Pedersen&Partners kupio Alter Modus

Pedersen&Partners, međunarodna headhunterska tvrtka kupila je domaću headhuntersku agenciju Alter Modus koju je prije samo šest mjeseci osnovala Sanja Brkić Fakleš dugogodišnja direktorica također headhunterske tvrtke PMC. Ovom akvizijom stvorena je zajednička baza podataka od 20 tisuća hrvatskih menadžera.

Pedersen&Partners zatvaraju dosadašnji ured u Hrvatskoj,  Alter Moduse se gasi, a poslovanje nove tvrtke vodit će Sanja Brkić Fakleš. - Pedersen&Partners, tvrtka koja ima urede u 33 zemlje, ovom akvizicijom na koju treba gledati kao na poslovno partnestvo, dobija izvrsno poznavanje lokalnog tržišta od dugogodišnje domaće headhunterice, a ona se uključuje u mrežu u kojoj sudjeluju 33 zemlje što će domaćim menadžerima znatno povećati diapazon ponuda za poslove izvan Hrvatske sažetak je koristi koje ovom poslovnom suradnjom ostvaruju Pedersen&Parters, Brkić Fakleš i domaće tržište rada, odnosno njegov menadžerski segment.

Poštujući pravila headhunterskog biznisa, kako je najavio Poul Pedersen osnivač i vodeći partner Pedersen & Partnersa tvrtka se neće oglašavati, a kandidatima će pristupati diskretno. Baza podataka o hrvatskim menadžerima potencijalnim kandidatima za razne pozicije sada novog hrvatskog Pedersen & Partnersa sastoji se od 20 tisuća imena, a Brkić Fakleš kaže da više manje kontinuirano posluju sa 50 do 100 klijenata.  Prema riječima Poula Pedersena tvrtka posluje na način da globalno zapošljava headhuntere specijalizirane za pojedine sektore, poput financijske industrije, IT-a ili nekretnina koji rade na više tržišta i putuju od zemlje do zemlje, a na lokalnim tržištima posao vode poznavatelji lokalnih prilika i menadžerskih kretanja koji se jednako posvećuju svakom sektoru.

Iz izlaganja novih partnera na konferenciji za novinare može se zaključiti da će biznis potrage za kadrovima iz inozemstva za rad u Hrvatskoj cvjetati brže i bolje nego potraga za hrvatskim menadžerima koji bi odlazili raditi na strana tržišta. Trik je u tome što je u međunarodnim menadžerskim kretanjima Hrvatska izgleda poželjna zemlja za život i ako je plaća dobra, a posao izazovan stranim menadžerima nije teško donijeti odluku o preseljenju u Zagreb. S druge strane, domaći menadžeri, izgleda, vole svoj život u Hrvatskoj i teže se odlučuju na odlazak u inozemstvo čemu pridonosi i sama ponuda poslova koja najčešće ne podrazumjeva atraktivne svjetske poslovne lokacije poput New Yorka ili Londona, već je u većini slučajeva riječ o poslovima u Kazahstanu, Uzbekistanu i sličnim tržištima.

U slučaju takvih ponuda hrvatskim menadžerima presudan je financijski paket zbog kojeg su spremni na dvije tri godine napustiti domovinu i odraditi projekt. Mnogi stranci koji dolaze raditi u Hrvatsku ovdje pak požele trajno ostati. Brkić Fakleš je pak istaknula da je prema njezinu iskustvu u porastu želja Hrvata koji već rade na menadžerskim pozicijama u svijetu povratak u domovinu, no priznaje da se u nekim slučajevima događa da zbog različitog stupnja razvijenosti tržišta za takve ljude nije uvijek najlakše naći posao. Da ne bi bilo zabune, nisu samo strane tvrtke zainteresirane za hrvatske menadžere, već ima i hrvatskih kompanija koje odgovarajuće ljude traže na inozemnim tržištima, primjerice kada im treba stručnjak za upravljanje nekom specifičnom proizvodnjom.

Procjenjuje se da će dosta stranih mendžera dolaziti raditi na poslovima razvoja nekretnina u Hrvatsku, a Pedersen pak kaže kako u Poljskoj u kojoj je Pedersen&Partners i otvorio prvi ured radi mnogo anglosaksonskih odvjetnika budući da kompanije posluju s onima iz anglsaksonskog svijeta pa u nedostatku vlastite ekspetizu u tom području uvoze kroz uvoz kadrova. Što se tiče domaćih sektora iz kojeg bi moglo biti najviše izvoza kadrova ništa se zapravo ne mjenja pa su tu financijski sektor, IT-industrija, telekomunikacije i farmaceutska industrija. Kako je u headhunterskom biznisu koji oni koji se njime bave rađe zovu potragom za kadrovima, a nikako lovom na glave, praktično sve 'strogo povjerljivo' izazov toga biznisa na malom hrvatskom tržištu na kojem svatko svakog poznaje zapravo nije uopće malen.

Pedersen to komentira primjerom švicarskih osobnih bankara. Kada švicarski osobni bankar uđe u hotelski lobi i primjeti svojeg klijenta u društvu s poslovnim partnerima neće ga ni pogledati, a kamoli pozdraviti, ako klijent prvi ne pozdravi njega. Uvijek naime postoji mogućnost da klijent ne želi svojem društvu otkriti da poznaje švicarskog bankara kaže Pedersen, ilustrirajući način na koji se ponašaju i headhunteri. Danas će s vama piti kavu i razgovarati o vašem mogućem transferu, a sutra kada vas sretnu u nekom društvu savršeno će, ako treba odlglumiti, i upoznavanje kao da se nikada prije nisu sreli. (Dragana Radusinović )