Previsoke devizne rezerve HNB-a

Strani kreditori zabrinuti su hoće li Hrvatska moći uredno otplaćivati dug. Dug će se vratiti iz buduće štednje, a to znači da će se ubuduće morati manje investirati. Da bi stranci bili sigurniji, kroz stand-by aranžmane inzistiraju na povećanju rezervi

Razgovarao: Miodrag Šajatović
[email protected]
Foto: Dražen Lapić

U izdanju Binoza pressa izašla je knjiga profesora Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i člana Savjeta HNB-a dr. Mate Babića Od dezinflacije do zaduženosti - hrvatska privreda od 1994. do 2004. Dr. Babić analizira uzroke i posljedice Stabilizacijskog programa iz 1994. godine, rast zaduženosti i moguće scenarije otplate dugova. Jedna od njegovih teza mogla bi se svesti na tvrdnju da je 'posljedica na tečaju usidrenih stabilizacijskih programa', kakav je bio hrvatski, 'kriza bilance plaćanja'. Babić posebno naglašava greške iz 1998., kada je povećani prihod od uvođenja PDV-a država usmjerila u potrošnju te dopuštanje državi da se zadužuje bez kontrole Središnje banke iz 2001. godine. 

• Od svih poruka koje ste u knjizi uputili koja je, prema vašem mišljenju, najvažnija?

- Najvažnija poruka knjige jest da Hrvatskoj sada treba dugoročni program razvoja, jer ovaj kratkoročni, stabilizacijski, više nije na snazi. On je vrijedio četiri-pet godina, ali istrošio se kao i sve ostalo. Osim toga, pretpostavke na kojima se temeljio sada su bitno drukčije.

Ne može se trošiti više nego što se proizvodi u sadašnjosti, a da se ne bi moralo trošiti manje nego što se bude proizvodilo u budućnosti. Druga je poruka da se taj program razvoja treba temeljiti na izvozu što potvrđuju i teorija i praksa. Uzmite primjer Azijskih tigrova, Belgije, Nizozemske, Danske - sve su te zemlje svoj razvoj temeljile na izvozu.

• Što Hrvatska treba učiniti u tom smislu?

- Nipošto ne činiti pogrešku koja se nažalost sprema, naime, da strategija razvoja temelji na supstituciji uvoza.

• A to je prema vama izgledno?

- Jedan od slogana je ‘Kupujmo hrvatsko’, što upućuje na supstituciju uvoza. Moj slogan je ‘Izvozimo hrvatsko’. Ako se želimo razvijati, moramo se kao mala zemlja razvijati na temelju izvoza.

• O tome se priča već desetak godina pa se ništa nije dogodilo. Nije li  iluzija očekivati da će se sada nešto i promijeniti?

- Smatram da to nije iluzija, nego nužnost koje mnogi još nisu svjesni. Hrvatska je nagomilala dug koji je prešao 25 milijardi eura, imamo zaduženost veću od 83-posto BDP-a i te dugove moramo otplatiti. To se može postići prodajom imovine, što je Hrvatska i činila. Dosad smo prodali HT, Inu, ali što će biti kad sve prodamo? Dakle, jedino dugoročno rješenje je izvoz.

• Što kažete na pretpostavku da će u Hrvatskoj, zbog parcijalnih interesa pojedinih lobija, prije doći do ekonomskog sloma, ili kao što vi to zovete 'ogluhe', nego da se svjesno krene u zaokret?

- Mi si to ne možemo dopustiti jer bi to značilo zaustavljanje procesa ulaska u EU, međunarodni embargo i politički i ekonomski.

• Opet, čini mi se da je uvozni lobi prejak.

- Moguće je da je vrlo jak, jer inače ne bismo na ovaj način poticali uvoz. Potiče se precijenjenom valutom. Tečaj je od 1999. aprecirao, do tada je lagano deprecirao. Aprecijacija nije loša ako je posljedica velike ponude deviza stečene izvozom, ali mi smo imali veliku ponudu deviza zaduživanjem.

• Spomenuli ste tečajnu politiku. Vi ste član savjeta HNB-a. Imate priliku založiti se za promjenu stečajne politike.

- Savjet HNB je u politici tečaja zapravo nemoćan. Razlog aprecijacije je povećana ponuda deviza na tržištu, i to zaduživanjem. Nije problem kad se poduzeća zadužuju za opremu ili intermedijarne proizvode jer će se na taj način povećati proizvodnja. Ali kad se zadužuje stanovništvo ili banke, koje onda kreditiraju stanovništvo da kupuju uvozne proizvode iz njihovih matičnih zemalja, stimulira se potrošnja i uvoz, a u procesu zaduživanja povećava se ponuda deviza a opada njihova cijena. Pokušavali smo, moram reći neuspješno, zakočiti zaduživanje banaka i stanovništva, što je i jedno i drugo posao fiskalne politike. Nisam siguran da ćemo ovakvim načinom uspjeti.

