Porezi moraju poticati štednju i smanjiti potrošnju

Povećanjem poreza na potrošnju s jedne bi strane kuna neizravno devalvirala, a s druge bi se smanjila sklonost potrošnji i povećala usmjerenost na štednju

Temeljni je problem Hrvatske u iz godine u godinu sve većoj negativnoj štednji. Tečaj kune pokriva dubioze i čini stanje nacionalnoga gospodarstva stabilnim i socijalno odgovornim u većoj mjeri nego što bi to bilo ostvarivo da deficit platne bilance nije sve veći. Prema tomu, nije problem u tečaju, nego u negativnoj štednji, pri čemu je tečaj samo mehanizam koji 'prividno' povećava učinkovitost tekuće ekonomske politike

Piše: Guste Santini

Ekonomski je sustav u osnovi određen monetarnim, deviznim i fiskalnim sustavom. Međuovisnost pojedinih podsustava ekonomskog sustava nedjeljiva je. Stabilni hrvatski tečaj utječe na monetarnu i fiskalnu politiku. Monetarna politika, s jedne strane, djeluje u smjeru stabilizacije cijena, a s druge kontraktivno na gospodarsku aktivnost. U uvjetima fiksnog tečaja i sve većeg deficita trgovinske bilance fiskalna politika na osnovi deficita povećava porezne prihode, a tako i fiskalnu izdašnost postojećega poreznog sustava. Reforma poreznog sustava mora poboljšati gospodarske učinke u najvećoj mjeri. Fiskalne i socijalne funkcije treba nadasve poštovati, ali porezni se sustav mora fokusirati na povećanje konkurentnosti nacionalnoga gospodarstva. Podaci su pokazali da je znatno oporezovana budućnost, kao što je rasprodaja obiteljskog srebra, stvorila privid da je porezni pritisak manji nego što doista jest.

Svaki dohodak, bez obzira na to je li riječ o obitelji, tvrtki ili državi, dijeli se na potrošnju i štednju. To je princip. Međutim, ako obitelj, tvrtka ili država troše više od raspoloživog dohotka, potrošnja postaje veća od dohotka i imamo negativnu štednju, koju nazivamo deficitom ili gubitkom. Država - slučaj Hrvatske - kao sektor stvara deficit, što znači da je proračun neuravnotežen ili, što je isto, prihodi nisu dostatni da pokriju rashode. Dakle, država ostvaruje negativnu štednju. Kumulativ deficita je javni dug. U Hrvatskoj tomu valja pridodati i prodaju prije društvenog, a sada državnog vlasništva, kojom država ostvaruje svoje neporezne prihode.

Prema tome, bez obzira na to o kojem je sektoru riječ, prodaja imovine znači oživljavanje prijašnje uštede pretvorene u imovinu (posve je nebitno je li riječ o fizičkoj ili o financijskoj imovini) i povećanje raspoloživog dohotka/likvidnosti da bi se podmirile obveze ili zadovoljile potrebe. Želim jasno reći da je temeljni problem Hrvatske u iz godine u godinu sve većoj negativnoj štednji. Tečaj kune pokriva dubioze i čini stanje nacionalnoga gospodarstva stabilnim i socijalno odgovornim u većoj mjeri nego što bi to bilo ostvarivo da nema sve većeg deficita platne bilance. Prema tomu, nije problem u tečaju, nego u negativnoj štednji, pri čemu je tečaj samo mehanizam koji 'prividno' povećava učinkovitost postojeće ekonomske politike.

U tom smislu valja provesti i poreznu reformu koja će maksimalno poticati štednju i smanjiti potrošnju. U prvom je koraku nužno potrošnju svesti u okvire domaćega društvenog proizvoda ili, što je isto, da finalna raspodjela i potrošnja društvenog proizvoda iznose upravo toliko koliki je društveni proizvod. Proizvodne bi investicije morale povećati svoj udjel u finalnoj raspodjeli društvenog proizvoda. Inozemni bi se dug, prema tome, povećavao za iznos pripadajućih kamata. U drugom koraku pretpostavljam da je potrebna pozitivna nacionalna štednja u iznosu kamata na osnovi inozemnoga duga kako bi se uredno servisirale obveze prema vjerovnicima. U svojim sam radovima pokazao da trošak servisiranja inozemnoga duga iznosi 4,53 posto domaćeg proizvoda u 2006. godini, odnosno 4,84 posto u 2007. godini. Inozemni bi se dug, prema tome, stabilizirao u apsolutnom iznosu.

U trećem koraku štednja bi trebala biti veća od iznosa kamata po inozemnom dugu, što znači da bi se inozemni dug počeo smanjivati. Prethodne pretpostavke moguće je ostvariti ako se s jedne strane dinamizira izvozno orijentirana proizvodnja, a s druge ako se uravnoteži proračun. Valja istaknuti da rast proizvodnje utječe na uravnoteženje proračuna, ali uravnoteženje proračuna ne dinamizira rast. Pritom naglašavam da prodaja obiteljskog srebra ne znači ispunjenje navedenih pretpostavki.

Imajući na umu navedeno predlažem:
• povećanje porezne stope PDV-a
• povećanje broja i poreznu presiju trošarina
• povećanje neoporezivog dijela dohotka na 5.000 kuna u prvoj godini koji bi se svake godine povećavao za 1.000 kuna do iznosa potrebnog za jednostavnu reprodukciju četveročlane obitelji
• porezna progresija iznad neoporezivog djela dohotka ne bi smjela prelaziti 10, 20 i 30 posto
• povrat zaštitne kamate na kapital za iznos inflacije.

