Omega šef: Generira ljutnju i ugrožava rad suradnika u timu

Nesposobni ili 'omega' šef smatra da mu pozicija daje pravo određivanja što je opravdano i što je pravično, pa time brani svoje pravo na ljutnju. Jer, on je jači. U osnovi je to nesocijalizirano ponašanje koje karakterizira znatan broj današnjih rukovoditelja

Piše: Boris Hudina, HD Pro Savjetovalište za osobne i poslovne promjene

Imate li ponekad dojam da je svijet oko vas jako ljutit. Probudite se dobro raspoloženi jer noćas niste sanjali da ste se s nekim svađali, upalite radio i počnete se nervirati. Zbog riječi neke pjesme ili zbog neke vijesti. Zatim utvrdite da nema kave, vičete na ženu zbog toga. Sindrom lijeve noge nastavlja se raznim zanovijetanjima djece, staraca, susjeda koji se baš ujutro moraju vozati dizalom i troše vaše dragocjeno vrijeme, prodavačice koja vam nema uzvratiti od 200 kuna kojim kupujete cigarete i novine. A u njima, listate ih dok čekate na stanici, hrpa naslova koji vas iritiraju, izjava koje vas frustriraju. I gdje je više taj prokleti tramvaj kojeg nikad nema i stalno kasni. U tramvaju gužva, hrpa smrdljivaca vam svoj pazuh gura pod nos, mladunac, čiji vas ruksak bode pod rebra, nabio je slušalice na uši i navio drečeću glazbu da je i vi čujete. Ljutiti ste, rano je, a što vas tek čeka na poslu... Alfa, beta ili omega? Šef, naravno.

U praksi postoje tri vodeće pozicije - jedna pozitivna, jedna upotrebljiva i jedna negativna. Alfa pozicija označava prirodnog vođu, nositelja 'mi' osjećaja za grupu, osobu koja se eksponira pred drugima, koja je autoritet za članove i u pravilu suprotstavljena vanjskom autoritetu ili vlasti. Alfa je vođa kad u okolini postoji stabilnost. Kad alfa vlada, dominantna atmosfera u grupi je opuštenost. Beta pozicija označava drugog (do vođe), koji je prema strukturi sličan vođi, teži vodstvu ali u normalnim okolnostima za njega nema hrabrosti i odlučnosti, često je žrtva i dežurni krivac za vođu. Aktivira se kao vođa kad postoji vanjska opasnost i treba djelovati brzo i efikasno bez obzira na žrtve, kad perzistira iluzija pritiska na grupu. Kad je beta na čelu, dominantna atmosfera u grupi je užurbanost, izrazita aktivnost.
Omega pozicija označava posljednjeg u nizu, najslabijeg i najnesigurnijeg, nesposobnog, bespomoćnog. Omega nikad ne bi postao vođa da nije nametnut izvana. Stoga funkcionira jedino pod zaštitom onih koji su ga postavili na poziciju, a k njima ide po svoje mišljenje, jer vlastitog nema. Prema ljudima se stoga ponaša kao kapo. Izbjegava norme i pravila, red jer to razgolićuje njegovu nesposobnost. Kad omega vodi, dominantna klima u grupi je ljutnja uz prateću agresiju.

Virusni i antivirusni stil

Ljutnja i agresija u pravilu su posljedica nesposobnosti rukovodeće garniture. Naravno da su to ljudi postavljeni po podobnosti, a ne sposobnosti. Takvih je manje u privatnim i znatno više u državnim ili javnim službama i poduzećima. Različiti vođe razvijaju različite stilove ponašanja. Stil ponašanja alfe je slušanje, prihvaćanje, vjerovanje, poštovanje, dogovaranje, podržavanje i ohrabrivanje. To se još zove i antivirusni stil. Suprotno, osnovni stil omege je virusni stil. Njegova komunikacija s okolinom, a posebno s podređenima, svodi se uglavnom na prigovaranje, kritiku, okrivljavanje, prijetnje, kazne, potkupljivanje i jadikovanje. Kao svaki virus, i taj ima žarište iz kojeg se širi. To je vrh (strukovne, radne) piramide u kojoj su prihvaćenost, cijenjenje i autoritet zasnovani na vrijednostima, znanju i vještinama, zamijenjeni pozicijom na koju postavljaju podobnog, te količinom vlasti i moći koju ta pozicija nosi. Nesposobni će uvijek birati one koji ih ne mogu ugroziti - dakle nesposobnije od sebe i davati im pozicije. Ta piramida uvijek će koristiti virusno ponašanje kao svoj osnovni stil. Virus je jako žilavo i zarazno biće. Kad mi netko prigovara, kad me kritizira i prijeti mi, ja ću, jer sam zaražen, to isto ponašanje primijeniti tamo gdje mogu, prema svojoj radnoj okolini, prema obitelji, djeci. Oni će zaraženi tim virusom širiti slična ponašanja u svojoj okolini. Na kraju smo okruženi društvom ljutitih i agresivnih. I često ljutiti na same sebe.

Koja je korist od ljutnje?

Naravno da imamo korist, ne bismo se inače uopće ljutili. Na tjelesnoj razini ljutnja uzrokuje povišenje stupnja naše aktivnosti, a time i bolju adaptaciju. Na psihološkoj razini ljutnja određuje tzv. ego granicu - sposobnost da se kaže ne, s čime dosta ljudi ima problema. Na socijalnoj razini ljutnjom se postiže osjećaj moći (važnosti) - uvijek se ljuti samo onaj tko se osjeća moćnijim. Na društvenoj razini ljutnja i agresivnost su pokušaj uređivanja svijeta sukladno našim željama i vrijednostima. No ljudi su različiti, pa tako i u ljutnji. Istu situaciju vidimo drugačije i različito vrednujemo. To znači da nema nijedne emocije, pa ni ljutnje, ako ono što mi se događa ne vidim kao važno, a ako je negativno, ugrožavajuće za mene. Na to mogu reagirati na više načina ovisno je li situacija promjenjiva ili nepromjenjiva.

