Osiguravatelji između dobrog trenda poslovanja i nerazumljivih zakonskih inovacija

Prošlu godinu obilježilo je donošenje novih propisa iz oblasti osiguranja, pri čemu se pokazalo sve što ne valja u funkcioniranju našega pravnog sustava. Naime, oba zakona - o osiguranju i o obveznim osiguranjima u prometu - donesena su prema hitnom postupku, bez ozbiljne stručne rasprave

Piše dr.sc. Marijan Ćurković

Prema još neslužbenim podacima 25 osiguratelja u Hrvatskoj ostvarilo je u 2005. g. premiju od približno 7,4 milijarde kuna. Od toga na osiguranje života otpada svega 25,8 posto (1,9 milijardi kuna), a na neživotna osiguranja 74,2 posto (5,5 milijardi kuna ).

Stopa rasta u neživotnim osiguranjima bila je 9,1 posto, a u životnima 22,2 posto. Ovi sažeti pokazatelji ukazuju na nastavak dobrog trenda u razvoju hrvatskog osiguranja: oživljavanje neživotnih osiguranja i ubrzani porast životnih osiguranja. Međutim, to je daleko od rezultata koje postižu nekadašnje tranzicijske zemlje a sadašnje (nove) članice Europske unije.

Proteklu godinu karakterizira komešanje na tržištu, koje ipak pokazuje izvjesnu zakonitost:

koncentracija u osiguranju, ubrzani nestanak s tržišta malih i problematičnih osiguratelja (Aurum, Atlas, Veritas, Cosmopolitan life, uskoro i Adenda, Helios, možda još koji).

Druga je značajka brži rast životnih osiguranja zahvaljujući činjenici da su se osiguravatelji u stranom vlasništvu povezali s bankama u stranom vlasništvu.

Postignuta sinergija omogućuje vrlo dobre rezultate (Allianz, Generali životno osiguranje): u toj vrsti najperspektivnijih osiguranja stranci su izbili na lidersku poziciju, koju domaći osiguravatelji gotovo sigurno neće dosegnuti.

Istodobno, izostala je obećana i očekivana reforma zdravstvenog sustava, zbog čega su osiguravatelji pomalo skeptični glede razvoja privatnog zdravstvenog osiguranja, a oni koji su hrabrije stupili u izgradnju potrebne infrastrukture (ulaganja u poliklinike, privatne bolnice i slično) sa zabrinutošću iščekuju rasplet situacije.

Dakle, nedostatak jasne državne strategije u osmišljavanju obećane reforme zdravstvenog osiguranja bezrazložno zamrzava vrlo velike potencijale privatnog kapitala u ostvarenju (profitne) socijalne funkcije premijskog osiguranja.

Treća je značajka protekle godine daljnji pad udjela najvećeg domaćeg (državnog) osiguravatelja u ukupnom portfelju hrvatskog osiguranja i već spomenuti gubitak liderske pozicije u osobnim osiguranjima.

Sasvim sigurno, nije najveći problem pad udjela (što je s obzirom na pojačanu konkurenciju očekivano i zabilježeno kod sličnih osiguratelja u ostalim tranzicijskim zemljama), nego nedostatak novih proizvoda i novih liderskih, perspektivnih ideja kadrih da povuku razvoj cijelog sustava hrvatskog osiguranja, što bi jedino moglo opravdati zadržavanje državnog vlasništva nad tim osiguravateljem.

Umjesto toga pravno krajnje sumnjivom pomoći (izmjena Pravilnika o registraciji, diskrecijsko ovlaštenje ministra o dodjeli koncesije) potiče se vraćanje na staro (tehnički pregledi kao najpoželjniji kanal prodaje), čime je potencijalni lider prisiljen kaskati za konkurencijom i imitirati njezina rješenja, koja su možda prije desetak godina i bila vrlo dobra, a danas to zasigurno više nisu, jer se već više od 50 posto polica osiguranja od automobilske odgovornosti napravi izvan stanica za tehnički pregled vozila, zahvaljujući razvijenoj mreži posrednika (u širem smislu) u osiguranju. Dakle, zacrtani smjer kretanja vodi prema Balkanu, a ne prema EU.

Četvrto, prošlu godinu obilježilo je donošenje novih propisa iz oblasti osiguranja, pri čemu se pokazalo sve što ne valja u funkcioniranju našega pravnog sustava. Naime, oba zakona (Zakon o osiguranju – ZOS i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu – ZOOUP ) donesena su prema hitnom postupku, bez ozbiljne stručne rasprave, a eventualne neorganizirane primjedbe koje su pristigle od struke nitko nije ozbiljnije ni pročitao a kamoli uzeo u obzir.

Sve se opravdalo obvezom da se, suglasno obvezama iz Sporazuma o suradnji s EU, naš osigurateljno-pravni sustav što prije prilagodi odnosno, kao što se službeno kaže, usuglasi s onim u EU. Ponovila se situacija koju smo imali pri donošenju Zakona o obveznim odnosima (ZOO ), koji je takodjer – mimo prijedloga struke, a često i mimo aquis communautaire – donio rješenja koja koče razvoj osiguranja na ovim prostorima.

Tu prije svega mislimo na uredjenje ugovora o osiguranju pri kojemu nije iskorištena prigoda modernog pristupa problematici  toga posla, posebno glede forme (oblika) sklapanja osobnih osiguranja (ZOO predvidja nužnost pismene forme u obliku police!), oduzimanja prava osigurateljima da premiju osiguranja od nezgode naplate sudskim putem, što već pokazuje vrlo štetne učinke na ovu vrstu osiguranja i položaj osiguranih osoba te na izostanak odredbi o detaljnijem uredjenju novih proizvoda osiguranja života, kao što su investicijski i unit linked proizvodi osiguranja života.

