Opravdane su sve državne intervencije u ovoj krizi, koja će biti teška i dugotrajna

U krizi poput ove ne funkcionira nijedan teorijski model i moraju se primijeniti rješenja koja nisu popularna ili opravdana u normalnim ekonomskim uvjetima. Nijedna mjera nije neprihvatljiva kad se mora spašavati nacionalne interese i nacionalnu ekonomiju

Razgovarao: Hrvoje Mateljić
[email protected]
Foto: Dražen Lapić

Makroekonomisti su u posljednje vrijeme postali popularni u svojim tvrtkama, javnosti ali i među političarima. Dok su profiti rasli, razlika hoće li ekonomija rasti četiri ili pet posto nije bila toliko važna. Sada, međutim, sve zanima što će se događati sljedeće godine odnosno hoće li doći do duboke ekonomske krize. O prognozama, ali i o mjerama kojima bi se duboka kriza mogla izbjeći, razgovarali smo s Antonom Starčevićem, glavnim ekonomistom Raiffeisenbank Austrije.

• Jeste li dobili poziv za sudjelovanje u Vladinu Savjetodavnom odboru i hoćete li ga prihvatiti?
- Surađivao sam s Hrvatskom udrugom poslodavaca u vezi s prognozama kretanja na tržištu u sljedećem razdoblju, ponajprije u vezi s razvojem gospodarstva u uvjetima ekonomske krize. Tim putem je i došao prijedlog od strane HUP-a da me uključi u taj odbor. Pošto više nije dovoljno da jedna društvena grupa, kao što su poslodavci, sama predlaže mjere za borbu s krizom, logično je okupiti sve društvene grupe. Odbor doživljavam kao mjesto na kojem će različite interesne grupe morati usklađivati svoje stavove i povesti zajedničku akciju, kako bismo prošli kroz dugoročno turbulentno razdoblje u kojemu ćemo i mi mnogo teže ploviti svjetskim tržištima nego prije.

• Imate li neku viziju za što ćete se zalagati u odboru jednom kad on bude osnovan?
- Ideje su otprilike na razini onoga kako sam surađivao s HUP-om. Dakle, prije svega treba jačati ekonomsku osnovu - to su naša poduzeća, kako bismo ih učinili konkurentnijima, sposobnijima da se nose s vanjskim tržištem i na taj način stvore osnovu za razvoj svih ostalih djelatnosti. Posljednjih desetak godina imali smo nesklad između brzine razvoja poduzeća i navika privatnoga i javnog trošenja. Taj se nesklad kumulirao i u iznosu inozemnoga duga, koji je doveo do toga da smo izrazito ranjivi na krizne situacije na svjetskim tržištima, posebno financijskima, pa je sada pitanje kako ćemo platiti dospjele dugove i kako će privreda funkcionirati s manjkom likvidnih sredstava. U tom bih smislu želio vidjeti aktivnosti za promjenu - iz potrošačkog mentaliteta u smjeru poticanja proizvodnje, razvoja usluga i većeg izvoza. Prema izlaganju ostalih predloženih članova, rekao bih da dijelimo takav način razmišljanja.

• Što biste konkretno predložili u ovakvoj situaciji?
- Manje-više već je pokrenut uravnoteženi proračun, a rekao bih čak da bi trebao postojati plan određenog suficita, koji bi poslužio poput osigurača u slučaju poremećaja proračunskih prihoda. Zatim, to je svakako odgoda svih neproizvodnih investicija i drugih oblika trošenja novca koji trenutačno nemamo, odnosno preusmjeravanje u proizvodne investicije koje mogu brzo omogućiti stvaranje dodane vrijednosti. I, naravno, tu je ograničavanje javne i privatne potrošnje mjerama fiskalne i monetarne politike. Cilj je da iz neto uvoznika kapitala postanemo gospodarstvo s uravnoteženom kapitalnom bilancom.

• Hoće li vam činjenica da ste zaposleni u poslovnoj banci predstavljati problem u odboru ekonomista?
- Mislite, hoće li postojati sukob interesa? Rekao bih da neće. Narodna banka, kao monetarna vlast, regulira poslovanje banaka i, recimo, rad u Savjetu HNB-a predstavljao bi konflikt interesa. Bilo kakva savjetodavna funkcija u Vladi ne bi, jer su ciljevi banke i Vlade otprilike sukladni: povećati standard stanovništva i ekonomsku moć cijele privrede. Dakle, tu ne vidim mogući konflikt jer postoji sukladnost interesa banaka i Vlade u ekonomskom smislu. U operativne odluke Ministarstva financija koje bi mogle imati nekakav utjecaj na banku nikakav se savjet ne može uplitati.

