Poruke Ante Markovića iz njegovog posljednjeg intervjua

Posljednji premijer SFRJ, Ante Marković, kojeg i hrvatska i javnost cijele regije pamti kao iznimnog političara preminuo je u 87. godini. Prenosimo poruke iz njegovog posljednjeg intervjua Lideru, ujedno i posljednjeg nekom hrvatskom mediju.

Objavljen je 13. veljače 2009., a njegove su ideje još uvijek vrlo aktualne.

Kako bih ja riješio krizu: Hrvatska mora skresati proračun za najmanje 20 posto, uvesti pristojbe na uvoz, poticati izvoz, smanjiti PDV i zamrznuti plaće
 
Prije dvadeset godina Ante Marković je, predstavljajući svoj program izlaska iz krize ondašnjemu jugoslavenskomu političkom vrhu, upotrijebio izraz ‘novi socijalizam’. Danas, u 85. godini, kaže da se u ovoj krizi kapitalizam mora promijeniti. Znači li to da danas zagovara novi kapitalizam? Ili, još točnije, da se taj novi kapitalizam ne razlikuje bitno od njegova nekadašnjega novog socijalizma? Bilo je to jedno od veselijih pitanja u prijateljskom razgovoru vođenom u subotu prije podne tijekom Markovićeva vikend-boravka u Zagrebu.

Posljednji premijer SFRJ, inženjer Ante Marković bio je dugogodišnji generalni direktor ‘Rade Končara’, koji je u njegovo vrijeme narastao s dvije na 25 tisuća zaposlenih, među kojima je bilo 4,5 tisuće inženjera. U doba dužničke krize 1982. postao je predsjednik hrvatske vlade, a 1989., kad je Jugoslavija tonula u najdublju krizu, prihvatio je savezni mandat. Taj ‘čovjek za krizna vremena’ danas vikendom boravi u Zagrebu, a preko tjedna u Sarajevu, gdje je osnovao poduzeće za gradnju elektrana.

Na kraju druženja uz teme o aktualnoj ekonomskoj krizi predlažemo da bi se od razgovora mogao napraviti odličan intervju. Ali ne, on ne daje intervjue, nije se pripremio, to je bio samo nevezan razgovor... Nakon duljeg uvjeravanja ipak je pristao, pa smo na brzinu organizirali snimanje.

 • Za kratko vrijeme koliko ste bili jugoslavenski premijer zaustavljena je hiperinflacija, dinar je prvi put u povijesti postao konvertibilan, inozemni je dug prepolovljen, a devizne rezerve povećane gotovo deset puta. Istodobno su realno rasle i plaće i mirovine. Danas, kad hrvatska ekonomija tone u recesiju, to zvuči kao alkemičarski pothvat. Ne znam hoće li vas netko nešto pitati, ali to ne znači da vaš recept ne zanima svakoga, ne samo gospodarsku nego i najširu javnosti.
- Ja to razumijem. Erozija društva doista je velika, a mislim da će ova godina za Hrvatsku biti katastrofalna. Bojim se da istječe vrijeme u kojem je trebalo nešto napraviti da bi se stanje barem ublažilo. Nažalost, ne poduzima se ništa. Kao da se čeka Međunarodni monetarni fond, i to ne samo zbog novih kredita, kojima bi se vraćali stari. Kao da se priželjkuje da MMF preuzme i rješavanje krize, da nas on prisili na promjene.

 • Je li to loše? Jeste li protiv obnavljanja suradnje s MMF-om, iako će Hrvatska, s dugovima koje ima, teško preživjeti bez njegove pomoći? Ili se i s MMF-om može pregovarati i u znatnoj mjeri zaštititi vlastite interese?
 - MMF traži svoje mjesto u novoj konstelaciji snaga jer politika koju je provodio više ne vrijedi. Ali s njime se i dosad moglo pregovarati, naravno, ako se zna što se hoće. Ja nisam protiv MMF-a, ali samo ako postoji vlastita politika i vlastiti program. Ako toga nema, onda će MMF uvjetovati kredite rješenjima i receptima koji su rijetko prilagođeni potrebama konkretne zemlje. Stoga pregovarač mora imati pravu dijagnozu stanja i znati koja mu rješenja odgovaraju, pa će onda znati i kakvu pomoć tražiti od neke međunarodne financijske ustanove, bilo MMF-a ili Svjetske banke. U suprotnome, ne samo da ne znamo za što nam MMF treba nego, rekao bih, ni za što nam ne treba. Pomoć u otplati dugova ne može biti jedini razlog da se MMF-u kaže ni ‘da’, ali ni ‘ne’. Zapravo, jedini razlog zašto se sada odbija suradnja s MMF-om, bolje reći odgađa koliko god se to može, jest strah od zahtjeva da se smanji potrošnja. A na toj potrošnji sagrađena je cijela aktualna hrvatska politička građevina.