Što pokazuje struktura novoga Zakona o osiguranju ? Da je riječ o propisu čije čitanje iziskuje prethodnu obuku u nekoj specijaliziranoj školi osiguranja EU. Zasigurno, 99 posto ljudi koji rade u osiguranju ne razumiju neka rješenja ZOS-a, a pogotovo ne shvaćaju svrhu takvih rješenja. Upitate li ih, primjerice jesu li ikad čuli za tontine ( čl. 3. st. 4. t. l.) – nasmijat će se i misliti da je riječ nekom egzotičnom osiguravateljskom pojmu koji nije u uporabi u hrvatskom jeziku. I neće biti daleko od istine.

U (opravdanom) nastojanju da poveća sigurnost poslovanja, a to znači i sigurnost osiguranika, posebno onih u štednim osiguranjima života, ZOS je povećao iznose temeljnog kapitala, što većina ozbiljnih osiguravatelja pozdravlja.

Medjutim, neopravdano pretjeruje dodjeljujući posebni zadatak nekim strukama u društvu (aktuari, čl. 68. ZOS-a ) i u situacijama kad to nije potrebno, prebacujući tako odgovornost s uprave društva i nadzornoga državnog tijela na te stručnjake, čime se samo formalizira odgovornost bez stvarne sigurnosti u ispravnost izvješća i bilanci (podsjećamo da su aktuari ipak uglavnom samo djelatnici osiguravajućih društava kojima nametnuti teret nije nipošto ugodan s obzirom na njihov odnos prema poslodavcu kojega predstavlja uprava).

Rezultat toga bit će i dalje nelojalna utakmica izmedju osiguravatelja, posebno u neživotnim osiguranjima, gdje je glavni moto borbe za premijski plijen 'dati manju premiju od konkurencije', bez obzira na stručnu aktuarsku podlogu ocjene rizika koji se preuzima u osiguranje (posljedica: relativno slaba akumulacijska moć osiguravatelja, što potvrđuje mala ili nikakva dobit kod većine vrsta osiguranja).

Kontrola nad ulaganjem imovine za pokriće tehničkih pričuva, posebno matematičke pričuve nužna je i potrebna ako se želi postići njemačku razinu izbjegavanja bankrota i stečaja osiguravajućih društava. No zakonski raspored mogućnosti ulaganja predviđen je bez pravih statističkih pokazatelja i usporedbe s dosadašnjim (ne)uspješnim ulaganjima naših osiguratelja.

Svakako je trebalo imati više sluha za praktična iskustva i više povjerenja u stručnost uprava osiguravajućih društava, koje su ionako pod višestrukom i stalnom kontrolom nadzornog tijela.

Ovako, krutost postavljenih granica lako može prouzročiti manji prihod iz slobodnih sredstava tehničkih pričuva, a ponekad i onemogućiti ostvarenje prihoda (primjerice, ulaganje matematičke pričuve mora  iznositi najmanje 50 posto u vrijednosne papire čiji je izdavatelj Republika Hrvatska, Hrvatska narodna banka ili Hrvatska banka za obnovu i razvoj;. što će se međutim dogoditi ako takvih vrijednosnica nema /dovoljno/ ili, ako one omogućuju manji prihod od nekih drugih vidova ulaganja? Ili, društva mogu ulagati u nekretnine ako je cijenu utvrdio procjenom ovlašteni sudski procjenitelj - čl. 115. st. l. t. 15 – znači li to oduzimanje slobode društvima da stječu po manjoj cijeni od procijenjene ?, itd. ).

U Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu, koji je materiju obveznih osiguranja, nekada uredjenu u Zakonu o osiguranju, regulirao kao jednu cjelinu, nepotrebno se otvorilo nekoliko vrlo značajnih problema: pitanje koja vozila podliježu obvezi osiguranja od odgovornosti (prema sadašnjem tekstu Zakona – sva vozila koja imaju motor, dakle, od osobnih, teretnih i sl. vozila do invalidskih kolica, motokultivatora i sl. ); na kojem području prometa vozilo mora imati osiguravateljsko pokriće (prema tekstu Zakona svugdje, i na javnim i na privatnim površinama, dakle, livadama, poljima, dvorištima i sl.) ; pravna priroda graničnih osiguranja stranih vozila i tko konačno snosi štetu koju ona uzrokuju …

Prihvaćena rješenja su, nažalost, gora od nekadašnjih u Zakonu o osiguranju iz 1994. g. i kasnijih novela, a jedinstvena su u našem pravnom okruženju. Najveća korist za oštećene očekivala se od uvođenja rokova u kojima osiguravatelj mora riješiti odštetni zahtjev sukladno odredbama EU direktiva.
Međutim, propisani rokovi (14 dana za imovinsku i 30 dana za neimovinsku štetu, dakle, smrt, ozljede – od dana podnošenja odštetnog zahtjeva) neobjašnjivo su mnogo kraći od onih predviđenih propisima EU direktiva (tamo su 3 mjeseca ).

Kako pak nisu predviđene nikakve građansko-pravne sankcije za osiguravatelje (npr. povećana stopa zatezne kamate) koje bi išle u korist oštećenih, to oštećeni od ovako kratkih rokova neće imati nikakve koristi i teško je vjerovati da će se kaotična situacija i olako utuživanje riješiti, što znači da ćemo i dalje biti pri vrhu zemalja s velikim brojem nepotrebnih sudskih parnica. Rješenje se vidi u izmjeni tek donesenih zakona!