• Ipak Vlada je i klijent nekih poslovnih banaka?
- Da, ali takve su situacije u domeni riznice banaka i Ministarstva financija te ovise o trenutačnim ekonomskim uvjetima na tržištu. Klijentski odnos države i banke nije područje pod utjecajem savjeta čiji je posao predlaganje dugoročnijih i načelnih odluka.

• Kojoj ekonomskoj školi vi pripadate?
- Ekonomska teorija prati i proučava ekonomsku stvarnost koja se mijenja. Na primjer, do 30-ih godina prošlog stoljeća prevladavala je klasična liberalna škola. Ono što nije uspješno spoznala razotkrila je tadašnja velika kriza pa je nakon krize nastala nova škola s dodatnim spoznajama o ekonomskoj stvarnosti i preporukama ekonomskoj politici. Međutim, i njeni su dosezi spoznaje postali nedostatni za sve razvijeniju ekonomsku stvarnost, pa je uslijedila kriza izražena stagflacijom 70-ih i 80-ih kad rješenja škole državnog intervencionizma postaju nedostatna za vođenje uspješne ekonomske politike. Danas proživljavamo novu svjetsku financijsku krizu za čije prevladavanje nijedna ekonomska škola nema provjerenih uspješnih recepata. Nijedna škola ne može potpuno objasniti ovu krizu, ali što je bliža sadašnjem trenutku znači da je obuhvatnije spoznala sadašnju ekonomsku stvarnost i posjeduje više spoznaja o uzrocima i nastanku krize te može ponuditi primjerenija rješenja za ekonomsku politiku. Inače, opredjeljivanje za neku školu doživljavam kao alibi za nepotpunu spoznaju ekonomske stvarnosti i potrebe da se iz dana u dan prati razvoj tržišta, financijskih inovacija i njihova utjecaja na sve sudionike tržišnih odnosa i istraživanjem pronalazi nova objašnjenja i rješenja za upravljanje razvojem.

• Ali sada su svi podijeljeni na intervencionizam, s jedne, i liberalizam, s druge strane...
- Neoliberalna je škola preuzela rezultate posljednjih istraživanja unutar ekonomske teorije i razvila skup rješenja za ekonomsku politiku koja su dobro funkcionirala u uvjetima prosperiteta. Međutim, pokazalo se da je podcijenila brzi razvoj financijskih instrumenata. S druge strane, precijenjeno je uvjerenje da će rejting agencije i revizorske kuće obraditi nejasne tržišne informacije u točne i razumljive ocjene. Odatle proizlazi potreba izgradnje novoga regulacijskog sustava za globalne financije koji će spriječiti ove anomalije. Taj će je zadatak sljedećih pet do deset godina ekonomska teorija istraživati i nuditi modele za funkcioniranje unutar globalnoga regulatornog sustava.
Kad je riječ o domaćim intervencijama, u ovakvoj krizi ne funkcionira nijedan teorijski model i nužno je primijenjivati rješenja koja nisu popularna ili opravdana u normalnim uvjetima. U doba krize, vidjeli smo, svaka intervencija postaje opravdana, što ovisi o dubini krize. Pogledajte Ameriku. Najprije se spašavala financijska industrija: pod motom očuvanja financijske stabilnosti spašava se najprofitabilniji dio ekonomije. Sada je na redu automobilska industrija. Nijedna mjera nije neprihvatljiva kad se mora spašavati nacionalne interese i nacionalnu ekonomiju. Jedino što si u tome Amerika neke stvari može dopustiti koje Hrvatska ne može. Što je zemlja moćnija, to su ograničenja za intervencije manja.

• Dakle, neke su intervencionističke i protekcionističke mjere u takvoj situaciji opravdane?
- Naravno. Moramo štititi domaću proizvodnju jer to neće činiti nitko drugi. Važno je ocijeniti što je nama stvarno bitno, i kratkoročno i dugoročno, i odreći se dijela sadašnje potrošnje da bismo spasili nešto na dugi rok. Takve mjere traju koliko god je potrebno za prevladavanje krize.