• I vi ste svojedobno pregovarali s MMF-om. Govorite li sve to iz vlastita iskustva?
- Da, kad me tadašnji američki predsjednik George Bush stariji zvao na razgovor, susreo sam se u Washingtonu i s ondašnjim direktorom MMF-a Michaelom Camdessusom. Razgovarali smo sami, samo s prevoditeljem, od deset sati navečer do četiri ujutro. Ja sam tada točno znao što želim. On je s velikim zanimanjem saslušao moj program, prekidajući me brojnim pitanjima i potpitanjima, pri čemu sam mu rekao i što očekujem od MMF-a. Na kraju je zaključio da u svojoj praksi još nije čuo tako konzistentan i hrabar projekt. ‘Potpisat ću sve što tražite...’, rekao je doslovce. To je bio samo jedan od razgovora s MMF-om, ali svakako najvažniji.

• To je ipak bilo prije dvadeset godina. Od tada se svijet radikalno promijenio. Može li se nešto od vašeg ondašnjeg programa primijeniti i danas, u doba opće globalizacije?
- Osnovni sadržaj tog progama vrijedi i danas, barem za prvo razdoblje suočavanja s krizom. Simptomi globalizacije bili su vidljivi već tada i prema mome sudu označili su početak kraja kapitalizma, kakav je dosad postojao. Koji su to simptomi? U svijetu se ubrzano počela povećavati količina novca u optjecaju, pa je njegov ukupni iznos toliko narastao da je do danas tri do četiri puta premašio ukupni svjetski društveni proizvod. Balon je prije ili poslije morao puknuti i sad se to dogodilo. Bivši američki predsjednik George W. Bush samo je ubrzao negativne procese, ali kriza je nezaustavljivo stizala prije njega i bez njega. Kako je i zašto do toga došlo? To moramo znati jer je i to dio dijagnoze stanja u kojem jesmo. Jedan je od ključnih odgovora da u uvjetima globalizacije, koja istodobno znači i stvaranje novih krupnih i moćnih monopola, kapitalizam više ne može kontrolirati financijske tokove. Tako se izgubila jedna od njegovih glavnih funkcija, pa se i reprodukcija preselila u sferu koja nije realna. Kad je tome tako, sve postaje moguće, pa i stvaranje bogatstva ni iz čega. U realnoj sferi, gdje se stvaraju nove vrijednosti, to, naravno, nije moguće. Zato dolazi do sraza. To što se sada nudi kao rješenje čista je kozmetika. I to ne u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu. Mislim pritom na sve što poduzimaju najsnažnije svjetske ekonomske sile, uključujući i ono što zasad najavljuje Barack Obama. Upumpavanjem novca želi se pokrpati balon koji je puknuo. Zapravo, to su iste metode koje su svijet bacile u krizu i kojima se uvodila globalizacija. Dakle, nastavlja se po starom. Što se događa? Banke nestaju ili se spajaju, što vodi dosad neviđenoj koncentraciji. Karikirat ću i reći da će na kraju ostati samo jedna ili dvije banke, da monopol ne bi bio posve vidljiv. A velike su banke daleko od života. Za njih postoje samo profit i financijske špekulacije. One ne prikupljaju realna sredstva da bi ih oplodile ulažući u razvoj, u proizvodnju, u radna mjesta... To se mora iz temelja promijeniti. Druga mogućnost ne postoji. Kapitalizam će se morati promijeniti, i to tako da se ponovno osnaži motivacija, a tržište oslobodi monopola.