• Koji je vaš prijedlog?

- Zagovarao sam porez na razliku u kamatnim stopama u matičnim zemljama i u Hrvatskoj. Banke se zadužuju zato što imaju jeftine kredite kod svojih matičnih banaka, te kredite zatim skupo plasiraju i na kamatnoj razlici zarađuju. Predlagao sam da dio te zarade ide u budžet jer bi na taj način država imala manji deficit u budžetu, manju potrebu za zaduživanjem, a kada se država prestane zaduživati, izgubio se i jedan od snažnih motiva stranih banaka da se zadužuju i kupuju na domaćem tržištu državne obveznice.

• Zašto u tome niste uspjeli?

- Nije prihvaćeno. Savjet ima 14 članova. Uz to, mi kao HNB ne možemo uvoditi porez. To je posao Ministarstva financija.

• Tvrdite da je do eksplozije javnoga duga države došlo nakon 2001. godine kada je, kao što vi u knjizi naglašavate, ukinuto ograničenje zaduživanja države prema novom Zakonu o HNB-u. Zar bi to to trebalo vratiti natrag?

- Taj je zakon zapravo bio prevedeni zakon Bundesbanke. Država se mogla zaduživati kod HNB-a maksimalno do 5 posto od svoga budžeta. Kako je budžet bio ispod 60 posto BDP-a, time smo implicitno ugradili i maastrichtski kriterij da deficit ne prijeđe 3 posto od BDP-a. Promjenom zakona HNB ne smije kupovati državne obveznice. Na primarnom tržištu to mogu samo banke, koje na taj način zarađuju. 

• Da se to promijeni zarađivao bi HNB?

- Točno, ali zarada HNB- a je prihod budžeta i na taj bi se način štitilo porezne obveznike i ne bi se dopustilo da eksplodira dug države.

• Tko je kriv što se to dogodilo?

- Onaj tko je donosio zakon.

• Tvrdite u knjizi da strane banke financiraju uvoz proizvoda iz njihove matične zemlje. Može li im se to dokazati?

- Dokaz tome je silni uvoz iz Italije, Njemačke, Austrije, a znamo tko su vlasnici najvećih hrvatskih banaka.

• Njihov je odgovor da se i prije toliko uvozilo.

- Radije se financira potrošnja nego proizvodnja. Krediti stanovnišvu maksimalno su olakšani, a poduzetnicima nije tako jednostavno doći do njih. Zato su krediti banaka stanovništvu rasli, a poduzećima ne. Ako hoćete nešto stimulirati logično je da će se procedura pojednostavniti.

• Znači li to da su građani manje rizični?

- Svaki građanin ima dva jamca koji za dug odgovaraju svojom imovinom, a kolateral je konkretan.

• Često se vjeruje da su devize od turizma dovoljne i da Hrvatskoj ne treba klasična industrija.

- Komparativne prednosti Hrvatske su sve ono što je vezano uz more -  turizam, luke i transport. Turizam se treba razvijati tako da preko njega izvozimo poljoprivredne proizvode. Kako profitirati od turizma ako se uvozi hrana i namještaj, odnosno uvozna ovisnost vrlo je visoka? Ili, uzmite brodogradnju, u kojoj je uvozna ovisnost gotovo veća od dodane vrijednosti. Kroz turizam se može razvijati i poljoprivreda, ali ne s ovakvim poticajima. Ovakvim se poticajima stimulira skupa proizvodnja jer se stimulira obrađena površina, a ne proizvedene količine. Rješenje je poticati turizam da otkupljuje domaće proizvode, pa ni seljaci ne bi imali problema s otkupom. Ali isto se tako mora na jesen odrediti otkupne cijene do godine u vrijeme žetve. Na taj načinu seljaku se ostavlja izbor, ako sam to može skuplje prodati bolje za njega, ali ako to ne može, vi mu jamčite da ćete mu to otkupiti prema dogovorenim cijenama.

• Pogoršava li se udjel duga prema izvozu roba i usluga?

 - Godine 1995. dug je bio 58,2 posto izvoza. Sada se on povećao na 162,6 posto. Od 1995. do 2001. naš robni izvoz je praktički stagnirao, a uvoz je jako rastao. Turizam nije sve mogao pokriti.

• Nastave li se dosadašnji trendovi, kada bi,prema vašem mišljenju, mogla izbiti dužnička kriza u Hrvatskoj?

