Plaću za godišnji odmor poslodavac bi radniku morao isplatiti unaprijed

Pravilo je da se u dane godišnjeg odmora uračunavaju subote, bez obzira bile radne ili neradne, osim ako izrijekom nije drugačije određeno pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu

Piše: mr. sc. Marija Zuber, savjetnica-urednica u časopisu Računovodstvo i financije
[email protected]

Pravo radnika na godišnji odmor jedan je od rijetkih instituta radnog odnosa propisanog i kao pravo i kao obveza radnika i poslodavca. Poslodavac je obvezan radniku za svaku kalendarsku godinu omogućiti korištenje godišnjeg odmora, a radnik ga je dužan koristiti. Prema Zakonu o radu poslodavac mora pod istim uvjetima osigurati pravo na godišnji odmor radnicima zaposlenim na neodređeno, kao i radnicima zaposlenim na određeno vrijeme. Također, poslodavac mora pod jednakim uvjetima omogućiti korištenje godišnjeg odmora radnicima koji rade s punim radnim vremenom, kao i radnicima koji rade skraćeno ili nepuno radno vrijeme. Obveza poslodavca samo se razlikuje u odnosu na novčani primitak u vezi s korištenje mgodišnjeg odmora. Tako, primjerice, poslodavac mora radniku zaposlenom s nepunim tjednim radnim vremenom omogućiti godišnji odmor u jednakom trajanju kao i radnicima koji rade s punim radnim vremenom, ali će tom radniku isplatiti naknadu plaće samo za sate koje bi radnik u nepunom radnom vremenu radio da nije na godišnjem odmoru.

Zakon o radu razlikuje pravo na puni godišnji odmor, koji ne može biti kraći od 18 radnih dana (za malodobne radnike najmanje 24 dana, a za radnike koji rade na poslovima na kojima ih ni uz primjenu mjera zaštite na radu nije moguće zaštititi od štetnih utjecaja, najmanje 30 dana), i pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora imaju i radnici koji nisu stekli uvjete za korištenje punoga godišnjeg odmora, a određuje se u trajanju od jedne dvanaestine punoga godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec rada. U praksi je godišnji odmor u pravilu dulji od 18 dana, jer se dodatni dani godišnjeg odmora uređuju ugovorom o radu, pravilnikom o radu odnosno kolektivnim ugovorom koji obvezuje poslodavca. Zakonskom minimumu od 18 radnih dana dodaju se dani prema unaprijed određenim kriterijima, kao što su starost radnika, godine radnog staža, složenost poslova na kojima radi, otežani radni uvjeti, socijalni kriteriji i dr. Najdulje trajanje godišnjeg odmora nije ograničeno zakonom, ali se često ograničava autonomnim izvorima radnog prava.

Kad se radnik prvi put zapošljava i u slučaju da mu je prekid između dva zaposlenja dulji od osam dana, stječe pravo na godišnji odmor tek nakon šest mjeseci neprekidnog rada. Međutim, ako radniku prestane radni odnos prije ispunjenja roka od šest mjeseci ili ako u kalendarskoj godini u kojoj je počeo raditi nije ispunio uvjet šestomjesečnog rada, ima pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora. Tako, primjerice, radnik koji je u kalendarskoj godini zasnovao radni odnos i radio dva mjeseca, ima pravo na dvije dvanaestine godišnjeg odmora na koji bi inače imao pravo koristiti puni godišnji odmor. Već u sljedećoj kalendarskoj godini, nakon proteka šest mjeseci od dana zaposlenja, poslodavac mora radniku osigurati puni godišnji odmor.

O rasporedu odlučuje poslodavac

Poslodavac donosi odluku o tome kada će radnik koristiti godišnji odmor. Istina, propisi radnog prava obvezuju poslodavca da pri donošenju odluke o rasporedu korištenja godišnjih odmora, koliko god to organizacija posla omogućava, uvaži želje, potrebe i mogućnosti za odmor i razonodu radnika i njegove obitelji, ali konačnu odluku donosi poslodavac. Poslodavac je dužan radniku izdati pisanu odluku o rasporedu korištenja godišnjeg odmora i to barem 15 dana prije njegova korištenja. Ako radnik to zahtijeva, poslodavac mu mora omogućiti korištenje godišnjeg odmora u dva dijela. Nema zakonske zapreke da se godišnji odmor koristi i u više navrata, da se jedan dio prenese i u sljedeću kalendarsku godinu, ali poslodavac mora voditi računa o obvezi da radnik barem 12 dana godišnjeg odmora mora iskoristiti u kalendarskoj godini za koju je stekao pravo.