• Kakve će biti te promjene?
- Sve će se morati graditi od dna, a ne od vrha prema dolje. Ljudima treba omogućiti da preuzmu odgovornost, ali im za to treba osigurati i prava. Umjesto da se jačaju velike, centralne institucije, ispod kojih ostaje praznina, sustav treba graditi odozdo. Samo se tako može kod ljudi stvoriti motivacija. To znači da dolazi vrijeme regionalizma i neke vrste samouprave. A to je bilo sadržano i u mome nekadašnjem programu. Zna se kakvu sam privatizaciju ja pokrenuo. Manje se, međutim, zna da se cijeli sustav vlasti trebao zasnivati na lokalnim jedinicama samouprave. Vlast se trebala oblikovati tako da se višoj razini prepušta samo ono što se ne može riješiti na nižoj. To je sasvim suprotan put od onog kojim se poslije krenulo, i to ne samo u Hrvatskoj. Sada bi ponovno trebalo građanima prepustiti nadzor.

• A u tvrtkama?
- Isto se mora dogoditi i u tvrtkama. Kapitalistički sustav mora ojačati nadzor na svim razinama da bi se onemogućilo ovo što se sada dogodilo. Na tome se zasnivala privatizacija kakvu sam ja počeo. Od svih država nastalih raspadom Jugoslavije jedino je Slovenija nastavila tim putem. I u Hrvatskoj su preživjele i uspješno posluju sve tvrtke koje su se uspjele privatizirati prema tzv. Markovićevu zakonu, u kratko vrijeme koliko je bio na snazi. I to u nemogućim uvjetima, u kojima im se nerijetko onemogućavao rad. Ne samo zbog mog imena nego ponajprije zato što se na taj način otežavala pljačka.

• Privatizacija je, nažalost, u velikoj mjeri samo prošlo svršeno vrijeme. Što bi od vaše reforme moglo biti aktualno danas?
- Za sanaciju stanja potrebna su tri sidra: kontrola monetarne politike, ukupne javne i državne potrošnje i, konačno, plaća. Zahvaljujući guverneru Hrvatske narodne banke Željku Rohatinskom monetarno sidro postoji, ali ono samo ne može izdržati, a drugih sidara nema. Posebni je problem preveliki proračun. Slično je bilo i nekad. Budžet savezne države, kakav sam zatekao, u mom je kratkom mandatu prepolovljen.

• Što je vaša politika financirala iz budžeta?
- Skresali smo sve što smo mogli, a najviše vojsku, koja je trošila više od 60 posto ukupnih sredstava s kojima je raspolagala savezna država. Za  vojsku smo ostavili samo 35 posto novog, prepolovljenog budžeta. To je golema razlika. Zatim, srezali smo izdatke za administraciju, ali povećali smo sredstva za carinu i policiju. Inzistirao sam na znatnom povećanju plaća carinicima iako su svi bili protiv. Što se dogodilo? Do tada se polovina budžeta financirala doprinosima republika i pokrajina, a druga polovina bili su vlastiti prihodi federacije. Pritom mislim na porez na promet, trošarine i na carine. Kad smo povećali plaće carinicima, prihodi od carine toliko su narasli da sam predložio ukidanje doprinosa republika i pokrajina. Dakle, svi su u zemlji bili financijski rasterećeni: i privreda i republike i pokrajine.

• Osim uvoznika, upravo su oni platili račun?
- Točno, ali platili su samo ono što su prema zakonu bili dužni. Zapravo, carinski je sustav počeo normalno funkcionirati. Zatim, imali smo strašne izdatke za klirinško poslovanje sa Sovjetskim Savezom. Bilo je dovoljno da neko poduzeće pošalje papire da je izvezlo robu u SSSR i da dobije novac. Ja sam to ukinuo. Najprije su iz SSSR-a morali dobiti klirinške dolare (točnije papire, jer to je bio virtualni novac), za koje je Jugoslavija mogla kupovati u SSSR-a, pa su tek onda te dolare smjeli zamijeniti u Narodnoj banci za dinare i tako naplatiti svoj izvoz. Klirinški su se izdaci odmah žestoko smanjili. Milošević me napao da uništavam srpsku privredu iako su veliki klirinški izvoz imale i Slovenija i Hrvatska, pa i ostale republike.

• Jeste li smanjivali socijalne izdatke, na primjer za zdravstvo ili mirovine, koje su tada u odnosu na prosječnu plaću bile mnogo veće nego danas?
- Ne, to nam nije bilo ni nakraj pameti. Svaku stabilizaciju netko mora platiti, ali mi nismo ispostavljali račun ni zaposlenima, ni umirovljenicima, ni bolesnicima. Sasvim suprotno, životni je standard svima porastao. Osim toga, društvene djelatnosti, kao što smo ih tada nazivali, financirale su republike, i to putem posebnih fondova, koji su se punili doprinosima. Ja ne kažem da i tu nije trebalo racionalnije raditi, posve suprotno, ali ta se racionalizacija nije trebala provoditi smanjivanjem prava na liječenje. Međutim, upravo je MMF uvijek tražio kresanje prava i socijalnih davanja. To je razumljivo. Jednim potezom ostvaruju se velike uštede, a činovnicima MMF-a posve je svejedno što će biti s našim ljudima. Nama, nasuprot tomu, nije i ne smije biti.

