Organizacijske pretpostavke za izvoz još ne postoje

Valjalo bi na čelo razvojnih agencija imenovati ljude na osnovi javnih natječaja, mjeriti njihov rad opipljivijim parametrima i  ne vezati njihove položaje uza svaku smjenu vlasti - navodi Drago Čengić predstavljajući zbornik radova 'Socioekonomska anatomija hrvatskoga izvoznog uzmaka'

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar

- Između izvoza i rasta poduzeća, pa i ovog tipa kapitalizma, postoji smislena veza - kaže Drago Čengić, voditelj Centra za istraživanje poduzetništva na Institutu za društvena istraživanja ‘Ivo Pilar’ predstavljajući knjigu ‘Socioekonomska anatomija hrvatskoga izvoznog uzmaka’.
- Vidi se to i u našoj analizi mogućih strategija izvoza: kad je riječ o mogućim ‘nacionalnim izvoznim strategijama’, anketirani menadžeri i vlasnici poduzeća zalažu se za diferencirane i tipovima poduzeća i poduzetnika (‘krojački’) primjerene nacionalne strategije za povećanje izvoza.

Smatraju da bi država trebala podržavati strategije samostalnog izvoza pojedinačnih poduzeća, i to u dogovoru s konkretnim poduzećima; izraditi posebnu strategiju povećanja izvoza uz vođenje državne agencije za izvoz, zadužene za promociju izvoza i pronalaženje inozemnih poslovnih partnera; i također, razraditi strategiju okupljanja oko vodećeg izvoznika u grani/djelatnosti.
Pitanje izvoza nije samo ekonomsko,već i socioekonomsko; ako hoćete, to je duboko i sociokulturalno pitanje jer upućuje na ‘dubinska’ ograničenja hrvatske društvene i ekonomske substrukture u komunikaciji s međunarodnom zajednicom kroz medij  tržišta.

Posustajanje izvoza traje u duljem razdoblju i krajnje je vrijeme da se određeni tip izvoza poveže i s modernijim tipom rasta. Prema našim i drugim analizama, početkom 90-ih još smo više izvozili robe nego što smo je uvozili, a nakon 1992./93. dolazi do promjene u strukturi izvoza. Uglavnom, uzmak izvoza koincidira s rađanjem dezindustrijalizirajuće elite i s eruptivnom destrukcijom hrvatske industrijske strukture. Vidjet ćemo hoće li sadašnja izvozna ofenziva označiti razvoj novih elita rasta i svojevrsnu reindustrijalizaciju hrvatske (izvozne) gospodarske strukture!

* U knjizi se na nekoliko mjesta ponavlja upozorenje da pri izradi promišljenih izvoznih strategija trebaju kreativno surađivati stručnjaci sociolozi, ekonomisti, stručnjaci za  marketing, istraživači kulture, poduzetnici, menadžeri... Postoje li u Hrvatskoj osnovne organizacijske pretpostavke za takvu suradnju?

- Ako je naša postojeća industrijska struktura siromašna novim proizvodima (a ima uporišta i za takvu tezu), postavlja se pitanje gdje ih naći? Točno je da je stvaranje novih proizvoda prije svega zadaća rukovodećih ljudi u poduzećima, ali nije samo njihova. S obzirom na to da sve indicije pokazuju kako domaća poduzeća sporo rastu u usporedbi s onima iz okruženja, dio proizvoda za izvoz ( tzv. sektor ‘ponude’) treba stvarati i određenim mjerama države te kulturnoga i znanstvenog sektora. U tom smislu tvrdimo da kreativni stručnjaci iz industrije, ali i  stručnjaci za marketing, modernu tehnologiju, tržišno usmjereni istraživači postmodernog životnog stila, dakle stručnjaci vrlo širokog profila mogu pridonijeti rađanju novih izvoznih proizvoda.

Danas se dodana vrijednost proizvoda ne smišlja samo u industrijskim institutima, iako se najčešće realizira u industrijskim pogonima. Dobar primjer za to su pojedinci koji su i u sektoru tradicionalne poljoprivredne proizvodnje (primjerice, SMS, Split) uspjeli stvoriti proizvod sa značajnim izvoznim potencijalom. Organizacijske pretpostavke za tako nešto još ne postoje, njih tek treba osigurati što prije. Evo, najnovija strategija Vlade RH u sklopu ‘Hrvatske izvozne ofenzive’ tek sada spominje ozbiljno osnivanje Centra za industrijski dizajn u suradnji s HGK.om. To je elementarna institucija iole ozbiljnije industrijske nacije, a mi je tek sada (ponovno) otkrivamo!

* U radu 'Racionalnost i ekonomsko ponašanje' autor Ivan Rogić konstatira da je građanska rekonstrukcija hrvatskog društva zapriječena. Zašto je građanska rekonstrukcija društva preduvjet izvoza?

- Za konkretnije odgovore na to pitanje valjalo bi, svakako, pitati kolegu Rogića. Jasno, kao istraživački tim dosta smo raspravljali o toj, zapravo složenoj temi. Riječ je o tome da je strateška ‘pozicija’ modernizacije i modernizacijskih sudionika/aktera u hrvatskome društvu nedovoljno razvijena kako za socijalizma, tako i za posljednjih petnaest godina samostalne države. Jakih i moćnih modernizacijskih sudionika u hrvatskome društvu, spremnih proizvoditi ‘višak alternativa’, što zbog privatizacije i ‘grabežljivoga kapitalizma’, što zbog sadašnjeg tipa upravljačkih elita kod nas još nema u kritičnoj masi.

