Polančec zastupa organizirano radničko dioničarstvo

Prijedlog zakona koji je zajednički projekt HSLS i HSS, kaže kako bi radnici trebali dobiti popust od 35 posto za kupnju dionica vlastite tvrtke uz rok otplate od 20 godina, a ukoliko bi dionice plaćali odmah trebao bi im biti odobren i dodatni popust od 25 posto. Maksimalan udio kojega radnici mogu steći u nekom poduzeću ograničio bi se na 49 posto 

   U duhu konkretnog iznošenja korisnih prijedloga održan je Okrugli stol na temu novog prijedloga Zakona o privatizaciji po modelu radničkog dioničarstva na kojem su sudjelovali gospodarski stručnjaci iz HSLS-a Hrvoje Vojković, Davor Štern koji su iznijeli svoj prijedlog ovog zakona, predstavnici Vlade iz HDZ-a Damir Polančec i Grga Ivezić sa svojim prijedlogom, Borist Kunst Predsjednik Udruge radničkih sindikata, Zdenko Mučnjak iz Hrvatske udruge sindikata, Mario Švigir iz Sindikata trgovine, Borna Bebek iz DC-a, Marijan Strbašić iz HSU-a, ispred HSS-a govorio je Zvonimir Sabati, Ruđer Friganović iz HGK, prof.dr. sc. Dražen Kalogjera i Miodrag Šajatović kao moderator.

Prijedlog zakona koji je zajednički projekt HSLS i HSS, kaže kako bi radnici trebali dobiti popust od 35 posto za kupnju dionica vlastite tvrtke uz rok otplate od 20 godina, a ukoliko bi dionice plaćali odmah trebao bi im biti odobren i dodatni popust od 25 posto. Maksimalan udio kojega radnici mogu steći u nekom poduzeću ograničio bi se na 49 posto. Osvrnuvši se na bivša iskustva u privatizaciji, Zvonimir Sabati smatra kako su pokušali donijeti koristan prijedlog za regulaciju prodaje onoga što je ostalo za privatizaciju.

Damir Polančec je naglasio kako je potreban konsenzus za nastavak privatizacije i iznio je prijedlog kojeg je radio sa raznim gospodarskim stručnjacima iz Hrvatske ali i MMF-a. Prema njihovom konceptu, kod privatizacije pojedinog poduzeća trebalo bi organizirati posebnu tvrtku "Organizirano Radničko Dioničarstvo" tzv. ORD čiji bi osnivači bili radnici putem kojega bi se otkupljivale dionice matičnog poduzeća. Rok otplate dionica bi bio 5 godina uz popust od 25 posto, a dodatni popust od 15 posto bi se mogao ostvariti za jednokratnu uplatu.

Razlog osnivanja ORD-a Polančec vidi u sprečavanju torbarenja. Referentna cijena dionica bi se mogla određivati prema prosječnoj cijeni dionica u posljednja tri mjeseca ukoliko one kotiraju na burzi, a drugi način jest da ih određuju ovlašteni procjenitelji. U slučaju da radnici žele kupiti više od 25 posto dionica neke tvrtke neće moći koristiti pogodnosti. U državnom portfelju se nalazi još oko 850 tvrtki za privatizaciju, od čega njih 700 nije za likvidaciju.

Stotinu je tvrtki u kojima država ima 50 posto vlasništva, a u njih 160 država posjeduje 25 do 50 posto udjela. Polančec u ovu brojku nije uvrstio tvrtke kćeri velikih poduzeća kao što su HŽ ili Hrvatske šume, pa smatra da ih ima i više. Oba prijedloga podržavam kao dobrodošlu konkurenciju jer imaju zajednički cilj, a to je sudjelovanje radnika u privatizaciji ali apeliram na odgovorne da opet ne padnu pod utjecaj "bjelosvjetskih foliranata" iz Svjetske banke i MMF-a jer u svojoj zemlji moramo biti svoji gospodari, izjavio je Boris Kunst.

Smatra kako bi prije bilo kakve privatizacije Sabor trebao definirati koja su poduzeća od strateškog i nacionalnog interesa kao npr. Hrvatske šume i da takva poduzeća uopće ne bi terbalo privatizirati kako hrvatski radnici na kraju ne bi završili kao jeftina najamna snaga. Također, Kunst upozorava da Vladin prijedlog nije na tragu ESOP (radničko dioničarstvo) jer obuhvaća samo tvrtke koje su u državnom vlasništvu, a i da postotak udjela radnika ne bi trebalo ograničavati te smatra da je HSLSov i HSSov model prihvatljiviji.

