Potrošnju treba smanjiti država, ali i stanovništvo

Piše: dr Žarko Primorac

Hrvatska narodna banka prije nekoliko je mjeseci izradila ozbiljnu analizu inozemne zaduženosti. Budući da je inozemni dug glavni ekonomski problem, moglo se očekivati da će analiza izazvati veliku pozornost. U najmanju ruku da će je razmatrati hrvatska Vlada, ako ne i Sabor, da će o njoj iznijeti mišljenje ekonomska struka, da će stručna publicistika iskoristit analizu da bi upozorila širu javnost na ozbiljnost problema. Međutim, osim nekoliko, reklo bi se, usputnih komentara u nekim državnim tijelima i medijima, o analizi se nije mnogo čulo.

Zanimljivo se zapitati zašto je tomu tako? Je li Hrvatska narodna banka prenaglasila problem; ima li hrvatska Vlada ozbiljnija pitanja na dnevnom redu, ili je na djelu tipični obrazac ponašanja na ovim prostorima: kada se za neki problem ne zna lako rješenje, najbolje ga je zaboraviti.
Koliko god naše objašnjenje tog fenomena izgledalo lakonsko, činjenica je da se nije poklonila gotovo nikakva pozornost jednom ozbiljnom dokumentu. A on je, čini se prvi put, dubinski analizirao problem inozemnoga duga Hrvatske. A problem je velik i svako odlaganje da se suočimo s izazovom može nas veoma skupo stajati.

Mjere HNB-a bez dugoročnih rezultata

Pođimo najprije od nekoliko činjenica: Hrvatska je najzaduženija u tranizicijskom krugu zemalja. Vanjski dug je sada negdje od 85 do 86 posto GDP-a, čime smo duboko zakoračili u zonu visoke zaduženosti, da ne kažemo prezaduženosti. Kad bismo vanjskome dugu dodali i obveze po kratkoročnim ‡ trgovinskim kreditima, razina naše vanjske zaduženosti premašila bi 90 posto GDP-a. Otplate kredita i kamata postaju visoko opterećenje za nacionalne resurse. Samo u 2006. godini ukupne otplate i kamate po inozemnim obvezama prelaze 7 milijardi EUR-a, a to je više od 20 posto projiciranog GDP-a.

I predviđanja u vezi s rastom inozemnoga duga nisu ružičasta. Deficit trgovinske bilance sve je veći. Procjenjuje se da će ove godine iznositi rekordnih 10 milijardi dolara. I uz dobre perspektive u pogledu rasta prihoda od usluga, deficit platne bilance kretat će se negdje od 6,5 do 7 posto GDP-a. Nadalje, sve mjere HNB-a na planu ograničavanja rasta inozemnoga duga ne mogu donijeti dugoročne rezultate. Naime, Središnja banka može administrativno ograničavati zaduživanje banaka, a to i čini. Međutim, te mjere ne rješavaju srž problema: poremećaje u realnom sektoru, zaostajanje izvoza, divljanje uvoza, bujanje investicija, visoku javnu potrošnju. A to su generatori rasta vanjskoga duga.

Ovdje namjerno ne spominjemo devizni tečaj, koji je također jedan od bitnih uzroka poremećaja vanjskoekonomske ravnoteže zemlje. Doduše, konstrukcijska greška u tečajnoj politici napravljena je mnogo prije. Ali to nas ne priječi da istaknemo jedan paradoks istaknut i u analizi: Hrvatska je rijetka, ako ne jedina zemlja, koja unatoč visokom deficitu platne bilance jača nacionalnu valutu! Najgore je da će se aprecijacijski pritisci i nastaviti. Sadašnje tendiranje tečaja prema sedam kuna za euro /neke mjenjačnice trguju i 6,3 kuna za euro/ nagovještaj je novih, teških izazova za izvoz, turizam i sve izvozno orijentirane djelatnosti.

Drugim riječima, ta tendencija ukazuje na nemoć HNB-a da, uvođenjem sve jačih kvantitativnih ograničenja, obuzda aprecijacijske pritiske. I sama Središnja banka sapliće se u vrzinu kolu: otkupom deviza ublažava aprecijacijske pritiske ali i stvara viškove likvidnosti koje onda, različitim obveznim rezervama i na druge načine, sterilizira. Nismo, nažalost, sigurni da u ovom trenutku može i mnogo više od toga. Najgore je što je vrlo vjerojatno da će inozemno zaduživanje još rasti. Drukčije i ne može biti s obzirom na postojeću razinu potrošnje i deficita platne bilance. Nadalje, aprecijacijske pritiske pojačavat će i prodaja Ine, Plive, Telekoma i drugih, što će biti neminovni da bi se 'pokrile' velike javne ambicije uoči izbora.

Tajno zaduživanje države

Kolike nam opasnosti prijete od opisanih kretanja, odnosno gdje je granica izdržljivosti i, naravno, drugo, još i važnije pitanje: što učiniti da se nepovoljni trendovi zaustave?
U pokušaju da se odgovori na gornja pitanja vrlo je vitalna procjena u pogledu daljnjeg rasta inozemnoga duga. Osim nekih kratkoročnih poboljšanja, koje hrvatska Vlada ovih dana s ponosom ističe, inozemni će dug neosporno dalje rasti. Kojom dinamikom i u kojim sektorima, drugo je pitanje.

