Odbijeni zahtjevi Istočne i Srednje Europe

Nisu pomogla pozivanja Mađarske na Željeznu zavjesu, ni prijetnja s mogućih pet milijuna nezaposlenih u Istočnoj i Srednjoj Europi, od traženog fonda nema ništa, već samo mjere spasa od zemlje do zemlje

piše Vanja Figenwald
[email protected]

I dok Amerika pokušava spasiti svoju ekonomiju bačenu na koljena, s druge strane oceana Europska unija proživljava vjerojatno najteže trenutke od svog osnutka. Dugo je 'Nova Europa' bio uspješan projekt, sretna povorka puna solidarnosti i jedinstva, da bi posljednih tjedana na površinu isplivale znatne razlike u mišljenju i karakterizaciji problema, sve snažnije ističući krupnu brazdu koja dijeli stare i nove članica. Nakon minisastanka starih članica ususret sastanku G20 u travnju, u nedjelju je održan krizni samit EU, prije svega na poticaj uznemirenih istočnoeuropskih članica, s temom protekcionizma.

Posebno je nezgodan problem prouzročila Francuska svojim pozivanjem na vraćanje automobilske proizvodnje iz istočnoeuropskih zemalja u domovinu, što je zatim ponukalo i niz drugih razvijenih zemalja da počnu razrađivati sumnjive planove spasa svojih automobilskih industrija, poput Njemačke, Španjolske, Italije, Švedske i Velike Britanije. Rezultat sastanka? Krajnje predvidljiv. Sve službene izjave prštale su vraćenom vjerom u zajedništvo i prevladavanje nastalih razlika u gledištima, no između redaka lako se moglo pročitati da nijedan ključni problem zapravo nije riješen. Jer, iako su čelnici zapadnih, razvijenih članica umirivali javnost tvrdnjama o napuštanju protekcionizma, dok su njihovi planovi spasa u isto vrijeme na stolu Europske komisije koja očajnički pokušava naći model kako ih okarakterizirati neprotekcionističkima, nove članice nisu zapravo dobile ono što im treba.

Kap u moru

Unutar nekoliko tjedana, madžarski zahtjev narastao je sa 100 milijardi eura na nekih 180, ali stare članice i dalje su vrlo nevoljke platiti račun za spas svojih susjeda i pokušavaju svim silama račun ispostaviti negdje drugdje. Također, obećanje o izbjegavanju protekcionizma ostalo je samo to, obećanje. Među najskeptičnijima u odnosnu na krupne financijske zahtjeve istočnih susjeda je njemačka kancelarka Angela Merkel. Razumljivo, jer se nekako po definiciji, upravo od Njemačke očekuje da snosi zatan dio troška.

Ipak, da sve ne bi ostalo tek na lijepim porukama, nova taktika starih lisaca podrazumijeva nešto novca i ‘pristup od slučaja do slučaja’, što znači da nema govora o posebnom keš fondu, dakle, o glavnom zahtjevu, već o mogućim mjerama spasa od zemlje do zemlje, što ostavlja prostor širokim interpretacijama. Europska investicijska banka osigurat će malim i srednjim poduzećima 8,5 milijardi eura, dok će se iz strukturalnih fondova prema posrnulim članicama usmjeriti sedam milijardi eura. Tim iznosima treba pridodati i, netom prije sastanka, dogovorenu pomoć Svjetske banke i EBRD-a ukupne vrijednosti 25 milijardi eura. Kap u moru, u usporedbi sa stvarnim potrebama. Sve u svemu, Istočna i Srednja Europa dobile su lijepu, europski upakiranu odbijenicu za svoje opetovane zahtjeve, najglasnije iz usta Madžarske, kojoj ni pozivanje na Željeznu zavjesu, upotpunjeno tvrdnjama o potencijalnih pet milijuna nezaposlenih u novim članicama, nije pomoglo uvjeriti svoje bogatije susjede u nužnost osnivanja fonda za spas.

Uz ovaj najizraženiji problem, EU se sada bavi globalnom krizom, krizom u novim članicama koje su još teže

pogođene, a nemaju relevantne instrumente borbe, nepredvidljvim eurom koji je počeo neugodno plivati te političkim problemom sve većeg razdora između dviju Europa. Imajući to na umu, američki problemi uskoro bi mogli postati mačji kašalj u odnosu na europska koprcanja. Stefan Kornelius, urednik vanjske politike u njemačkom Suddeutsche Zeitungu, vrlo je slikovito istaknuo bit najvećega europskog problema: ‘Oduvijek smo govorili da ne možete imati valutnu uniju bez političke unije, a nje nema. Nema zajedničke fiskalne i porezne politike, ali niti konsenzusa o tome koje industrije valja subvencionirati a koje ne’.

Spas u eurozoni?

Čini se, dakle, da sve slabosti prerazvučene i labave Europske unije bez kvalitetnih institucionalnih rješenja i dogovora u vezi sa stupnjem integriranosti počinju sve snažnije njihati zajednički brod koji nema pravog kormilara. Osim svega rečenog, raste razdor i unutar nekad složne stare Europe, odnosno između 16 članica eurozone. One slabijih financija stjerane su pravilima zajedničke valute u kut i smanjen im je manevarski prostor pa bi one bogatije morale posegnuti u džep i pomoći neodgovornijima, pa još onda i nove članice smiriti s kojim milijardom eura sa strane. Poteškoće su, dakle, dvojake, tim više što je pri uvođenju zajedničke monete odlučeno da varanja i prečaca nema, odnosno da ne dolazi u obzir pomaganje slabijima.

Prije shvaćena kao zgodna prigoda koju možete ali i ne morate sudjelovati, eurozona je sada za mnoge nove članice postala slamkom spasa koja bi mogla spriječiti opći pomor nacionalnih valuta koji još više otežava ionako sve bezizgledniju situaciju. Sad je ipak prekasno za razmišljanja o euru jer trenutačnim članicama monetarne unije ne pada napamet političkom odlukom ukinuti ekonomske i monetarne kriterije samo da bi se valutnom politikom olakšala situacija članicama koje su godinama otezale s uvođenjem eura. Ipak, medalja uvijek ima dvije strane, pa će sve izglednija nemogućnost otplate dugovanja u zemljama Istočne i Srednje Europe izravno pogoditi banke u članicama eurozone, čime se začarni krug zatvara.

Ekonomski problemi EU uvjetno se, dakle, mogu podijeliti u dvije kategorije, one u financijskom sektoru i one u realnom, a obje uzrokuju političke. Imajući na umu prelijevanje krize iz financijskog u realni sekor, mnoge bogate članice sada stavljaju naglasak na spas vlastite proizvodnje i radnika, zanemarujući potrebe susjeda, što rezultira silnicama koje vuku u suprotnim smjerovima. Ipak, bez obzira na različitost interesa, dugoročno gledano svima je u interesu prevladavanje razlika i koncipiranje Unije koja će jednako pomagati svim svojim članicama jer bi koncentriranje isključivo na vlastite potrebe moglo biti blagotvorno na kratke staze, ali će na dulji rok dovesti do razbijanja Europe na tabore razvijenih i onih koji to nisu.