• Jedna od mjera koje se spominju jest sprječavanje odljeva profita stranih poduzeća iz Hrvatske...
- Ideja da se spriječi odljev kapitala i uspostavi ravnoteža kapitalne bilance u uvjetima ekonomske krize nije sporna. Ali, način provođenja te ideje predmet je polemika. Ako će se zadržavanje kapitala raditi poticanjem na reinvestiranje ostvarene dobiti, odnosno sustavnim davanjem određenih ustupaka kapitalu da ga se motivira za reinvestiranje, onda će se investitor odreći kratkoročne potrošnje, a Vlada će se odreći dijela poreznih prihoda. To je normalni put za postizanje cilja - zadržavanja kapitala u zemlji. S druge strane, zabrana iznošenja profita jednostrana je mjera jer se kod nje odriče samo investitor, ali ne i vlada. Takvom nepopularnom mjerom može se dugoročno domaćem gospodarstvu nanijeti strahovita šteta. Mi ovisimo o stranom kapitalu, jer je razvoj baziran na uvozu kapitala, a takvom se mjerom investitorima šalje poruka da ovdje nisu sigurni i bolje im je da tu ubuduće ne investiraju. Dakle, treba biti oprezan i pronaći način kako postići cilj ne ugrožavajući interesa investitora i bez slanja pogrešne poruke. Mislim da je izražavanje ideje bilo dosta nespretno.

• Još jedna od konkretnih mjera koja se spominje jest interventni fond za spas poduzeća...
- Ideja je načelno dobra. U dobrim godinama treba se stvoriti rezerva koja će služiti za loše godine. To se može raditi na razini poduzeća, na razini klastera, ali i na državnoj razini, gdje u mnogim zemljama imamo praksu državnih stabilizacijskih fondova. Problem je što je ideja došla prekasno. Naravno, takav fond je potreban jer većina poduzeća ima problema s refininaciranjem dospjelih dugova, ali pitanje je odakle namaknuti novac. Namjera je stvoriti suficit u državnom proračunu jer je to jedini mogući izvor financiranja. Ili će uz jamstva proračuna, odnosno državno jamstvo tvrtke same dolaziti do potrebnog kapitala ili će se finacirati stvaranje imovine fonda koja će služiti za osiguranje investitorima za refinanciranje dugova domaćim poduzećima. A bez refinanciranja dugova nema opstanka poduzeća na dostignutoj razini.

• Navodno bi u prvoj fazi to trebala biti samo državna jamstva...
- Kod državnih jamstava se poziva na rejting države kao garanciju investitoru. Budući da je rejting Hrvatske u posljednjih nekoliko mjeseci ili snižen ili stavljen u negativnu perspektivu, to nije dovoljno. Da bi se Hrvatskoj vjerovalo, najprije se mora uspostaviti povjerenje u državu. Uravnoteženi proračun je prvi korak, zatim konsenzus svih društvenih slojeva o tome da moramo manje trošiti, a tek onda dolazi do stvaranja određenog fonda u smislu imovine koja će služiti kao jamstvo ili se koristiti za pomoć poduzećima.

• Koliko će problem nelikvidnosti ozbiljno pogoditi poduzeća iduće godine i kako ga spriječiti ili barem ublažiti?
- Nelikvidnost mogu prouzročiti dva osnovna izvora. Jedan je neuravnoteženi proračun u kojem država kasni s plaćanjem svojih obveza, što onda domino efektom uzrokuje odgodu plaćanja, nelikvidnosti i ugrađivanje odgode plaćanja u cijene roba i usluga. Drugi izvor nelikvidnosti je nedostatak kredita. Recimo da Vlada pristupi svom dijelu odgovorno, uravnoteži proračun i on ne bude uzrok početnog impulsa nelikvidnosti, ipak ostaje otvoren problem nedostupnosti kredita. Ako dostupnost kredita ne bude na razini kao u 2008. godini, val nelikvidnosti krenut će od onih poduzeća koja ne budu mogla refinancirati svoje dugove, pa neće imati dovoljno obrtnoga kapitala i tako dalje. Interes svih društvenih slojeva u Hrvatskoj mora biti da poduzeća dođu do potrebnog kapitala i kredita jer će se, u protivnome, cijela ekonomija početi spuštati na niže razine.