Naime, sve dok su investicije veće od štednje u javnom i privatnom sektoru, a razlika između tih dviju veličina u 2005. godini dosegnula je rekord i iznosi -6,3 posto GDP-a, inozemno zaduženje će rasti. Sada bi trebalo donekle objasniti i malu zabludu u pogledu sektorske strukture inozemnoga duga. Naime, u posljednje se vrijeme često ističe da se usporava zaduživanje države, a ubrzava zaduživanje drugih sektora, pa to onda navodno olakšava našu dužničku poziciju. Površno gledano, to je točno. Međutim, ipak objektivnosti radi valja istaknuti da je riječ samo o tehničkoj redistribuciji inozemnog tereta.

Naime, veće investicije od štednje u javnom sektoru financiraju se zaduživanjem drugih sektora u inozemstvu ‡ poglavito banaka. Kod istih se banaka država zadužuje na domaćem tržištu, a one te kredite napajaju iz inozemnih izvora. Zato je stvarna struktura inozemnih obveza prema inozemstvu nepovoljnija za državu od sektorske distribucije koja se prikazuje u izvještajima. Dodamo li tome i činjenicu da je svaki inozemni dug, bez obzira kojem sektoru pripada, još implicite državni dug, može se sagledati pravo stanje stvari.

Prirast dohotka za otplatu kamata

Sljedeće je pitanje: koje su granice izdržljivosti? Drugim riječima, hoće li i kada doći do krizne situacije budu li se opisani trendovi nastavili. U načelu bismo se mogli zateći u najmanje dvije opasne situacije. Prva se odnosi na troškove financiranja inozemnog zaduživanja. O toj cijeni, odnosno kamatama prema inozemnim kreditima, ovisi koliki se dio GDP-a zemlje transferira u inozemstvo u obliku kamata i ostalih troškova.

U trenutku kad se godišnji iznos kamata koje treba platiti inozemstvu približi godišnjem prirastu GDP-a, nastaje prava opasnost. U takvu slučaju, jednostavno cijeli prirast društvenog dohotka transferira se za otplatu kamata. Time se praktično onemogućavaju investicije u zemlji, porast životnog standarda i opasno ugrožava ukupni financijski potencijal zemlje. U spomenutoj analizi opisano je nekoliko mogućih scenarija, ovisno o kretanju kamatnih stopa na inozemne kredite. Nažalost, svi ti scenariji vrlo ozbiljno upozoravaju na veliku ranjivost u tom segmentu.

Druga situacija je ona koja bi nastala zbog eventualnih šokova iz inozemstva. S obzirom na to da se najveći dio deficita trgovinske bilance financira iz prihoda od usluga, posebno turizma, naša je zemlja ozbiljno izložena opasnosti u slučaju bilo kakvog poremećaja u tom sektoru. Zatim, osim mogućeg porasta kamata u svijetu, ealna je opasnost i porast cijena nafte. Taj porast ne bi samo poremetio odnose u trgovinskoj bilanci, radi visoke energetske ovisnosti, nego bi imao i druge posljedice koje bi ugrozile turizam.

Nadalje, valja spomenuti mogućnost zaoštravanja političkih prilika /Libanon, Irak, Iran/, zatim terorizam kao opću opasnost, sve do pandemije ptičje gripe s obzirom na to da je Hrvatska locirana na smjerovima preleta ptica  prijenosnika zaraze. Podsjetimo se samo onoga što se moglo dogoditi ovih dana u Londonu. Na sve te moguće šokove Hrvatska ne može objektivno utjecati. Zato je krucijalno pitanje što se učiniti u zemlji kako bi se promijenili sadašnji nepovoljni trendovi? Odgovor je dosta pragmatičan: sagledati situaciju, napraviti procjene i poduzeti odgovarajuće mjere. Koje mjere?

One koje će smanjiti predimenzioniranu potrošnju na svim sektorima, a posebno javnu potrošnju i prekomjernu potrošnju stanovništva; koje će smanjiti uvoz, stimulirati izvoz i povećati konkurentnosti hrvatske ekonomije. Opet će skeptici primijetiti da je to lako reći, a teško provesti. Istina, teško je nešto poduzeti ako se problem pravilno ne uočava. Prema tome, stvarni je problem nedostatak političke volje i nacionalnog konzensusa da se zagrize u kiselu jabuku.

Ne treba ponavljati da ćemo ući u kriznu zonu nastave li se sadašnji trendovi. Nije sporno da nam neki svjetski trendovi ne idu u prilog. Porast kamate u Europ prilično je izvjestan. Europska središnja banka u više je navrata povećavala baznu kamatnu stopu. Porast cijena nafte također je vrlo izvjesna budućnost. Ne samo radi političkih neprilika na Bliskom istoku nego i zbog sve većeg raskoraka između opadajuće proizvodnje i ekspandirajuće potrošnje u globalnim razmjerama. I drugi mogući šokovi, a posebno terorizam, predstavljaju opasnosti koje ne treba podcjenjivati.

Ipak, budimo iskreni, najveća opasnost za našu vanjskoekonomsku ravnotežu smo mi sami. Trošimo više na svim sektorima društvene strukture, nemamo dovoljno odlučnosti da obuzdamo nepotrebne investicije. Štoviše, planiramo i mnoge nove čije će se posljedice zacijelo posljedice osjetiti i u dalekoj budućnosti. Nemamo efikasne projekte u vezi s time kako povećavati izvoz, a ne sprečavamo divljanje uvoza. Jednostavno ne upravljamo procesima. A odatle do krize nije daleko u ovome turbulentnom svijetu.