Postojeći hrvatski mirovinski sustav nije održiv

Prva u nizu diskusija o mirovinskom sustavu, koju su organizirali mjesečnik Banka i Institut za javne financije, pokazala je koliko su daleko dvije strane 'mirovinskog' novčića - matematičko- ekonomska i ona humana, socijalna.

Brojke nedvojbeno pokazuju da postojeći sustav jednostavno nije održiv. Sustav međugeneracijske solidarnosti kakav danas poznajemo izradio je prvi njemački kancelar Otto von Bismarck u drugoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada su ljudi radili do 60.-te godine, a u prosjeku doživjeli 62. Danas prosječni umirovljenik odlazi u mirovinu s 59 godina i živi desetak godina duže, a novca nema. Podaci koje je iznio Predrag Bejaković, istraživač s Instituta za javne financije, pokazuju da upravo zbog preranog umirovljenja prosječna mirovina doseže tek 41 posto prosječne plaće, no da su u mirovinu otišli s punim radnim vijekom umirovljenici bi imali oko 60 posto plaće.

Zbog tako slabe povezanosti doprinosa i mirovine, ali i prevelikog broja - čak 14 - kategorija povlaštenih mirovina, iz prikupljenih se doprinosa uspije isfinancirati manje od tri petine rashoda za mirovine. Ostalo se plaća iz državnog proračuna i to je jedan od najvećih generatora deficita. Što učiniti? Bejaković predlaže očita rješenja, od kojih su se pojedina, u nekom obliku već i počela primjenivati. Primjerice, pooštriti uvjete za raniji odlazak u mirovinu, povećati broj godina za obračun mirovine, dosljedno provoditi propise o uvjetima za invalidsku mirovinu, povećati dob za odlazak u starosnu mirovinu na 67 ili 68 godina, uskladiti stvarnu i zakonsku dob umirovljenja, razvijati dobrovoljno mirovinsko osiguranje i, koliko god to grubo zvučalo, suziti mirovinska prava.

Krešimir Rožman, državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva najavljuje neke pomake, među ostalim, i u sustavu povlaštenih mirovina koje se uglavnom isplaćuju iz proračuna. U nekom prijelaznom razdoblju najviše bi se mirovine (sada veće od 17 tisuća kuna) trebale prepoloviti. Rožman također kaže kako bi se moglo vidjeti kakve su šanse da se umanji pravo samostalnih umjetnika kojima doprinose plaća država, visina braniteljskih mirovina koju su problem samo zbog svoje brojnosti, no spominje mogućnost revizije invalidskih mirovina. I Rožman se drži za obećanje iz vremena početka mirovinske reforme da se izdvajanja za drugi stup povećaju na 10 posto, no upozorava da svaki postotni bod više znači dodatnu milijardu kuna iz proračuna.

Marija Zuber, Liderova savjetnica pak izvlači podatak o mirovinama za koje nije osiguran novac plaćanjem doprinosa, a njihov broj sve je prije nego malen - oko 160 tisuća je najnižih mirovina, 250 tisuća invalidskih, čak 240 tisuća obiteljskih i 180 tisuća povlaštenih i nema sustava koji bi to mogao izdržati na duže staze. No Ana Miličević Pezelj iz SSSH upozorava da ni sadašnje mirovine, one nepovlaštene, nisu dovoljne za pristojan život. Iznijela je poražavajući podatak da u trenutku kada radnik ode u mirovinu, ta prva mirovina čini samo 38 posto iznosa posljednje plaće. Za usporedbu, u 30 zemalja OECD-a to je čak 56 posto. Prosječan umirovljenik ima 32,2 godine staža i mirovinu od samo 2.378 kuna. Kako pomiriti ekonomsku neodrživost, za državu i osiguranike skupog, sustava i dostojan život u starosti? Možda se u idućim diskusijama netko doista pronađe pomirljivo rješenje. (G.G.)