Političari pretjeruju s brojem reformi koje najavljuju

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Umjesto da nabrajaju koje će reforme provesti kada dođu na vlast, političari bi morali stati iza jedne ili dvije ključne

Prošlotjedni dogovor članica o novom ugovoru EU (zamjeni za neuspješan pokušaj prihvaćanja pravog Ustava Unije) najdalekosežniji je eksterni događaj za poduzetnike i menadžere koji posluju u Hrvatskoj. S obzirom na to da je politika važnija od bitne pripremljenosti neke zemlje za članstvo, može se s velikom sigurnošću pretpostaviti da bi Hrvatska do 2009. mogla doći na prag EU. Sada se, međutim, nameće novi izazov. U kratkom roku treba otvoriti mnogo poglavlja iz procesa pregovora s EU. Ako se to formalno i uspije učiniti, postavlja se pitanje je li moguće u kratkom roku, nakon godina neprovođenja ključnih reformi, sada 'nabrzaka' istodobno sagraditi kvalitetne temelje ne bi li Hrvatska s jedne strane spremna ušla u natjecanje s ostalim članicama EU, ali i počela ostvarivati stope rasta i kvalitetu razvoja, koja je objektivno moguća, pogotovo uz 'dividendu članstva' u EU i nikad tako povoljne globalne ekonomske okolnosti.

Zanimljiv odgovor na to pitanje sadrži 'papir' pripremljen za nedavnu konferenciju Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta koji su napisali Marko Škreb i Tihomir Stučka. Naziv rada je 'Kako istinski pokrenuti Hrvatsku: od shopping liste k prioritetima uz smanjenje renti'. Autori tvrde da treba odabrati prioritete među brojnim reformama koje bi trebalo provoditi. Popis potrebnih reformi je dug (zdravstvo, sudstvo, javna uprava, brodogradnja, željeznice, socijalna politika...), 'a kapaciteti i politički kapital za njegovo provođenje ograničeni'.

Političari vole šoping-liste reformi koje u predizborno vrijeme obećavaju provesti dođu li na vlast. Škreb i Stučka primjećuju da je problem 'postojanja duge liste reformi što u takvim okolnostima vlade mogu odabirati provođenje reformi za koje smatraju da će imati najmanje političke troškove. Time ostavljaju dojam da su reformski orijentirane, ali zapravo ne rješavaju glavne probleme gospodarstva jedne zemlje'. Autori dokazuju da Hrvatska nije zemlja napredna prema brzini i važnosti reformi. Prema njima, to i jest razlog zašto je prosječni rast realnog BDP-a ispod prosjeka u tranzicijskim zemljama Srednje i Južne Europe. Može premijer Sanader svakih godinu-dvije izvlačiti neki kvartalno dobar rezultat (sada je to šest posto rasta u prvom kvartalu 2007.), ali u posljednjih deset godina rast u Hrvatskoj bio je u prosjeku 'sporiji jedan do dva postotna boda u usporedbi s promatranim tranzicijskim zemljama'. U prijevodu to znači da je on bio za najmanje trećinu lošiji od onog u drugim zemljama. Vrijednost Škrebova i Stučkina rada jest i u tvrdnji o 'vrlo niskom doprinosu izvoza u Hrvatskoj u odnosu na usporedive zemlje'.

Intrigantna je i potraga za odgovorom zbog kojih to činitelja rasta Hrvatska stalno ima slabije rezultate od okruženja. Pojednostavljeno, ispada da Hrvatska nije u bitno lošijem položaju kad je riječ o troškovima financiranja investicija (kamate i sl.). Zemljopisni položaj gotovo je idealan, infrastruktura dobra, makroekonomsko okruženje stabilno, porezi usporedivi s drugima, a i inovativnost u proizvodnji nije loša. Upitna je kvaliteta ljudskoga kapitala, ali nema dokaza da je lošija nego u drugim tranzicijskim zemljama. Ispada da je loše stanje tek u sudstvu i da je korupcija iznadprosječna. Premda autori ne žele davati konkretne savjete koje su to prioritetne reforme, može se iščitati da probuđena borba protiv korupcije, ako nije samo izborna igra, gađa u dobrom smjeru.

Naravno da se od autora, koji pripadaju liberalnijoj ekonomskoj školi, nije moglo očekivati da u ograničenje rasta ugrade i pogrešne poteze u monetarnoj politici proteklih desetak godina. Jednako kao što nisu razmotrili mogućnost da je i pogrešna ili izostala industrijska politika uzrok sporijeg rasta i da bi ta reforma morala biti prioritet. Ali njihov je rad ipak koristan za promišljanje buduće strategije. Škreb i Stučka poručuju da ne postoji jednostavan odgovor na to kako odabrati prioritete niti kako se boriti protiv rentijerskih skupina, vrlo glasnih i utjecajnih kad se ide u bolnu reformu. To je poziv da budući izborni pobjednici ozbiljno pripreme reforme koje namjeravaju provesti.