Preslagivanje globalne ekonomije pogoduje jačanju 'multilatine'

Prije ne tako puno vremena ideja da će latinoameričke kompanije - oduvijek zaštićeni koncerni u rukama obitelji ili tromi državni divovi - početi dominirati svjetskom industrijom, zvučala bi prilično ekstravagantno

 A ipak, upravo se to počinje događati u posljednjih tri godine u sektorima poput cementa, rudarstva i telekomunikacija. Ove je godine ponuda brazilskog Valea, kompanije za rudarenje, teška 85 milijardi dolara, za kupnju svog anglo-švicarskog rivala Xstrata, taj trend odvela na novu razinu. Vale je već sad najveći svjetski proizvođač željezne rudače i uspješno se diverzificira posljednjih nekoliko godina, a ako kupi Xstratu, što još nije sigurno jer su obje stane u mat poziciji zbog marketinških prava, Vale bi postao najjači rudarski konglomerat na svijetu. Ne predstavlja samo veličina ukupne transakcije prekretnicu, već činjenica da je Vale uspio prikupiti 50 milijardi dolara kredita u vremenu iznimne kreditne stiske, s relativnom lakoćom.

Čak i ako dogovor s Xstratom propadne, Vale će nastaviti rasti. Planiraju investirati 59 milijardi dolara u narednih pet godina u Brazilu i inozemstvu. Zasad se većina latinoameričkih multinacionalki, odnosno ‘multilatina’, bavi sirovinama, sektorom notornom po cikličkim padovima i rastovima. To je i sektor poznat po općem manjku jačih brendova. Iako su se Ambev iz Brazila i Femsa iz Meksika, proizvođači piva i bezalkoholnih pića, proširili preko oceana kroz spajanja i akvizicije, još uvijek nema znakova osvajanja svijeta od strane latinoameričkih brendova. Ipak, mnogi promatrači tvrde kako će novi latino teškaši ostati u igri dugo vremena, što je još jedan rezultat uspona Kine i Indije, odnosno posljedičnog novog preslagivanja globalne ekonomije. Uspon Latinske Amerike dio je šireg pomaka u globalnoj korporativnoj moći. Kroz protekla dva desetljeća, kompanije iz niza ekonomija u razvoju počele su intenzivno investirati izvan svojih domaćih tržišta.

Azijske kompanije utrle put ostalima

 Put su im utrle elektroničke kompanije i proizvođači čipova iz Južne Koreje i Tajvana još 80-ih godina prošlog stoljeća. Trend je dobio maha i sljedećeg desetljeća s rastom direktnih investicija iz zemalja u razvoju na 60 milijardi dolara godišnje do 2005., u usporedbi sa samo 5 godišnje 80-ih godina. Azijske su kompanije bile posebno istaknute, Tata, Mittal i Lenovo samo su neki od primjera. U proteklih pet godina, latinoamerički divovi počeli su kupovati kompanije u inozemstvu. Sam Vale je isplatio 18 mili-jardi dolara Incou, kanadskom eksploatatoru nikla pretprošle godine. Meksička kompanija Cemex, uključena je u niz ovećih kupovina, među njima akviziciju britanskog RMC-a i Rinkera iz Australije, 2006. Iste je godine čak devet kompanija iz Brazila ili Meksika figuriralo na listi top 500 kompanija na svijetu po časopisu Fortune. Više od 40 kompanija iz Meksika, Brazila i Čilea, uspoređeno s 30 indijskih, našlo se u široj listi top 2 000 na svijetu. Rast Valea je posebno interesantan.

Sada naime, proizvodi najveći ukupni povrat dioničarima od svih velikih kompanija na svijetu, prosječno 64,3% godišnje u periodu od 2002.-2007. Stručnjaci ovo pripisuju poboljšanju općih ekonomskih uvjeta južne Amerike što je olakšalo skupljanje jeftinog kapitala kompanijama. S obzirom da je Meksiko reprogramirao svoj dug i da je devalvirao valutu krajem 1994., ostale vlade otad su se držale čvrsto oprezne fiskalne i monetarne politike. To je dovelo do najniže stope inflacije još od 60-ih, i sniženja domaćih kamatnih stopa. Financijska je stabilnost omogućila vladi da posuđuje na duže staze. Brazil, koji je isto bio na rubu neispunjavanja dužničkih obveza između 1999. i 2002. slijedi isti pravac stabiliziranjem financija i snižavanjem inflacije. Od siječna, ta je zemlja ušla u krug međunarodnih kreditora sa svojim 190 milijardi dolara teškim deviznim rezervama - stvorenim jakim investiranjem i velikim cijenama izvoznih dobara - a ne više samo prevrtač javnog i privatnog duga.