- To je teško reći. Nastojao sam u svojoj knjizi izračunati sve parametre i dati pregled nove literature. Samo jedan pokazatelj ne može indicirati dužničku krizu. Najvažniji je udjel duga u BDP-u ili odnos duga prema izvozu robe i usluga. I privreda je kao i čovjek živ organizam, a teško je živom organizmu odrediti granicu kad će se razboljeti.

• I koja je dijagnoza našeg organizma?

- Moramo, ali ne pod diktatom, rješavati problem zaduženosti. Zemlja u kojoj nema političke odlučnosti da smanji tekuću potrošnju obraća se MMF-u, prihvaća stand-by aranžman da bi preko njega isforsirala smanjivanje potrošnje, što nama ne treba jer to znamo i sami. Sada je stvar političke odluke hoćemo li to napraviti ili ne.

• Tko snosi veću krivnju za dug i pogrešno usmjerenu politiku, HDZ ili SDP?

- Dug nije stranački. Sve vlade vodile su istu politiku. Umjesto da zemljom upravljaju, one su je rasprodavale i tako otplaćivale dugove. Ne mora se smanjiti budžetski deficit, nego treba stvoriti primarni suficit da bi se mogli otplaćivati dugovi. A to se postiže ili smanjenjem rashoda ili povećanjem prihoda.

• Dirnuti u zdravstvo ili mirovine nije popularan potez.

- Država nije ništa drugo doli veliko kućanstvo. Svaki čovjek koji vodi kućanstvo uspoređuje svoje prihode i rashode. Bude li svaki član obitelji kupovao automobile i zaduživao se, cijelo će kućanstvo biti zaduženo i može se naći u teškoćama. Jedini je izlaz smanjenje potrošnje.

• Ali na tome se ne dobivaju izbori?

- I političari se moraju tako ponašati, odnosno smanjiti rashode i povećati prihode. Slažem se da se PDV smanji sa 22 na 20 posto, ali da se ukinu izuzeci. Da se to učinilo, svake bismo godine imali nekoliko milijardi kuna prihoda više u budžetu.

• Vratimo se bankarstvu. Sektor poslovnih banka jako je izložen valutnom riziku. Za koliko su milijardi 'kratki'?

- Pogledajte njihove devizne obveze i kredite. Pretpostavimo da kuna devalvira, kao što neki zahtijevaju. Bankama bi se povećale obveze, ali i potraživanja. Mnogi od njihovih komitenata došli bi u položaj da dugove ne mogu više uredno otplaćivati i rastao bi broj loših zajmova, rasle bi rezervacije, pogoršale bi se bilance banaka, što bi bio veliki udar na banke.

 • Jesu li devizne rezerve Hrvatske prevelike?

- Moje je mišljenje da jesu. Prema standardnom pokazatelju rezerve moraju biti dovoljno velike za tromjesečni uvoz, a mi imamo i za više od 5do 6 mjeseci. Rezerve imaju oportunitetni trošak, Središnja banka plasira te rezerve. Kad je riječ o plasmanu upravljamo se prema drukčijim kriterijima od poslovnih banaka.

• Dakle, ne idete u maksimiziranje profita?

- Idemo, ali poslovne banke maksimiziraju profit uz neku sigurnost, a mi maksimiziramo sigurnost uz neki profit. Naš je prinos od rezervi mnogo manji od poslovnih banaka. Kad poslovne banke uzimaju kredite plaćaju tržišnu kamatu, koja je mnogo veća od kamate na rezerve kakve ima Središnja banka. Taj je oportunitetni trošak u Hrvatskoj vrlo velik.

• Zašto se onda ne ide u smanjenje rezervi?

- I strani kreditori su zabrinuti hoće li Hrvatska moći uredno otplaćivati dug. Kada ste dužni sto kuna to je vaš problem, a kada ste dužni sto milijuna kuna, to je problem i vjerovnika. Dug će se vratiti iz buduće štednje, a to znači da će se u buduće morati manje investirati. Kako bi stranci bili sigurniji da se neće javiti problem likvidnosti kroz stand-by aranžmane inzistiraju na povećanju rezervi.

• Njima je to prvenstveno, a nama?

- To nije u interesu Hrvatske, i u tom su smislu rezerve prevelike.

• Tko vodi monetarnu politiku zemlje? Poslovne banke ili HNB?

- Prema zakonu to je HNB.

* Zar su odnosi između Središnje banke i poslovnih banaka zategnuti?
- Savjet i guverner su vrlo korektni prema poslovnim bankama.

• Poslovne banke tako ne misle.

- Podsjećam na dogovor u HUB-u, kada je guverner rekao da imamo  dijapazon mjera koje možemo primijeniti i budite svjesni da nismo iskoristili ni trećinu mjera. Mnogo je bolje da to ne činimo i da se ide na dogovor. Ali ako ćemo se ponašati kao dva protivnika, to neće biti dobro ni za zemlju ni za poslovne banke. Zato postoji uvjeravanje, razgovor, dogovor. Legitimno pravo poslovnih banka je da maksimiziraju dobit jer njihovi vlasnici to traže, ali HNB je institucija koja štiti interese zemlje. Prema zakonu, mi smo oni koji će voditi politiku.