• Može li se na neki sličan način danas smanjivati i hrvatski proračun? Na svaki spomen nečeg takvog ministar financija odgovara pitanjem: ‘A komu da uzmemo?’ Zato je proračun  sada tri i pol puta veći nego 1994.
- Uvijek se ima komu uzeti. Svaka se politika prepoznaje po tome što i koga financira. A preveliki budžet može značiti i pomanjkanje jasne politike. Da bi se olakšao pritisak krize, hrvatski se proračun sada mora smanjiti barem 20 posto. Ako se to ne napravi, smanjit će ga život. A kad ga život smanjuje, to onda ide stihijski uz brojne potrese i nesagledive posljedice.• Dakle, vaša prva preporuka Vladi jest smanjenje budžeta?
- Naravno. To je jedino što se sada može poduzeti da bi se dobili brzi rezultati. To bi morali shvatiti svi koalicijski partneri i svi sadašnji korisnici proračuna. Ipak, nemam iluzija u vezi s ljudskom kratkovidnošću i pretpostavljanjem vlastitih, kratkoročnih interesa dugoročnima.

• Kako riješiti problem prejake kune? Odnosno, devalvirati ili ne?
- Taj problem treba rješavati postupno, a ne jednokratnom devalvacijom.  Ona ima vrlo nezgodnu osobinu: njezine su koristi dugoročne, a šteta nastupa odmah. Rast izvoza može se očekivati za dvije do tri godine, a inflacija počinje sutra

• To je točno. Ali s nerealnim tečajem, cijela je ekonomija nerealna, pa onda imamo posljedice s kakvima smo sada suočeni.
- Tu ima rješenja, koja bi nam, doduše, mogla privremeno pokvariti odnose s EU. Zašto ne uvesti pristojbe na uvoz, a s tako prikupljenim novcem poticali izvoz? A kako je uvoz dvostruko veći od izvoza, ima dovoljno prostora da se ozbiljno pomogne izvoznim tvrtkama. Vrijeme je da dio goleme zarade uvoznika potakne izvoz, od čega bi imala koristi cijela nacionalna ekonomija.

• Spomenuli ste EU - on to ne dopušta.
- Pa što onda? Svaka od sadašnjih članica EU sada grčevito traži rješenja koja joj odgovaraju. To ide tako daleko da bi čak moglo ugroziti euro. Opasnost je realna jer svaka zemlja poduzima mjere koje joj odgovaraju, a rabe zajedničku valutu. Nadam se i vjerujem da se to neće dogoditi jer bi to bio strašan udar za cijelu Europu, pa i za svijet. Ali objektivno sve ide u tom smjeru.

• Što još predlažete kao mjeru za prevladavanje krize?
- Daljnja mjera bilo bi smanjivanje PDV-a. Ja znam da je to najveći izvor proračunskih prihoda, ali njegovo kresanje i porez na uvoz stvorit će i za to dovoljan manevarski prostor. Ostaje još treće sidro, posebno bolno, a to su plaće. Vlada je pokušala zaustaviti njihov rast, ali to nije prošlo. To je i normalno, jer ne može se zamrznuti plaće, a svu ostalu proračunsku potrošnju ostaviti netaknutom. Osim toga, samo zamrzavanje plaća nije ni približno dovoljno. Tek sve zajedno može dati neki rezultat, dakle smanjivanje proračuna za najmanje 20 posto, uvođenje poreza na uvoz i poticanje izvoza, smanjivanje PDV-a, a naposljetku i zamrzavanje plaća. Ljudi će to prihvatiti kad im se objasni da je riječ o dijelu konkretnog, jasnog, logičnog i pravednog programa za prevladavanje krize. Vjerujem da bi sve to zajedno moglo dati neki rezultat, makar se slažem s onima koji smatraju da je hrvatska Vlada već zakasnila. (razgovarao Milan Gavrović)

>>> Ukoliko želite pročitati cijeli intervju koji je objavljen u Liderovom broju 13. veljače 2009. kliknite ovdje