Otišli kući bez namjere da realiziraju potpisano o sprečavanju trgovinske neravnoteže

Sve osim prvog dijela u kojem se jedan tabor obračunava s drugima, može se slobodno zanemariti. Njemačka i Kina glatko su blokirale pokušaj Amerike da nametne ograničenje od četiri posto BDP-a na trgovinske suficite/deficite dok su ostali uglavnom šutjeli i odlučili ne birati strane

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Prošli tjedan održan samit G20 u Seulu, iščekivan s malo većim uzbuđenjem od uobičajenog zbog rasta tenzija posljednjih nekoliko tjedana, završio je posve očekivano. Bio je to, ruku na srce, čisti debakl, više-manje jednoglasna je ocjena svjetskih medija. Veliki klimaks pokazao je da jedinstva, koje se baš počelo nazirati na proteklim sastančenjima tijekom krize kada je među ostalim odlučeno da G8 preraste u G20, uopće nema. Posve suprotno, dijeljenje na globalnoj sceni uzelo je maha, a glavna tema, koja to uopće nije trebala ni biti, ostala je ondje gdje je i bila prije početka unatoč konačnoj izjavi, dokumentu redovito sastavljenom da se sviđa svima. Trgovinske neravnoteže, pojam potpuno novog značenja u ustima bogatih, bile su objektivno jedina točka dnevnog reda, no nikakav zadovoljavajuć dogovor nije postignut.

Može se, dapače, gledati na ono što se dogodilo kao na totalni fijasko vanjske politike SAD-a, koji ne samo da nije postigao ono što je želio, numeričko ograničavanje suficita i deficita u trgovinskim razmjenama, nego je uspio dobiti nove protivnike. Točka na i bio je neuspjeh u potpisivanju bilateralnoga trgovinskog ugovora s Južnom Korejom, netom prije početka samita, što posebno boli jer je Europskoj uniji samo mjesec prije to pošlo za rukom. Najglasnija iz tradicionalno Americi naklonjenog tabora bila je Njemačka, jedna od zemalja uhvaćena u svježe smišljenom ekonomskom prekršaju i posve nespremna prilagoditi se američkoj ideji prestanka namještanja svačijeg tečaja osim njihova, što se njih i ne tiče jer evidentno ne namještaju tečaj, pa je očito kako je američko širenje teme s juana na načelnu razinu trgovinske neravnoteže imalo kontraefekt i iziritiralo Njemačku. 

Pljuska jednima pa drugima
Kako bi se ipak zadržalo naličje ozbiljnosti i odgovornosti, sklepana je izjava kojom svatko svakoga proziva, naravno ne imenom, ali nitko nikomu ništa ne obećava. U kratkim crtama, zaključeno je kako su koraci poduzeti radi borbe protiv recesije dali rezultate, no da rizika i dalje ima. Podbadajući Kinu, hladnu na pritiske, tvrdi se kako postoji nejednak rast, kao da nejednak rast nije oduvijek bio obilježje kapitalizma i svih sustava prije njega, te da tendencije odudaranja od kooridniranih akcija vode u samo još lošije ishode. Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju, pada kaže dakle prva točka.
Nadalje, G20 razvit će metodologiju za utvrđivanje velikih trgovinskih neravnoteža, a prva procjena bit će spremna sljedeće godine. Zemlje su se obvezale ‘kretati prema tržišno određenim tečajevima, što će postići pojačavanjem fleksibilnosti tečaja koji će odražavati ekonomske fundamente i spriječiti konkurentsko devalviranje valuta’. To još sve ide Kini i njima sličnima. E sad, dio usmjeren prema Americi i ostalim posrnulim globalnim liderima. ‘Razvijene ekonomije, uključujući one s rezervnim valutama, pazit će na pretjeranu volatilnost i neuobičajena kretanja tečajeva. Ti potezi pomoći će u smanjivanju rizika od pretjerane volatilnosti tokova kapitala prema nekim ekonomijama u razvoju.’ Riječ je o problemu s kojim su se ekonomije u razvoju suočile, potapanjem jeftinim dolarom. 

'Copy-paste' metoda
Onda klasični dio koji se 'copy-paste' metodom nađe u svakoj završnoj deklaraciji G20 i G8, u kojem se poziva na izbjegavanje bilo kakvih protekcionističkih poteza, uključujući i prakse protivne dogovorima važećima unutar Svjetske trgovinske organizacije. Tu obično slijede vreće obećanja o borbi za okoliš i protiv klimatskih promjena. Dodatak nešto novijeg datuma, negdje od početka krize, onaj je o bankama i problematici vezanoj za njih. Vođe najrazvijenijih zemalja svijeta prihvaćaju stoga novu Basel III. regulaciju koja će potpuno sazreti do 2019. uz posvećenost novim pravilima za ‘banke prevelike da propadnu'. Koliko je tu postignuto, svjedoči nastavak isplata masnih bonusa i neprekidno zavijanje financijske industrije oko svakog pokušaja da se bilo što mijenja. Štoviše, nakon prenošenja dugova na porezne obveznike ta industrija brzo se vratila na stare staze slave. Konkretne mjere utvrdit će prije određeni novi policajac Odbor za financijsku stabilnost. I za kraj, ponovno malo prepisivanja, odnosno još jedan uobičajeni naramak obećanja o nastavku pomaganja siromašnim zemljama.

Postignuto - gotovo ništa
Sve osim prvog dijela u kojem se jedni obračunavaju s drugima, može se slobodno zanemariti. Njemačka i Kina glatko su blokirale pokušaj Amerike da nametne ograničenje od četiri posto BDP-a na trgovinske suficite/deficite dok su ostali uglavnom šutjeli i odlučili ne birati strane jer to više nije lako kao što je nekoć bilo. Americi se iskazuje pijetet uspostavljan desetljećima dok se u isto vrijeme mnogi već pripremaju za nove potencijalne milijarde s računa iz Pekinga. Sada već poslovična posljednja stanica za sve globalne probleme Međunarodni monetarni fond dobio je još jedan zadatak - da pazi na te trgovinske neravnoteže, a potvrđena je i prije dogovorena promjena kvota prema kojoj će Kina postati treći najveći dioničar Fonda, uz naglašeniju ulogu Brazila, Rusije i Indija. Europljani su pristali prepustiti dva od svojih osam mjesta u odboru sastavljenom od ukupno 24 mjesta, novim silama.

Nije zgorega spomenuti zgodan komentar u Finacial Timesu u kojem se pomalo naivno navodi kako američki predsjednik Barack Obama ne može kontrolirati Fed i monetarni sustav, pa eto, nije on kriv za to obasipanje svijeta jeftinim dolarom. To pak nije baš jednostavno zato što Fed nije tipična središnja banka, a njegova interakcija s drugim donositeljima odluka važnih za ekonomiju nije tako ograničena.
Postignuto nije dakle apsolutno ništa, osim što su svi stavili svoje primjedbe na papir i zaokružili ih uobičajenim obećanjima i izjavama o slozi, kretanju naprijed, koordinaciji napora, pomaganju klime i siromašnih, regulaciji bankarske industrije i ostalih poznatih floskula. U stvarnosti je svatko otišao kući gunđajući sebi u bradu svoje, bez ikakve namjere da realizira potpisano. Tema neravnoteža posve će sigurno i dalje biti aktualna.