje neke političke teorije integracija.

Uvjeti ponude utvrđuju se ovisno o tome u kojoj su se mjeri politički vođe spremni i voljni prilagoditi zahtjevu za integracijom. Jednostavnije, njihova spremnost ovisi o mjeri u kojoj im se proces integracija isplati. Ako oni vrednuju svoju političku autonomiju (drugim riječima, ne žele miješanje nadnacionalnih institucija) i političku moć, malo je vjerojatno da će ih zanimati dublje integracije sve dok su njihove nacionalne ekonomije relativno napredne.

Jer, zašto žrtvovati nacionalni suverenitet i plaćati cijenu članstva u nekoj regionalnoj grupaciji ako je ekonomija stabilna i napredna? Ekonomski uspješni vođe neće biti za dublje integracije jer im je očekivana marginalna dobit od integracija (u pogledu izgleda za njihov reizbor, odnosno za zadržavanje postojeće političke moći) minimalna, pa im se ne isplati ulaziti u integrativni odnos. Političari cijene svoju relativnu neovisnost, kao i novac malih i uspješno organiziranih grupacija koje bi mnogo izgubile integriranjem.

Znači, cijena integracije previsoka je političarima čija ekonomija cvjeta - izgubili bi kontrolu nad važnim područjem nacionalne ekonomije i vjerojatno novac i podršku moćnih interesnih grupa koje se protive procesu. Međutim, što se događa kad ekonomija stagnira? U vremenima ekonomskih poteškoća politički su lideri prije svega zainteresirani za svoj politički opstanak; stoga će implementirati one ekonomske politike koje će podići gospodarstvo na noge - spremno će 'prigrliti' prointegracijske zamisli.

Razlog je tome činjenica da u tom slučaju očekivana marginalna vrijednost integracija (s obzirom na njihove izglede za reizbor, tj. zadržavanje vlasti) za njih raste kako njihova ekonomija slabi. Kad vrijednost integracije preraste cijenu integracije, racionalne zemlje, nečlanovi, nastoje postati članovi. To međutim ne znači da se zemljama zainteresiranim za ulazak u Uniju automatski loše piše. Neke zemlje raspolažu velikim naftnim poljima (Norveška), koja i bez integriranja osiguravaju njihov ekonomski rast.

Hrvatska doduše nema značajnijih naftnih polja, ali ima mnoštvo drugih neiskorištenih resursa koji joj, uz odgovarajuću ekonomsku strategiju, omogućuje velike stope rasta, čak i veće od onih u Europskoj uniji. Zbog toga, Hrvatska neće pristupiti EU kada se za to steknu administrativni uvjeti, nego onda kada ostvari potpunu zaposlenost nacionalnih resursa, ili barem dostigne postotak zaposlenih u Europskoj uniji. Tada se faktori rasta neće temeljiti na zaposlenosti, nego na efikasnosti. A rast efikasnosti i dodatne vrijednosti kod viših dohodaka zahtijeva i složenije politike i veći stupanj integriranosti.