• Kad smo kod likvidnosti, je li HNB-ovo sniženje stope obvezne pričuve sa 17 na 14 posto dovoljno?
- Za cjelovito rješavanje osnovnog problema refinanciranja poduzeća i države nije dovoljno, ali pitanje je koliko HNB može u određenom trenutku poduzeti a da ne poremeti stabilnost financijskog sustava i ugrozi tečajnu politiku. HNB je procijenio da u ovom trenutku može poboljšati likvidnost s tim smanjenjem, ali moramo biti svjesni da monetarne mjere same ne mogu riješiti problem nedostatka novca. Stvarne potrebe za likvidnošću ne može riješiti monetarna vlast, već moraju postojati realni izvori novca. Treba vidjeti što se može povući iz realnih izvora, što se može refinancirati i tek potom vidjeti koliko se privremeno mora potrošiti rezervi Narodne banke, kao korektiv prethodnih mjera.

• Nekoliko ste puta spomenuli uravnoteženi proračun. Koliko je realno da će Vlada uspjeti održati nulti deficit proračuna u 2009. godini?
- Vlada je krenula od pesimističnih prognoza proračunskih prihoda za sljedeću godinu, rekao bih, realnih s obzirom na ekonomsku krizu. S time da bi dobro bilo osim uravnoteženja predvidjeti i jedan do dva posto suficita radi amortizacije kriznog udara do kojega može doći tijekom godine. Naravno, pregovori s potrošačima teški su jer su se oni naviknuli na određeni standard potrošnje koji se sada mora smanjiti.

• U posljednjem broju RBA analiza kao najbolje dugoročno ulaganje države navodi se ono u obrazovanje i tržište rada. Zbog čega je to u ovoj situaciji toliko važno?
- Dugoročno stanovništvo neke države može imati određeni životni standard utemeljen na eksploataciji izdašnih prirodnih resursa poput proizvođača nafte ili mogu akumulirati veliki fondove kapitala čijim investiranjem će ostvarivati prihode. Pošto mi nemamo izdašne zalihe nijednog niti drugog, na svjetskom tržištu možemo ponuditi samo naš rad. Što će radna snaga koju koristimo u zemlji biti kvalitetnija i bolje obrazovana, to ćemo veće prihode ostvarivati i imati bolji životni standard. Nemamo alternativnu varijantu.

• Što očekujete u sljedećoj godini? Hoće li se situacija pogoršati?
- Hrvatska je visokoeurizirana i visokozadužena zemlja. Zato smo izuzetno osjetljivi na ekonomske procese u okruženju i na razvoj svjetske financijske krize. Prvi financijski udar na banke relativno smo lako prebrodili, međutim, sada dolazi financijski udar na realnu ekonomiju. Budući da nemamo mogućnost ekspanzije izvoza roba i usluga, niti imamo nekakvih rezervi kapitala koje bismo mogli povući, svaki daljnji poremećaj na svjetskom tržištu snažno će se odraziti na nas. Ekonomski analitičari renomiranih svjetskih institucija predviđaju da se tek sredinom 2010. može očekivati globalni oporavak, ali snažnih argumenata za takve prognoze zapravo nema. Svode se na empirijske modele i predviđanja, ali ne znaju što će se stvarno dogoditi u sljedeće dvije godine. Stoga mislim da moramo biti spremni na dugoročno krizu i dugoročne poteškoće u pristupu kapitalu te da moramo restrukturirati našu proizvodnju i potrošnju kako bi gospodarstvo moglo preživjeti i čak napredovati u takvim uvjetima. Postoji opasnost recesije, ali još imamo mogućnost da je vlastitim akcijama spriječimo. U svakom slučaju potrošnja će biti manja, a tržišni uvjeti u okruženju još će se pogoršati. Ne možemo očekivati da će nam pozitivna promjena u okruženju pomoći, prije da će nam odmoći. Šanse da uspijemo u održavanju proizvodnje i zaposlenosti polovične su. Postoji i mogućnost da sljedeće godine opet poraste inflacija. Jeftiniji uvoz roba od onih koje proizvodimo u zemlji dugoročno utječe na trend snižavanja cijena. Pošto će se raspoloživa sredstva u deviznoj bilanci snižavati, morat će se i uvoz roba usklađivati na niže. Znači da će u ukupnom omjeru prevladati robe s višim cijenama, što je poticaj inflaciji. U sljedećoj je godini dosta izgledna situacija klasične stagflacije.