Početak reformi ili nastavak stagnacije

Izbori za novog predsjednika Francuske koji se održavaju u nedjelju već su označeni kao ključni događaj koji bi trebao odrediti hoće li se Francuska početi mijenjati ili će se i dalje uporno opirati reformama

Prema postotku od 40 posto neodlučnih tri dana pred izbore, izgleda da ni sami birači nisu još načisto što im teže pada: daljnja ekonomska i socijalna stagnacija ili demontaža socijalne države, koja u Francuskoj još odolijeva naletima novog liberalizma. Znakovi stagnacije, koja stavlja pred velike izazove dugo i pomno izgrađivan francuski sistem socijalne sigurnosti i već ga napreže do krajnih granica, vidljivi su u svakoj ekonomskoj analizi: u svakoj od proteklih pet godina rast bruto domaćeg proizvoda niži je od prosjeka OECD-a, a u zadnjem kvartalu 2006. na godišnjem nivou stopa rasta bila je najniža u EU, osim Portugala.

Mjereno veličinom BDP-a po stanovniku, Francuska je sa 7. pozicije prije 20-tak godina pala na 17. mjesto. Stopa nezaposlenosti već 25 godina ne spušta se ispod 8 a dostiže i 10 posto, što je među najvišima u Europi. Javna potrošnja na razini je 54 posto, a javni dug 66 posto ukupnog domaćeg proizvoda i raste najbrže u Europi. Na svakog Francuza otpada 18.000 eura javnog duga i po prvi put je postao temom predsjedničke izborne kampanje. Iako još bilježi momente slave, kao što su vlakovi velikih brzina ili hrabro i temeljito rješenje energetske politike sa svojim nuklearnim programom, slavni francuski dirižizam, u kojem ekonomija funkcionira pod budnim okom i brižnom rukom sveprisutne države, izgleda da je dao što je imao dati, a navedeni podaci pokazuju i da je počeo ispostavljati sve veću cijenu.

Francuzi su sve više svjesni da nešto treba učiniti ali će takav model pristati mijenjati preko volje. Iako kandidat desnice Nicola Sarkozy, reformirani degaulist, kojem prije prvog kruga ispitivanja daju najviše izgleda, najavljuje najviše reformističkih zahvata naročito u rigidno radno zakonodavstvo, svoju anketnu popularnost izgleda više zahvaljuje svom nešto tvrđem shvaćanju reda i zakona, pogotovo nakon velikih nereda u pariškim predgrađima prošle godine, nego namjerama da u sistem zapošljavanja uvede nešto 'fleksigurnosti', da zaobiđe 35-radni tjedan, da reformira poreze olakšavajući porezni teret tvrtkama i srednjoj klasi, ili da inicira institucionalne reforme kojima bi se ravnoteža moći pomakla od predsjednika ka parlamentu.

Druga dva glavna kandidata, Segolene Royal iz Socijalističke partije i Francois Bayrou iz UDF-a, stranke desnog centra, radije bi na postojećem sistemu izveli face lifting nego pravu operaciju. Na planu industrijske politike ni sam Sarkozy, međutim, ne predstavlja se kao veliki zagovornik liberalizma: intervencionizam mu nije stran a 'velikom greškom' proglasio je prodaju Acelora, proizvođača čelika, Mittal Steelu prošle godine. Nedavno je kritizirao i Europsku centralnu banku optužujući je za francuske ekonomske nevolje.

Ali izborne kampanje su jedno, a pravi posao i suočavanje s problemima nešto drugo, tako da i nakon što bude poznato tko će sljedećih pet godina biti predsjednik jedne od zemalja koja je dala temelje Europskoj Uniji, još se neće s izvjesnošću znati kako će se i koliko mijenjati francuski model. Analitičari su, međutim, već registrirali nešto zanimljivo: velike francuske kompanije ranije su se u predizborno vrijeme suzdržavale od drastičnih poteza i promjena, dok su sada takvu rezerviranost sasvim napustile.

Alcatel-Lucent, primjerice, mirno nastavlja s najavljenim restrukturiranjem ukidajući tisuće radnih mjesta, neke francuske kompanije preuzimaju američki investicijski fondovi, ali je najinteresantniji potez medijskog koncerna Bouygues koji ja najavio potpunu promjenu menadžmenta na TF1, najgledanijoj francuskoj televizijskoj mreži. Sve se to tumači činjenicom da velike francuske kompanije već odavno najveći dio poslovanja i dobiti pa i zaposlenosti ionako ostvaruju izvan Francuske, pa su im francuski političari i njihovi programi sve manje bitni. Veliki biznis uvijek sebi može priuštiti da glasa nogama. Problem koji ostaje političarima kod kuće je kako oživjeti srednji poduzetnički korpus.

Prema podacima francuske udruge poslodavaca iz 2005., prosječan rast poduzeća iz skupine CAC 40, dakle kompanija koje posluju na burzi, u deset godina bio je 218 posto, dok su tvrtke koje nisu izlistane na burzi isto vrijeme rasle samo 42 posto. Indikativan je i podatak da prosječni francuski poduzetnik 7 godina nakon početka poslovanja poveća zaposlenost samo 7 posto, za razliku od njemačkog koji  je poveća za 22 posto ili američkog za 126 posto. 
Pripremila: Davorka Zmijarević