Vale i Petrobras - najveće brazilske multilatine

Tokom 80-ih i 90-ih, većina međunarodnih tvrtki iz Latinske Amerike plaćala je više od svojih konkurenata za prekomorska širenja. Troškovi su danas znatno niži. Nadalje, kompanijama iz Meksika i Brazila na raspolaganju je više financijskih opcija nego prije. Astronomske cijene kapitala privukle su mnoge kompanije na uvrštavanje svojih dionica na lokalne burze. Izjednačavanjem uvjeta na najbitnijem polju dakle, cijeni kapitala, latinoameričke kompanije iskoristile su činjenicu da su njihove operativne marže često atraktivnije od onih u Europi i SAD-u. Djelomice je to odraz relativno niske cijene radne snage i jake pozicije na domaćem tržištu, često temeljene na monopolu, restriktivnim praksama ili proaktivnim tarifnim režimima. Dvije najveće brazilske multilatine, Vale i Petrobras, imale su jake veze s vladom. Vale je privatiziran krajem 90-ih, iako vlada još uvijek ima veto nad nekim strateškim odlukama, poput sjedišta kompanije, dok je Petrobras i dalje pod vladinom kontrolom.

Cemex je dominantan igrač na meksičkom tržištu cementa, a Telmex drži virtualni monopol nad fiksnom telefonijom još od svoje privatizacije početkom 90-ih. U isto vrijeme, latino-američki menadžeri izbrusili su svoje vještine u negostoljubivom poslovnom okolišu. Uz koristi izvučenih iz bliskih veza s vladom, neke su se multilatine pokazale dobrim inovatorima. America Movil, mobilni operater Carlosa Slima, proširio je upotrebu mobilnih telefona među siromašnijim Meksikancima uvođenjem pre-paid kartica prije ostalih. Kako se potrošačka moć digla među skupinama s niskim prihodima diljem Latinske Amerike proteklih godina, tako je America Movil iskoristila taj model i na drugim južnoameričkim tržištima. Njihova brazilska podružnica, Claro, kontrolira 25% tržišta. Druge kompanije koje su se širile u inozemstvo relativno rano da bi diverzificirale svoju ovisnost o domaćim tržištima morale su se ‘olakašti’ kako bi se mogle natjecati. Morali su sniziti cijene i postići sinergije.

Sada se postavlja pitanje može li rast ovih ogromnih kompanija utjecati na širu sliku latinoameričkog kapitalizma. Jedan je problem u tome što njihov nedavni rast reflektira boom potroših dobara i sirovina. Kada bi kineski rast usporio iz bilo kojih razloga, slika bi se mogla drastično promijeniti i to vrlo brzo. Kompanije moraju konsolidirati razvoj uspostavom svog poslovanja na održivijoj bazi, koja će uključivati kodificiranje zasada još uvijek neformalnih veza s investitorima, dobavljačima i mušterijama. Drugi je pak problem, da rastuće cijene potrošnih dobara, odnosno jak izvoz, doprinose snažnom rastu, primjerice brazilske, valute u odnosu na dolar, što šteti izvoznoj konkurentnosti mnogih proizvođača. Mnoge se kompanije stoga okreću domaćem tržištu gdje rastuća zaposlenost i nadnice dižu potražnju. No, velik broj manjih kompanija nemaj pristup jeftinim stranim financijama  koji uživaju divovi poput Valea. Razvojni sektori poput građevinarstva, posebice, ovise o pristupu kreditu i tržištu kapitala, što u današnjim uvjetima nije nimalo zajamčeno. (Vanja Figenwald)