Povećanjem poreza na potrošnju izvršila bi se neizravna devalvacija kune i istodobno smanjila sklonost potrošnji, a povećala usmjerenost na štednju. U vezi s porezom na dodanu vrijednost pojavljuju se dva problema. Prvi je problem u regresivnim učincima poreza na dodanu vrijednost, a drugi u likvidnom aspektu. Naime, PDV se ubire u svakoj fazi proizvodnog ciklusa i naplaćuje prema fakturiranoj, a ne prema naplaćenoj realizaciji. Obilježje PDV-a je da se porez nameće u svakoj fazi procesa reprodukcije. To znači da su zalihe (inputi) također opterećene PDV-om pa je, prema tomu, promjena zaliha (inputa) izravno u svezi s povećanjem ili smanjenjem poreznih prihoda. Pritom trajanje proizvodnog ciklusa znatno djeluje na likvidne aspekte odnosnog entiteta. Kao i svaki drugi, porez nametnut na potrošnju ne ostvaruje svoju temeljnu pretpostavku, naime da porezni teret snosi konačni potrošač. Sukladno elastičnostima, porezni teret podijeljen je između potrošača i proizvođača.

Dakle, PDV mijenja točku pokrića udesno, što znači da je nužno povećati prodaju (količinu) i povećati maloprodajnu cijenu. U hrvatskom slučaju, na temelju stanja u gospodarstvu i obveza koje su porezom na dodanu vrijednost iz sadašnjosti prenesene u budućnost, prema mom prijedlogu, zatvara se bilanca državne blagajne – proračun. Povećanje poreza na dodanu vrijednost rezultiralo bi povećanjem poreznih prihoda za gotovo 1.600 milijuna kuna za postotni bod. Za koliko bi se trebala povećati porezna stopa PDV-a, nije moguće reći jer odgovor na to pitanje zahtijeva analizu dosadašnjih kretanja u gospodarstvu i moguće dinamike rasta proizvodnje u novim uvjetima. Novi uvjeti, među ostalim, znače i preispitivanje monetarne i kreditne te tečajne, odnosno sveukupne politike odnosa s inozemstvom.

Kod trošarinskih poreza valja imati na umu i fiskalnu i socijalnu funkciju poreza. Trošarine se nameću na proizvode koji nisu nužna dobra. To je istodobno ograničenje trošarinskih proizvoda jer su nenužna dobra obično vrlo elastična pa veći dio trošarina, u krajnjoj liniji, snosi proizvođač, a manji potrošač. Ipak, ekonomska analiza pokazuje da postoje pravila kojih se valja držati pri uvođenju/mijenjanju trošarinskih poreza. Povećanjem neoporezivog dijela dohotka, osim naglašenije socijalne funkcije poreza, smanjilo bi se sivo tržište radne snage, a samim time i proporcija sive ekonomije. Hrvatska je zemlja s manje od 40 posto aktivnog stanovništva, od čega je više od 16 posto nezaposlenih.

Ta rezervna armija radne snage u svakom je pogledu danas velik problem, a očekujem njegovo dodatno usložnjavanje i, prema tome, posljedice u budućnosti. Prijeko je potrebno povećati neoporezivi dio dohotka barem do razine jednostavne reprodukcije radne snage. Porezna progresija nakon neoporezovanog dijela dohotka ne bi trebala destimulirati rad u odnosu na dokolicu. Postoje mišljenja, koja nisu bez osnove, da bi u Hrvatskoj valjalo oporezivati kapitalnu dobit. Ali jednako tako postoji argumentacija i druge strane koja smatra da bi oporezivanje kapitalne dobiti bilo štetno za Hrvatsku. Moje mišljenje u vezi s tim pitanjem određeno je ukupnim procesom reprodukcije. Imajući na umu materijalne mogućnosti zemlje, mislim da bi bilo više štete nego koristi od oporezivanja kapitalne dobiti.

Povrat zaštitne kamate, ukinut u vrijeme koalicije zbog ekscesnog rasta cijena kao posljedica uvođenja PDV-a 1998. godine, uvelike bi pridonio privlačenju stranog kapitala, među ostalim, i greenfield investicija. Zaštitna je kamata poticaj investitorima da povećaju stopu samofinanciranja, što povećava štednju i investicije. Porezni prihodi koji se ubiru na osnovi oporezivanja dobiti, kao što sam pokazao, nebitni su s fiskalnog aspekta. Porez na dobit mora imati ekonomske ciljeve, a socijalni i fiskalni mogu biti tek izvedeni ciljevi. Prohibitivna porezna stopa svaka je porezna stopa koja smanjuje konkurentnost nacionalnoga gospodarstva.

Za stanje u državi zaslužna/kriva je država koja provodi politiku. Ako želi dinamizirati razvoj, mora jasno odrediti kapacitet ne samo poreza, ali i doprinosa. Upravo intergeneracijska solidarnost i uzajamnost moraju dobiti gornju granicu i solidarnosti i uzajamnosti. Prema tomu, potrebno je odrediti koliki su doprinosi na pojedinoj razini dohotka, pri čemu proporcionalna stopa čini faktor rada preskupim da se ne bi remetio odnos koegzistencije rada i kapitala. Drugim riječima, zalažem se za to da se po razredima uvede regresivna stopa, pri čemu bi na određenoj razini dohotka postojao samo porez na dohodak. To se čini vrlo radikalnim, međutim, moj pristup sugerira najprije stvaranje, a potom raspodjelu. Nije moguće najprije definirati raspodjelu bez obzira na to koliko stvaramo. l