• Znači li to da će se situacija zaoštriti?

- Nadam se da neće, ali ako nas situacija natjera, ne bih isključio ni tu mogućnost.

• Malo je zbunjujuće to što ste rekli da su i stranci zabrinuti zbog našeg duga, a Moody’s nam povećava kreditni rejting.

- To je logično, samim otvaranjem pregovora s EU otvaraju se i nove perspektive. Omjer likvidnosti u Hrvatskoj vrlo je visok, toga nema ni u jednoj zaduženoj zemlji. Prema tome, ne dolazi u obzir nikakav problem s likvidnošću.

• Jesu li hrvatski potrošači racionalni kad se i dalje zadužuju i troše?

- Teško je definirati što je racionalno. Oni maksimiziraju svoje zadovoljstvo potrošnjom. Pod utjecajem svakodnevnih reklama u potrošaču dobiva nove želje, nove potrebe i on ih želi zadovoljiti. S obzirom na to danema dovoljno sredstava, uzima kredite, jer ako se zadužuje država, potrošači da to mogu i oni. Uz taj demonstracijski efekt imate i utjecaj promjene strukture potrošnje i sustava. U socijalizmu smo imali relativno niske cijene, ali i oskudicu, dok danas imate sve što hoćete. Podsvjesno želimo zadovoljiti nezadovoljene potrebe iz prošlosti.

 • Koliko se još građani mogu zaduživati?

- Teško je reći. Kao i za državu.

• Dolazimo do eksternih šokova, a tu smo osjetljivi.
- Zato je opasno u približavanju Europi napraviti bilo kakav gaf koji nekome može poslužiti kao eksterni šok i onda izazvati niz problema.

• Da li je to slučaj s ptičjom gripom i turističkom sezonom?

- Ptičja je gripa šok za sve zemlje, tu smo svi suočeni s istim problemom.

• Dugovi se trebaju konsolidirati. Znači li to da biste vi potpisali odluku Vlade da u sljedeće dvije godine imamo nultu stopu rasta, pa bismo onda na zdravim osnovama mogli imati velike stope rasta.

- To ne bi bila dobra mjera. Ne zastupam tezu da se fiskalna konsolidacija vrši na temelju porasta poreznih opterećenja jer to znači porast troškova, smanjivanje konkurentnosti i slično. Zašto moramo imati ovoliku državnu administraciju, toliki broj ministarstava? Njihov broj treba smanjiti.

• Ali onda će ti ljudi ostati bez posla, pa neće kupovati u trgovinama?

- Ne mora značiti. Mnogi od njih imaju privatne poslove. Uzmimo primjer visokog školstva. Hrvatska ima šest sveučilišta, osam ekonomskih fakulteta, a točan broj veleučilišta nitko i ne zna. Hrvatska je veličine srednjega američkoga grada, a Boston, primjerice ima jedno državno sveučilište. Nama bi dostajalo jedno državno sveučilište, a ostala neka se privatiziraju.

• Koji biste primjer profesija istaknuli na kojima ljudi imaju dva posla?

- Bolnice. Sjetite se koliko liječnika ima uz posao u bolnici i privatnu praksu. Neki su ljudi zaposleni u policiji i vojsci, a imaju i svoja privatna poduzeća.

• Premijer Sanader nije pokazao da ga previše zanima konzistentan gospodarski program.

- Imao je dobar program - porast zaposlenosti, smanjivanje duga, smanjivanje PDV-a, što je sve imalo logiku, ali mnoge se stvari nisu ostvarile. Ne znam hoće li se ostvariti u drugom poluvremenu vladavine, ali svaka vlada u prvoj godini radi rezove. Vlada je po definiciji vremenski nekonzistentna i u prvoj godini uvijek pokušava uvesti nužne reforme, a efekte počinju davati u trećoj godini,  da bi uoči izbora učinak bio najvidljiviji i time joj osigurao reizbor. Svim dosadašnjim vladama zamjeram da nisu napravile konzistentan program razvoja, da se zna kamo idemo. Neprestano kretanje ne znači da idemo u dobrom smjeru.

• Bliži se izbor novoga guvernera. Kakve su vaše procjene? Ostaje li Rohatinski? Tko ima najveće šanse?

- Prema zakonu to pitanje rješava Sabor.

• Mislite li da struka treba predložiti tko će biti guverner?

- Članovi Savjeta moraju biti istaknuti ekonomisti. Mislim da je Rohatinski dobro obavljao svoju dužnost.