Ako ocjenjujem da je neka situacija dovoljno važna da bih reagirao i da nešto ili nekoga pritom mogu promijeniti, reagiram ljutnjom. Ako, pak, mislim da je to nepromjenjivo ma što činio, reagiram povlačenjem odnosno strahom, pod uvjetom da mi je povlačenje omogućeno. Povlačenje mi donosi trenutačno olakšanje. Kad sam satjeran u kut, kad mi je povlačenje onemogućeno, reagiram pasivnošću, odnosno tugom, razočaranošću, ponekad očajem. Ljutim se dakle na osobe za koje ocjenjujem da su svojim ponašanjem poremetile moju ravnotežu. Ocjenjujem pritom, da ako pokažem iritiranost, frustraciju, ljutnju, bijes, agresiju, postoji realna mogućnost da se moj protivnik osjeti krivim i promijeni svoje ponašanje, a ja vratim ravnotežu koju sam imao. Da je ljutnja bila uspješna znam prema osjećaju gašenja neugodnog osjećanja i ponovnom uspostavljanju kontrole nad situacijom.

Sukob s nadređenim

Vrlo česta situacija za ljutnju na poslu je konflikt nadređenog i podređenog. Kad je šef klasična omega, koja ne razumije, osporava i obezvređuje podređenog, što radi podređeni? Ima na raspolaganju četiri mogućnosti. Prva je da jasno pokaže osjećaj ljutnje, znači da se posvađa, da kaže šefu što ga ide, da možda izgubi verbalnu i fizičku kontrolu. Ako to mijenja ponašanje šefa, onda je u redu. Nažalost, često je suprotno, jer slijedi pogoršanje konflikta, pojačano proganjanje, otkaz, sud. Druga je da isprazni ljutnju na nekom ili nečem, zato jer ocjenjuje da prva opcija ne prolazi. Tu stradaju suradnici, obitelj, blagajnice u dućanu, predmeti... Iako česta, ni tako izražena ljutnja nije promijenila šefovo ponašanje. Treći način je da postane svjestan nakupljenog stresa, pa prema savjetu stručnjaka trči, cijepa drva, posprema po kući, upražnjava seks, kupuje stvari, bavi se sportom i rekreacijom... To pomaže do sljedećeg susreta sa šefom, ali ni to ne mijenja njegovo ponašanje, pa ta taktika postaje način preživljavanja. Četvrti način je terapija - joga, meditacija, autogeni trening, mišićna relaksacija, sedativi i lijekovi... To pomaže, ali također ne mijenja šefovo ponašanje.

Sve četiri opcije su zapravo neadekvatno ponašanje u ljutnji. Za izbor adekvatnog ponašanja koje dovodi do trajne promjene nema recepta. Najviše izgleda za uspjeh ima opcija kod koje se prihvaća činjenica da je šef takav kakav jest i da ga se ne može mijenjati. Ono što se može mijenjati vlastiti su prioriteti - ako pomaknemo vrijednost vlastite sigurnosti koju nam nudi taj posao i zamijenimo ga prioritetom čuvanja osobnog integriteta, možda uspijemo pronaći način koji će promijeniti odnos sa šefom, odnosno njegov odnos prema nama. Uvijek je na raspolaganju i opcija promjene radnog okruženja.

Suočavanje s posljedicama

Što u istoj situaciji radi omega šef? On je tipičan primjer kronično ljutite osobe. Kod takvih je teško primijetiti bilo koju drugu emociju do ljutnje, a ona je uvijek tu, izazvana i najmanjom frustracijom. Kronično ljutiti šef zahtijeva od ljudi da mu se pokore, da ga zadovolje, da se podčine njegovim željama i da dobije sve što zaželi. To ostvaruju na dva načina. Jedan je iznuđivanje ljutnjom, koje je naučio još kao dijete - ako sam dovoljno jako i dovoljno dugo ljut (derem se, plačem, vrištim, bacam se po podu), dobit ću igračku koju želim. Prijetnja koja je iza tog ponašanja je odbacivanje (ne volim te) ili pasivna agresivnost (prezir). Pritom šef prekida bilo kakav odnos i komunikaciju s podređenim - duri se sve dok se ovaj ne pokori njegovoj želji. Ako odbacivanje nema efekta, nastupa prijetnja nasiljem kroz izljeve bijesa u funkciji zastrašivanja. Kod aktivno agresivnog ponašanja cilj je izazvati osjećaj straha od mogućeg nasilja.

Drugi je način manipulacija. Šefovi često manipuliraju ljutnjom na način kao kod iznuđivanja, ali za razliku od iznuđivanja stvarno ne osjećaju ljutnju prema postupcima podređenog, već je glume i simuliraju u cilju postizanja željenog ponašanja podređenog. Šef misli da je njemu pozicijom dana ovlast za određivanje što je opravdano i što je pravično, pa time brani svoje pravo na ljutnju. U pravilu se ljudi nikad ne ljute na onog tko je jači - od jačeg bježe, takvog se boje. Ako sam ja jači, a ljutim se na slabijeg, to je vježbanje moći. U osnovi je to nesocijalizirano ponašanje koje karakterizira znatan broj današnjih rukovoditelja. Socijalizirano ponašanje šefa je kad se od moći pomakne prema običajima, pravilima ili zakonu, dakle kad se ne ljuti, već podređenog suočava s posljedicama njegovih postupaka.