Predsjednica smjenjuje guvernera kad ne želi posegnuti u trezor

Argentinska predsjednica Christina Fernández de Kirchner naložila je guverneru Središnje banke Martinu Robradu da dio deviznih rezervi izdvoji za jednokratnu otplatu inozemnog duga. Guverner je to odbio, zbog čega je nakratko bio smijenjen s položaja. Vraćen je tek sudskim nalogom.

piše: Amir Kulenović
[email protected]

Financijska kriza natjerala je vodeće ljude u pojedinim državama na dotada neuobičajene poteze. Sve se više, naime, izvršna vlast nastoji upletati u poslove koje obavlja drugi ‘izdanak’ države. Riječ je o monetarnim vlastima čija se neovisnost dovodi u pitanje svaki put kada se država nađe u naoko bezizlaznoj situaciji i stiješnjena uza zid. Posljednji pritisci na autonomiju središnjih banaka kao najisturenijeg dijela monetarne vlasti vrše se širom svijeta, od SAD-a do Japana i Južne Koreje - svagdje gdje državne vlasti u nedostatku manevarskog prostora žele posegnuti u trezore monetarne vlasti jer im se takav izbor čini mnogo lakšim i politički oportunijim od povećanja prihoda nepopularnim mjerama poput povećanja poreznih stopa. Većina tih sukoba ostaje na civiliziranoj i zakonski dopuštenoj razini, no kojiput političari pretjeraju u posezanju za onime čime nisu ovlašteni raspolagati. Posljednji takav skandal zbio se nedavno u Argentini, a u otvorenom ratu između predsjednice i guvernera Središnje banke pobijedio je guverner Martin Robrado.

Predsjednica Christina Fernández  de Kirchner u prosincu prošle godine najavila je povlačenje 6,7 milijardi dolara iz deviznih rezerva Središnje banke da bi se otplatio dio dugova koji ove godine dospijevaju na naplatu. - Nerazumno je da ne iskoristimo novac na koje Središnja banka plaća kamate između jedan i dva posto, a kamate na kredite koje plaća Argentina nekoliko su puta veće - govorila je tada Kirchner.
Robrado se tomu oštro suprotstavio misleći da će smanjenje deviznih rezervi potkopati mogućnost Središnje banke da stabilizira tečaj i zauzda inflaciju, koja postaje sve veći problem u toj zemlji.

Precijenjeni tečaj
Argentina je poznata po svojem otporu međunarodnim institucijama, poglavito Međunarodnom monetarnom fondu kao eksponentu politike globalizacije za koju je i on priznao da se u proteklom desetljeću pogrešno vodila. Sukob je počeo u novom mileniju, točnije 2001., kad je Argentina u pokušaju da spriječi odljev deviza na godinu dana zamrznula sve depozite u bankama. ‘Corralito’, ekonomski program tadašnje vlade, potpuno je uzdrmao povjerenje stranih kreditora u tu zemlju, no to je bio samo početak. Odnos s međunarodnim financijskim institucijama nastavio se pogoršavati 2006., kad je tadašnji predsjednik Néstor Kirchner prvi put posegnuo za deviznim rezervama da bi u jednom obroku otplatio dug MMF-u od 9,6 milijardi dolara. Devedesetsedam milijardi dolara javnog duga stranim kreditorima Argentina je uspjela reprogramirati nakon ‘Corralita’, no povjerenje inozemnih bankara i dalje je ostalo na vrlo niskim razinama unatoč tomu što je Središnja banka relativno brzo uspjela rezerve vratiti na prijašnje razine od 50-ak milijardi dolara.

Nakon šoka početkom tisućljeća i jedne od najvećih kriza u Argentini, ali i u cijeloj Latinskoj Americi, ta je zemlja monetarnu i fiskalnu disciplinu održavala podcijenjenim tečajem te zbog toga i velikim izvoznim suficitom koji je utjecao i na stanje državne blagajne. Naime, posljednjih nekoliko godina argentinski je proračun bio u popriličnom suficitu, sve do izbijanja globalne krize koja je prilično narušila stanje državnih financija. Potrebe za svježim kapitalom Kirchnerovi su rješavali oslanjajući se na svoje susjede dubokoga džepa i još jednog od protivnika globalističko-kanibalističke politike prema zemljama u razvoju - Venezuelu i njezina kontroverznog predsjednika Huga Cháveza. Naftom bogata Venezuela izdašno je financirala razilaženje Argentine s financijskim središtima kupujući državne obveznice svojega susjeda, no nakon izbijanja krize ni to nije bilo dovoljno.

 Guvernerova pobjeda
Christina Fernández stoga je još prošle godine odlučila nacionalizirati novac privatnih mirovinskih fondova u iznosu od 30 milijardi dolara prebacivši ih u državni sustav socijalne skrbi. No čini se da ni to nije bilo dovoljno, pa je potkraj godine najavila povlačenje novih 6,7 milijardi dolara za otplatu duga. Međutim, guverner Robrado mislio je da je to previše i javno se usprotivio njezinoj najavi. Kirchner je početkom 2010. povukla svoj dosad najkontroverzniji potez smijenivši Robrada i na njegovo mjesto postavivši svog istomišljenika Marija Blejera. Robrado je njezin potez smatrao nelegalnim pa je nastavio dolaziti na posao kao da se ništa nije dogosilo, a u čudu su ostali i pravni stručnjaci koji nisu mogli dokučiti ima li Kirchner uopće zakonske ovlasti za smjenu.

Sve je završilo na sudu koji je naposljetku dao za pravo Robradu dosudivši da predsjednica nema ovlasti smijeniti guvernera, koji će, prema svemu sudeći, ostati na svome mjestu do kraja mandata u rujnu ove godine. Posebnom sudskom odlukom zabranjeno je izvršnoj vlasti raspolagati i navedenim novcem koji je Kirchner predsjedničkom uredbom izdvojila na posebni račun, pa se čini da je, bar za sada, bitku dobila monetarna vlast u obliku guvernera Robrada.Sukobi takve vrste nisu toliko rijetki u svijetu zbog toga što legitimitet monetarne i izvršne vlasti ne proizlazi iz istih izvora. Dok se vodstvo središnje banke bira na temelju stručnosti i vrednuje prema rezultatima, političari u svakoj zemlji strogo vode računa o tome da njihove odluke odobravaju birači. Popuštanje određenim dijelovima biračkog tijela kojiput ide toliko daleko da izvršna vlast nema drugog izbora nego posezati u novac središnjih banaka i tako narušavati njihovu autonomiju. Kao i hrvatski guverner Rohatinski, Robrado je upozoravao da je za ublažavanje krize potrebna i fiskalna odgovornost državne blagajne, no za takvo što očito nije bilo političke volje.