Postane li Italija problem, treba se rješavati svega što počinje s ?euro?

Koliko god poze uložili Merkel i Sarkozy u uvjeravanje svijeta kako su problem riješili, na posljednjem u nizu sastanaka on je još jednim taktičkim manevrom samo odgođen.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Da je netko prije deset godina rekao kako će Europljani žicati lovu od Kineza za vlastiti spas, nastala bi neugodna tišina, a da je, pak, tu istu stvar rekao prije 20 godina, prisutni bi popadali sa stolaca od smijeha. Danas nikomu nije smiješno. Šef Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF) Klaus Regling sjeo je na prvi avion za Peking odmah nakon iscrpljujućega desetosatnog samita Europske unije na kojem su francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njemačka kancelarka Angela Merkel svečano objavili svijetu da je kriza eura završena jer su je oni riješili. Koliko su tržišta bila impresionirana pokazalo je jutro poslije u kojem su Talijani platili rekordnih 6,06 posto kamata na desetogodišnju obveznicu, vrlo blizu neugodnog plafona od sedam posto kada stvari obično i službeno prestaju biti nacionalni i postaju europski problem.
Šef jednog od trenutačno najpropulzivnijih fondova na svijetu, čiji portfelj raste gotovo sa svakim sastankom EU, nadao se u glavnom gradu Kine držati za riječ tajnovite Kineze i otići kući s nekim konkretnim obećanjima. To se, naravno, nije dogodilo, očito je da uz tradicionalnu opreznost, Kinezi pomalo uživaju i u svojoj sasvim novoj globalnoj ulozi. Poigravaju se udvaračima sa Zapada poput zaigrane djevice, čas namigujući, čas odgurujući preagresivne pokušaje. Shvatio je Regling da će morati polako i nježno, Kinezi se ne daju tek tako. Sugerirali su da bi mogli otvoriti novčanik i kupiti štogod europskih obveznica, čuju da idu ispod cijene posljednjih mjeseci, ali nisu obećali ništa konkretno. Razmislit će i javiti, kažu. Ovaj je, s druge strane, pokušao primijeniti obrnutu psihologiju izjavom kako je rano govoriti o Kini kao investitoru te da će idućih mjeseci pogledati što se nudi i tko bi još mogao biti zainteresiran za vrlo perspektivne europske obveznice. Glumi poželjnu priliku, no teško da ikog zavara. Europa se bori za život.

Sastanak na vrhu proizveo je neke efekte, očito ne pretjerano velike, svojim odlukama o povećanju Fonda s 440 milijardi na bilijun eura, otpisu 50 posto grčkog duga na teret privatnih investitora (oko sto milijardi eura) i, sasvim sigurno najzanimljivijom, dokapitaliziranju europskih banaka koje bi trebale naći, nevjerojatna je podudarnost, tih istih sto milijardi eura. Zapravo, oko 106 milijardi eura, koliko se sada vjeruje da je potrebno, čime je zadovoljena forma. Tako ispada da će privatni investitori snositi dio tereta za grčki problem, no u stvarnosti prije će biti da će se na kraju taj iznos preliti natrag u banke iz nacionalnih blagajni. Ideja je da ove otpišu Grcima pola duga i onda probaju negdje drugdje naći tu istu lovu. Ako je ne nađu na tržištu, pomoći će uslužne države, pa ako ni to ne upali, EFSF (što su opet države), i to je vjerojatniji ishod. Analize govore da će Grci čak i uz ovako širokogrudno otpisivanje duga do daleke 2020. uspjeti svoja dugovanja smanjiti tek na 120 posto BDP-a sa sadašnjih 160, a to i nije posebno utješno. Izvješće ‘trojke’, inspektora Europske središnje banke, EU i Međunarodnoga monetarnog fonda, kaže, među ostalim, da zemlja neće biti u stanju sama servisirati svoje financije sljedećih deset godina i to zvuči realno. Zemlja je dužnički rob i to će još dugo ostati, s mjerama EU ili bez njih. Plan nije konačan, unatoč maratonskom samitu, riječ je o konturama koje će konačni izgled dobiti u sljedećim tjednima, no teško da će izgledati mnogo bolje od ovoga. Niti ponuđeno rješenje za buduće probleme, novo uvećavanje Fonda nije posebno umirujuće, bilijun eura zvuči bolje od 440 milijardi, ali opet nedovoljno u slučaju da neka od većih ekonomija (čitaj talijanska) dosegne, recimo, sedam posto na destogodišnju obveznicu. U tom slučaju, vjerojatno je najbolje početi se rješavati svega što ima riječ euro u sebi, čak i Eurocrema, teško da će zajednička valuta to preživjeti. Možda čak i Unija u ovom obliku. Europski kolege otvoreno su počeli pritiskati talijanskog premijera Silvija Berlusconija da poduzme ozbiljne korake štednje, učinak se čeka.

Britanski plan za bijeg
I dok Europljani mlate zasad polumrtvo kljuse, Britanci, praktični kao i uvijek, već smišljaju kako zbrisati prije nego što se sve sruši. Premijer David Cameron muku muči s velikim dijelom svoje konzervativne stranke koji se sve glasnije protivi britanskom članstvu u Uniji. Iako osobno mnogo bolje razumije važnost Unije za ne previše uspješno britansko gospodarstvo, Cameron će ipak morati u nekom trenutku napraviti određene ustupke pobunjenicima u svojim redovima, što bi mogao biti nov izvor problema za EU. Prva bitka najvjerojatnije će biti porez na financijske transakcije koji se sve otvorenije tumači kao izravan napad na London. Premijer je već najavio obranu do posljednjeg čovjeka, očito odgovarajući na optužbe za popustljivost prema Uniji. Nedavni izljev bijesa francuskog predsjednika u kojem je Cameronu poručio da šuti i ne miješa se u probleme eurozone, čija članica Britanija nije, sasvim sigurno nije dobro ‘sjeo’ kod kuće. Koliko god poze uložili Merkel i Sarkozy u uvjeravanje svijeta kako su problem riješili, na posljednjem u nizu sastanaka nije ništa riješeno, samo još jednim taktičkim manevrom odgođeno. Grčka je kriza prolongirana isplatom nove tranše kredita i perspektivom još jednog prelijevanja duga od banaka i privatnih investitora prema državama. Veći je problem uporno pogrešan pristup cijeloj situaciji mesarskim rezanjem koje će vjerojatno tu državu potpuno uništiti. Prosječan Grk neće se usuditi kupiti niti žvakaće gume nakon što država završi sa svim rezanjima, a u takvoj atmosferi očekivati bilo kakav relevantan rast, nuždan da bi se zemlja vratila na noge, vrlo je, blago rečeno, optimistično. Bez određene (znatne) potrošnje nema moderne ekonomije, zaustavlja se vrtnja novca. Povećanje Fonda je neadekvatno, ali tu se lidere ne može kriviti, dovoljno novca za eventualni pad Italije ionako nema, pa je u tom slučaju riječ o predstavi kako god se okrene.