Pokušaji da se riješi ?grčki problem? prouzročili su do sada najozbiljniji razdor sloge i ljubavi u EU

Promjena uvjeta otplate grčkih dugova neizbježna je, no o realizaciji još nema dogovora. Glavni platiša EU Njemačka želi dio grčkog tereta prebaciti privatnim investitorima, dok se Europska središnja banka tomu oštro protivi. Tvrde da bi to izazvalo lančanu reakciju padanja kreditnog rejtinga i nekih drugih država.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Prošlotjedni otvoreni sukob njemačkog ministra financija Wolfganga Schaublea i šefa Europske središnje banke Jean-Claudea Tricheta pokazao je da su živci u eurozoni sve tanji. Dani sloge i jedinstva, ljubavi, razumijevanja i džentlmenskih dogovora definitivno su prošlost. Košmar zvan grčki dug uporno traje, pa je i strpljenja unutar monetarne unije izravno pogođene grčkim problemima sve manje. Pokazalo se da je prvotni aranžman s Međunarodnim monetarnim fondom, Europskom unijom i Europskom središnjom bankom vrijedan 110 milijardi eura neozbiljno podcijenio situaciju. Grci tonu sve dublje, recepta nema, a njihovi kolege u Uniji grozničavo proteklih tjedana pokušavaju smisliti rješenje prema kojem bi vuk bio sit, a ovce na broju. Prema svemu sudeći, to je napor podjednako uzaludan kao i grčki pokušaji da svladaju svoj dug i deficit usporedno s ostvarivanjem kakvog-takvoga gospodarskog rasta.

Problemima usprkos sukobi su dosad bili ograničena intenziteta, trajanja i opsega, ali čini se da je ovaj put problem mnogo ozbiljniji jer proizlazi iz nejasnoća koje nikako da se suvislo artikuliraju. Grčka, sada je očito, neće moći otplaćivati dugove u sadašnjem obliku i uvjeti se nekako moraju izmijeniti, a mnogi analitičari vjeruju kako na kraju investitori neće moći izbjeći gubitke.
 
Semantičke igre riječima
Sve zainteresirane strane u načelu se slažu da je u ovom trenutku neki oblik promjene uvjeta otplate grčkih dugova neizbježan, no svaki daljnji korak u smislu jasnije realizacije vrlo je neizvjestan. Zbunjenost je tolika da ni stručnjaci više ne uspijevaju pratiti za ove prilike posebno osmišljenu terminologiju, odnosno eufemizme kojima se gore spomenuta spoznaja pokušava opisati i operacionalizirati. Tako su proteklih tjedana spominjani ‘restrukturiranje duga’, ‘reprofiliranje’, ‘rollover duga’, ‘kreditni događaj’ ili bankrot prema agencijama za kreditni rejting kao opcije, no sve manje ljudi zna što ti pojmovi točno podrazumijevaju, što potvrđuje i tekst u Financial Timesu prema kojem je uglavnom riječ o razlikama u semantici, puno manje u sadržaju. Reprofiliranje bi bilo produljivanje rokova otplate, rollover bi bilo obvezivanje investitora na ulaganje u novi grčki dug nakon dospijeća postojećega, kreditni događaj aktiviranje zaštitnih mehanizama za investitore, famoznih CDS-ova (credit default swaps - osiguranje duga), a ratings default (bankrot prema rejtingu) odluka agencija za kreditni rejting da je nastupio bankrot i da Grčka više ne može servisirati svoje obveze.

Iako u biti vrlo slični pojmovi, one male, suptilne razlike između njih razlog su sukoba njemačkog ministra financija s ECB-om. U svom pismu toj instituciji Schauble je predložio da privatni investitori podnesu dio tereta restrukturiranja grčkog duga zamjenom obveznica (trenutačne sazrijevaju između 2012. i 2014.) onima koje bi otplatu produljile za sedam godina, što bi prema njemačkim procjenama srezalo novu pozajmicu za nekih 30 milijardi eura. Očekuje se da bi novi aranžman trebao biti dogovoren na samitu lidera EU potkraj lipnja i da bi se tada Grčkoj osiguralo 60 milijardi eura (još 60 došlo bi iz privatizacije i od privatnih kreditora), ali samo interventno. Taj novac ne bi smanjio njihov dug od 340 milijardi eura, nego samo kupio vrijeme za dublje rezove. Put do konačnog rješenja, ili barem privremenog, neće biti lak, baš zbog neslaganja o obliku restrukturiranja duga i rasporeda tereta.

Francuzi bi nježnije
U ECB-u, kao i u Francuskoj i Bruxellesu, nisu oduševljeni idejom prenošenja grčkih muka na privatne investitore, navodno zbog straha od poticanja tog ezoteričnog ‘kreditnog događaja’ ili negativne reakcije agencija za kreditni rejting. Drugim riječima, boje se da bi prisiljavanje privatnih investitora na prihvaćanje određenog gubitka izazvalo lančanu reakciju i krah kreditnog rejtinga niza drugih država. Banka se boji, ne treba ni to zaboraviti, i za velik gubitak koji bi sama osjetila kao vlasnik 47 milijardi eura grčkih obveznica. Najsigurnije je ostaviti poreznim obveznicima plaćanje svih dugova, oni su tako i tako nemoćni. Cijelu situaciju zanimljivom čine i odnosi moći, koji ne nude jasnog pobjednika.

Njemačka je glavni platiša i kao takva ključ svakog dogovora, no ECB može prestati prihvaćati grčke obveznice kao osiguranje za davanje likvidnosti grčkim bankama, čime su uostalom i zaprijetili u slučaju da ih se ne posluša. Francuzi bi, s druge strane, nešto nježnije uključivanje privatnih investitora kroz rollover, odnosno prelazak u novi dug nakon sazrijevanja postojećeg. Zgodno je da svi govore o dobrovoljnom prihvaćanju promjena uvjeta, no alijansa Francuska - ECB ima u vidu nešto dobrovoljnije prihvaćanje od Njemačke. Francuzi bi časnu riječ banaka da će, čim se naplate, odmah uplivati u novu neizvjesnu grčku avanturu. Neslužbene informacije sugeriraju kako su francuske banke načelno za takav plan.

Koga brane Nijemci
Njemačko inzistiranje na snažnijem angažmanu privatnih investitora proizlazi iz sve teže domaće političke situacije, točnije protivljenja Nijemaca još jednom spašavanju ležerne članice. Kancelarka Angela Merkel i vladajuća koalicija moraju to nezadovoljstvo pokušavati amortizirati nametanjem strožih kriterija i traženjem dijeljenja tereta. Velik broj građana ne razumije da spašavanje Grčke znači i spašavanje vlastitih banaka, najvećih kreditora te zemlje, ali i vlastite ekonomije na nekoliko razina. Nije samo u pitanju financijski kapital nego i to da bi grčki bankrot vjerojatno povukao za sobom niz drugih, većih i Njemačkoj zanimljivijih tržišta, poput španjolskog ili talijanskog, a na kraju bi posljedice osjetili svi ili većina u EU.
Iako globalni igrač, Njemačka oko 60 posto svog izvoza plasira u EU, od čega dvije trećine u zemlje eurozone, pa bi ljutim građanima te zemlje netko trebao objasniti da posredno brane svoja radna mjesta. Koliko god impresivna i uspješna njemačka ekonomija u globalnom okvirima bila, EU je njihovo dvorište. Na svim ostalim globalnim tržištima utakmica je osjetno surovija i neizvjesnija, a nema ograda prema konkurenciji iz trećih zemalja kakve nudi EU.