Upozorava i na razliku u radnom stažu samih radnika. Ekonomski analitičar dr. Dražen Kalogjera skreće pozornost na već uspješne modele privatizacije u različitim oblicima radničke participacije u upravljanju u poduzećima kao što je Dalekovod, Kraš, Jadranka Lošinj ili Belišće što su primjeri modela privatizacije koji funkcioniraju. On je protiv dionica na otplatu jer je dionica vrijednosni papir koji bi se morao moći kapitalizirati u svakom trenutku. Osim u državnim tvrtkama radnicima treba omogućiti i participaciju u Fondovima koji upravljaju tim tvrtkama.

Iznosi primjer SAD-a gdje u je 39 posto poduzeća u rukama radnika, a u njima radi 25 milijuna ljudi što je 10 posto populacije. Zašto su ograničili postotak udjela radnika u vlasništvu na 25 posto Polančec objašnjava Zakonom o preuzimanju po kojem bi 25 posto plus 1 podlijegali tom zakonu što praktično znači da bi taj postotak u 99 posto tvrtki značio kontrolni paket dionica i većinu na Skupštini. Slaže se da bi trebalo označiti tvrtke od posebnog značaja ali da se one mogu privatizirati kasnije po posebnim uvjetima.

Što se tiče slušaja savjeta od strane MMF-a, Polančec kaže kako privatizacija nije jedini strateški cilj nego da je to i ulazak u EU i da ne treba olako ignorirati njihovo mišljenje. Nadodaje da vjeruje u radničko dioničarstvo i da ga stoga pokušava institucionalizirati, no smatra da ukoliko se ne može naći model koji bi bio prihvatljiv i sindikatima i MMF-u da je bolje ići sa izmjenama i dopunama postojećeg zakona o privatizaciji te da treba raditi na lex specialis zakonima. No, izrada takvih zakona bi trajala najmanje godinu dana, a da se u tom razdoblju privatizacija mora nastaviti. Napominje da bi ORD društva dionice mogli koristiti kao hipoteku za kredite.

Vojković misli da je suštinsko pitanje pravo radnika na povlastice. Tvrdi da bi ORD društva bila kreditno nesposobna i da će se dogoditi preuzimanje dionica od strane banaka jer poduzeća neće moći plaćati kredite iz dividendi. Popust od 40 posto smatra nedovoljnim jer on mora biti realan.
Treba se orjentirati na provedbu zakona i oduprijeti se pritiscima sa raznih strana da se ne bi dogodila situacija iz ruske poslovice"Mislili smo najbolje, a ispalo je kao i uvijek", riječi su kojima je Davor Štern započeo svoje izlaganje.

Osvrnuo se napitanje duljine radnog staža i misli kako bi se takvim diferenciranjem radnika dovelo u pitanje i pravo umirovljenika. ORD društva su dobra ideja ali u praksi bi bilo problema sa njihovim financiranjem, a otvara se pitanje tko bi njma upravljao. Hvali slovenski primjer privatizacije gdje se većina nalazi u rukama državnih fondova.Svoje viđenje i kritiku ovih prijedloga iznio je i Ruđer Friganović iz HGK-a koji smatra da se premalo govori o obvezama i rizicima koje donosi vlasništvo dionica.

Kaže da je lako privatizirati "odlikaše" odnosno tvrtke koje dobro posluju no pita se što će biti sa onim problematičnima koje su ostale u Fondu. Također, upozorava da je pomalo čudno dovesti radnike u poziciju vlasnika te ih potom štititi od njih samih. Dioničarstvo je rizik samo po sebi. Upozorava i na iznos realne cijene dionica za 20 godina kada će ih radnici još uvijek otplaćivati po današnjoj cijeni, pogotovo što se radnicima ne može garantirati radno mjesto.

Miroslav Švigir iz Sindikata trgovine Hrvatske misli kako bi trebalo utvrditi poziciju od preko 25 posto maksimalnig udjela radnika u vlasništvu da se ne bi dogodila rasprodaja imovine i outsourcing isplativih poslova što je već bio slučaj u Hrvatskoj. Njegov prijedlog je da se ide na disperziju vlasništva i da se radnicima treba odobriti rok za otplatu od 20 godina zbog toga što radnici ne bi na drugi način mogli otkupiti dionice ali uz moratorij od 5 godina na daljnju prodaju.

Ovaj u Hrvatskoj neuobičajeni postupak da se o novom prijedlogu zakona raspravlja sa zainteresiranim stranama, zaključio je Hrvoje Vojković svojim mišljenjem da postoji konsenzus oko zajedničkog cilja ali da ne postoji kosenzus oko modela koji će dovesti do tog cilja. Smatra da treba dati podršku Vladi u odnosima sa Svjetskom bankom i MMF-om kako bi im se lakše odupirala jer su njihovi prijedlozi privatizacije kao što je bila kuponska neslavno propali i da su omogućili bogaćenje ne stotinu već deset obitelji. Kaže da su zabilježene sve primjedbe i najavljuje iznošenje ovoga poboljšanog prijedloga Zakona o privatizaciji po modelu radničkog dioničarstva za desetak dana.

 (Antonela Zečević)