Političke razmirice hrvatskih trgovaca zemljom

Neprimjerena predsjednikova poslanica na neprimjereno pripremljen premijerov sporazum o obeštećenju folksdojčera prije je borba za utjecaj u novoj strukturi obavještajne zajednice nego briga za nacionalni interes

Piše: Višnja Starešina

Vidjeli ste da je predsjednik najavio žurnu poslanicu. I uplašili se da nas je napala Amerika, Kina ili barem da nam stiže tsunami? Strah od iznenadne pogibelji bio je suvišan, pokazalo se. Naprosto predsjednik je odlučio putem hrvatske javne televizije u formi monologa 'porazgovarati' s premijerom o stvarima u vezi s kojima se u pristojnim državama vrh vlasti konzultira. Ponadali ste se da je riječ o promjeni politike i hrvatskog predsjednika i hrvatske političke elite u odnosu na zaštitu interesa države koju vode? Nadi nema mjesta.

Doduše, sporazum o obeštećenju folksdojčera, koji je s austrijskim kancelarom  dogovorio premijer Sanader, ni u jednoj se pristojnoj državi ne bi pripremao tako tajnovito. Ali u Hrvatskoj ne postoji državno vodstvo koje bi se odgovorno ponašalo u odnosu na interese države koju vodi i donosilo odluke na temelju stručno utemeljenih analiza, a kada nešto potpisuje znalo što potpisuje i s kojim posljedicama. A kad i potakne aferu primarni je interes pokazati tek da su oni drugi – gori. I na tome dobiti nove dionice u raspodjeli državne moći.

Stoga je logičnije protumačiti da je neprimjerena predsjednikova poslanica na neprimjereno pripremljen  premijerov sporazum o obeštećenju folksdojčera borba za utjecaj u novoj strukturi obavještajne zajednice nego briga za nacionalni interes.

Da se predsjednik tako bojao bankrota zbog obeštećenja i da je poštovao vlastite zakone ne bi, primjerice, mimo propisane procedure opskrbljivao haaško tužiteljstvo dokumentima na kojima je ono gradilo optužnice za 'zločinački pothvat', sklepane na profesionalnoj razini koje bi se postidjela i pravosuđa zapadne Afrike.

Tu je, naime, opasnost rušenja temelja države i bankrota zbog obeštećenja bila mnogo veća nego kad je riječ o folksdojčerima. Ali koga briga za nacionalni interes, što o njemu misle i kako sklapaju sporazume, nepripremljeni, vođeni vlastitim ad hoc političkim poenima, čemu smo svjedočili kod svih redom tijekom proteklih godina? Bilo bi zaista nepravedno u toj lakoći neodgovornog dogovaranja razdvajati Stipu, Ivicu i Ivu.

Ivo je svojim prijateljskim dogovorima o obeštećenju otvorio pandorinu kutiju, kako bi dobio austrijsku podršku za otvaranje pristupnih pregovora s EU, odnosno za nešto što je u austrijskom interesu. I opozicija s razlogom strahuje od daljnjih Sanaderovih poklona prijateljima. Ali ni sama nije na njih imuna. Naprotiv.

Tko se još ne sjeća kako su se stari prijatelji, Ivica i Janez, dogovorili o tome kako razgraničiti Piranski zaljev, odnosno Savudrijsku valu? Ivici se omaknulo, Janez je znao što čini, i to je postao gotovo ogledni model sklapanja za Hrvatsku štetnih sporazuma, primjer nekompetentnih pregovora o prevažnim stvarima. Nasreću, pod pritiskom opozicije sporazum je zaustavljen, ali paraf na papiru trajno je oslabio hrvatsku poziciju u tom sporu.

Još nije javno osviješteno što se sve dosad omaknulo našim vještim pregovaračima s EU. Danas iznimnu zabrinutost u hrvatskoj javnosti  izaziva liberalizacija trgovine nekretninama i čuju se zahtjevi i obećanja da će u pristupnim pregovorima s EU naši pregovarači tražiti dulje tranzicijsko razdoblje. Prekasno. Vješti hrvatski pregovarači i još vještiji njihovi politički kontrolori, koji određuju okvire dopuštenog u pregovorima, o tome su se već dogovorili i to potpisali u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju još 2001. godine.

Prema njemu, ograničenja u prometu nekretninama traju samo do veljače 2009. godine. A dotad Hrvatska, sad je već posve izvjesno, neće biti članicom EU, pitanje je i kad će to postati. Dakle, skidanje ograničenja se čak i nije vezivalo uz članstvo, što bi bila barem donekle logična politička trgovina. U zamjenu su dobili veliko NIŠTA, u obliku obećanja u preambuli prema kojoj će se svaka država zapadnog Balkana, prigodom pristupa EU, vrednovati individualno.

I vladala je politička opijenost velikim uspjehom: Ne idemo mi  u EU u paketu! No preambula se može vrlo slobodno tumačiti, kao što se to danas čini: postavljanjem nemogućih uvjeta individualni se pristup lako može pretvoriti u paket. A odredba o liberalizaciji trgovine nekretninama je jednoznačna - od veljače 2009. više nema ograničenja.

Doduše, mogli su zadržati mogućnost kontrole nad prometom nekretnina na područjima od posebnog interesa za državu. Ali su navodno tek nakon potpisivanja sporazuma shvatili da su to previdjeli. I tko od toga pravi problem? Zasad nitko. Trenutačno su dva školjića uz Neum politički važnija od stavljanje cijele obale na pladanj. Ali doći će bez sumnje politički trenutak kada će hrvatski trgovci zemljom i tu temu staviti na pladanj. Ne zato da bi dobili dulji rok. Jer je to neizgledno. Samo zato da bi pokazali koliko su oni drugi gori.