Rogićeva analiza hrvatsko gospodarstvo opisuje kao prostor djelovanja kojim dominiraju različiti tipovi poduzetnika, ali prije svega: vodoravni kapitalisti, štreberi, rentijeri, grabežljivci, misionari i faustovski tip poduzetnika. Vodoravni kapitalist svoje djelovanje organizira kao naknadu za štete nanesene mu u totalitarnom razdoblju, tijekom socijalizma. Dakle, on i nije orijentiran modernizacijski, nego traga za pravednom preraspodjelom dobara. Štreber svodi svoje ponašanje na recepciju standarda i procedura 'izvana'. Rentijer i grabežljivac nisu zainteresirani za modernizaciju jer ona rentijera briše, a grabežljivca delegitimira. Samo dva tipa prisutna u hrvatskom gospodarstvu oblikuju racionalnost dugoročno sposobnu za gospodarski uspjeh: misionar i faustovski tip.

Teškoća je u tomu što na metarazini nema inicijativa i procesa potrebnih za jasnije uobličavanje likova modernizacijske granice, kao ni saveza potrebnih za trajnu socijalnu potporu tim likovima modernizacije. Zato spomenuti tipovi gospodarskih sudionika ne mogu optimizirati svoje mogućnosti. Mjera njihove zapriječenosti zapravo je stvarna mjera veličine unutrašnjih blokada hrvatskoga gospodarstva.

* U istraživanju Saše Poljanec-Borić navode se pouke za izgradnju hrvatske institucionalne izvozne infrastrukture na temelju iskustava iz stranih zemalja. Je li u Hrvatskoj, u posljednjih nekoliko godina, također primjetan rezultat suradnje garancijske agencije i agencije za promicanje stranih ulaganja, koje bi trebale podržati izvoz malih i srednjih poduzeća?

- Umjesto detaljnije analize evo anegdotalnog odgovora. Prije nekoliko godina imao sam priliku razgovarati s ravnateljem Češke agencije za inozemna ulaganja. On je imao sreću da bude na čelu te agencije za mandata nekoliko čeških vlada. Preživio je smjene nekoliko premijera i radio svoj posao. Time je osigurao kontinuitet u radu, i uz izbor stručnih kadrova u samoj agenciji, uspjeh nije izostao. Nakon dugogodišnjeg lobiranja diljem svijeta i raznih beneficija za inozemne ulagače, u Češku Republiku došle su velike strane kompanije.

Češka je postala ‘meka’ za određeni tip inozemnih ulagača, što je pridonijelo i porastu udjela izvoza u ukupnome društvenom bruto proizvodu. A Hrvatska? Teško je tvrditi da postoje tragovi sinergijskog djelovanja između naše garancijske agencije i agencije za promicanje stranih ulaganja. Te su institucije dugo bile bez pravih rukovoditelja i bez jasne vizije i dugoročnoga i kratkoročnoga djelovanja. Valjalo bi na čelo tih agencija imenovati ljude na osnovi javnih natječaja, mjeriti njihov rad opipljivijim parametrima i ne vezati njihove položaje uza svaku smjenu vlasti.

* Knjigu zaključujete, kao što kažete, naoko trivijalnom tezom da do rješenja možete doći jedino uz prethodni  u određeno stanj. Poznato je, međutim, da znanstvenicima davno poznati obrasci kod nas teško ulaze u praksu. Što predlažu sociolozi, kako ubrzati prelijevanje znanja iz znanosti u gospodarstvo?

- Jasno, nisu sociolozi jedini pozvani odgovoriti na to pitanje. Dio odgovora nude istraživači tehnoloških inovacija, a dio analitičari ‘društva temeljenoga na znanju’ (knowledge-based-society). Društvo temeljeno na znanju je službeni cilj razvoja zemalja EU, proklamiran kao strateški cilj još prije nekoliko godina. Mi ga prihvaćamo slijedom naše želje za što skorijim pridruživanjem EU, ali ga još ne promišljamo dovoljno široko, niti dovoljno duboko.

Gledano sa sociološke pozicije, u hrvatskim prilikama prva je pretpostavka bržeg prelijevanja znanja u gospodarstvo da javni govor o problemima rasta, gospodarstva i znanja postane smislen, temeljen na jasnim pokazateljima realnih problema i mogućih rješenja,  a ne ideologijski i opterećen (često klijentelističkim) interesima pojedinih grupa u sektoru politike odnosno gospodarstva. Druga je pretpostavka tog transfera jačanje profesionalizma, odgovornosti  i ‘glasa u javnosti’ različitih struka – nositelja znanja u gospodarstvu i institucijama koje bi ga trebale ‘opsluživati’.

Budu li te ‘prikrivene elite znanja’ i dalje konformistički šutjele o stvarnim problemima razvoja u njihovim sredinama i šire u društvu, i dalje ćemo imati ‘vraćanje vječno istoga’ – tj. predizbornu kampanju koja za mandata svake vlade traje ni manje ni više nego četiri godine. I kojoj je ama baš sve podređeno, pa i naša šutnja.