Trajanje godišnjeg odmora određuje se u radnim danima. U godišnji se odmor ne uračunavaju nedjelje, blagdani i neradni dani, razdoblja bolovanja, razdoblja korištenja prava na rodiljni dopust, niti dani otkaznog roka. Pravilo je da se u dane godišnjeg odmora uračunavaju subote, bez obzira na to jesu li radne ili neradne. Subote se neće uračunavati u trajanje godišnjeg odmora samo ako je tako izrijekom određeno pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu. Ako u tim aktima nije posebno propisano da se subote ne računaju u trajanje godišnjeg odmora, tada se subote broje u godišnji odmor, čak i kad su inače za radnika neradne. Iznimno, ako godišnji odmor završava potkraj tjedna, posljednja subota ne uračunava se u trajanje, već se godišnji odmor završava s petkom.

Skupe zamjene

Poslodavac mora radniku osigurati korištenje plaćenoga godišnjeg odmora, što znači da mu za dane godišnjeg odmora mora isplatiti naknadu plaće. Isplatom naknade plaće za godišnji odmor poslodavac radniku nadoknađuje izgubljenu zaradu. Za poslodavca takva obveza možda ima posljedicu da u razdoblju dok jedan radnik koristi godišnji odmor osigura zamjenu, što posljedično znači da za isto razdoblje ima dvostruki trošak rada. Riječ je o zakonskoj obvezi, pa poslodavac pri planiranju rasporeda rada i organiziranju poslovnih procesa mora voditi račun o toj zakonskoj obvezi. Uz izričitu obvezu isplate naknade plaće, odredbe Zakona o radu postavljaju i dva dodatna zahtjeva koji obvezuju poslodavce: da tako određena naknada plaće ne smije biti niža od prosječne plaće koju je radnik primao u posljednja tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora i da se u taj iznos uračunavaju i primici koje je radnik ostvario u naravi (npr., korištenje službenog automobila u privatne svrhe, isporučeni primici u obliku prehrane za vrijeme rada i dr.).

Zakon o radu ne definira način određivanja novčane protuvrijednosti primitaka u naravi, već koristi termin odgovarajuća vrijednost. Prema propisima koji uređuju oporezivanje dohotka, pod odgovarajućom vrijednosti podrazumijeva se tržišna vrijednost tih primitaka važeća u mjestu davanja. Tu je još jedna zakonska obveza poslodavca, ali ona je u praksi 'mrtvo slovo na papiru'. Prema Zakonu o radu, poslodavac je dužan radniku unaprijed isplatiti naknadu plaće za godišnji odmor, ako drugačije nije određeno kolektivnim ugovorom ili sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca. Međutim, zbog ograničenja iz poreznih propisa koji određuju da se u jednom mjesecu može koristiti samo jedan mjesečni osobni odbitak kao olakšica pri oporezivanju dohotka te da se na ukupno isplaćenu svotu u jednom mjesecu primjenjuje kumulativno oporezivanje prema važećim poreznim stopama, ali se ta se zakonska obveza u praksi ne izvršava, niti radnici inzistiraju na njezinom ispunjenju.

Dobrovoljni regres

Pravo radnika na godišnji odmor uređeno je Zakonom o radu, ali regres kao novčani primitak radnika povezan s godišnjim odmorom, nije pravo propisano Zakonom o radu. To se pravo ugovara odnosno određuje drugim izvorima radnog prava (kolektivni ugovor koji obvezuje poslodavca, pravilnik o radu, ugovor radu, sporazumi, odluke). Dakle, poslodavac je dužan radnicima isplatiti regres za godišnji odmor samo ako je takva njegova obveza utanačena izvorom radnog prava koji ga obvezuje. Pravo na regres za godišnji odmor uvijek je vezano uz korištenje godišnjeg odmora. Radnik koji zbog nekog razloga ne koristi godišnji odmor na koji je stekao pravo (npr. ne koristi godišnji odmor zbog sporazumnog prestanka radnog odnosa radi prelaska na rad kod drugog poslodavca), nema pravo na regres za godišnji odmor, jer nije ni koristio godišnji odmor. Također, radnik koji u kalendarskoj godini ne ostvari pravo na godišnji odmor zbog korištenja nekog drugog prava na izostanak s rada, ne ostvaruje ni pravo na regres za godišnji odmor. Tako, primjerice, radnica koja tijekom cijele godine koristi pravo na rodiljni dopust ili radnik koji je cijelu godinu na bolovanju, objektivno neće moći koristiti godišnji odmor, pa nemaju ni pravo na regres.