Poraz mađarske tranzicije

Piše: Denis Romac, novinar Novog lista

Možda je upravo Mađarska dokaz da se povijest ponavlja, jer baš kao i prije 50 godina, kad je jedan mađarski dnevnik (Szabad Nep) u svom naslovu upozorio: Komunistički vođe su nam lagali dan i noć, i ovaj je put kriza izbila zbog istog razloga - laganja. Plamen koji je zapalio Mađarsku potpalio je premijer Ferenc Gyurcsany nakon što je objavljena tonska vrpca na kojoj otkriva da je njegova socijalistička stranka svjesno lagala birače skrivajući od njih razmjere katastrofalne gospodarske krize.

Na površini se nezadovoljstvo tom nevjerojatnom premijerovom otvorenošću najprije pretvorilo u velike demonstracije pred monumentalnim mađarskim parlamentom na Trgu Lajosa Kossutha, a onda i cjelonoćnom makljažom policije i huligana. Neki u Budimpešti čak misle da je Gyurcsany sam organizirao 'curenje' vrpce sa svojim govorom da bi povećao senzibilitet javnosti za doista teške reforme, od kojih Mađarska više ne može bježati ni dana. Kad bi u tome i bilo istine, Gyurcsany to sigurno ne bi učinio da je znao za posljedice: da će svojim nesmotrenim priznanjem pustiti duha iz boce i ponovno dovesti Mađarsku na ivicu sukoba lijevih i desnih, crvenih i crnih, koji je još od nikad zaboravljene 1956. godine tinjao i povremeno prijetio.

Takvih prosvjeda u Mađarskoj nije bilo desetljećima i čini se da je ovaj put Mađarsku od krvoprolića isključivo spasila činjenica da u zemlji postoji kakva-takva kultura političkog prosvjedovanja te da su nasilnici, iako su dobili golem publicitet u svjetskoj javnosti, ipak razmjerno malobrojni. Tih 1.000 ili 1.500 nogometnih huligana, skinheada i nazi-ekstremista nisu uspjeli napraviti totalni dar-mar i zbog toga što su njihovi noćni nasilnički pohodi nailazili i na svojevrsnu simpatiju kod policije, koja s njima, prema definiciji, uglavnom dijeli ista konzervativna politička uvjerenja.

U novonastaloj situaciji, premijer Gyurcsany primijenio je lukavu taktiku. Nije pristajao na ucjene radikala, čekajući da se nasilnici izmore, tvrdeći da jedino on može provesti reforme. I što je najzanimljivi je, bio je u pravu. Jer njegov glavni politički konkurent, Viktor Orban, lider oporbenog Fidesza, sigurno nije bolje rješenje za mađarske reforme.

A reforme će Vlada morati provesti, bez obzira lijeva ili desna. Nevjerojatan proračunski deficit veći od 10 posto - koji je Budimpešta lani pokušala sakriti knjigovodstvenim manipulacijama, ali je europska Središnja banka brzo razotkrila muljanje - sada valja vratiti u očekivane okvire od tri posto, što i Bruxelles postavlja kao uvjet za uvođenje eura. To, pak, neće proći bez najavljenoga drastičnoga kresanja izdataka za zdravstvo, obrazovanje i socijalu, što najviše plaši Mađare.

Jedna nedavna analiza pokazala je da su se velikim proširenjem EU u svibnju 2004. godine okoristile i stare i nove članice podjednako. Međutim, u takvim analizama uglavnom ostaje nezabilježeno kakvu je korist od pridruživanja Uniji osjetio konkretan Mađar, Poljak, Čeh... Uglavnom nikakvu, jer, kako priča Kanađanka Aniko, dijete mađarskih emigranata nakon 1956. godine, koja se u Budimpeštu vratila prije četiri godine, prosječni Mađari ništa nisu osjetili osim velikog skoka cijena.

- U Budimpešti je danas sve dvostruko skuplje nego prije nekoliko godina, da i ne govorimo o cijenama nekretnina, koje su porasle i desetak puta, a plaće su ostale iste, mizernih 200-300 eura - objašnjava Aniko nezadovoljstvo tolikog broja Mađara, koji su prema jednoj drugoj anketi treći najnezadovoljniji narod u Europi. Ispred njih su samo Bugari i Rumunji.

Neredi u Mađarskoj - prvi takve vrste u tranzicijskim zemljama - potvrdili su koliko su zapravo slabašne demokracije u bivšim socijalističkim zemljama, iako su one sada u društvu europske elite. Nasilje na ulicama Budimpešte također predstavlja žestoko upozorenje vladama u Pragu, Varšavi ali i Zagrebu jer i u tim zemljama stihijsku ekonomsku tranziciju nisu pratile odgovarajuće društvene reforme, niti su političke elite, osim o vlastitim, vodile računa o općim društvenim interesima.

Kraj