Prije 1. travnja 2009. ipak se ne treba nadati besplatnoj pravnoj pomoći

Iako je na snagu stupio 7. lipnja, Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći neće se moći primjenjivati dok Vlada ne donese uredbu o visini naknade za pravnu pomoć i ne prilagodi ustroj Ministarstva pravosuđa i županijskih ured

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Popraćen velikom medijskom pompom, nedavno je donesen Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći koji je stupio na snagu 7. lipnja ove godine. Riječ je o novom, dugo najavljivanom propisu koji je prema medijskim podacima bio jedan od prioriteta EU u postupku usklađivanja hrvatskog zakonodavstva. No je li to novost i toliko pozitivna kakva bi prema medijskim najavama trebala i morala biti? Nažalost, čini se da je odgovor u priličnoj mjeri niječan. Zakon je dosta opširan, ima 77 članaka s nizom stavaka unutar njih, a (iako to nije nigdje izrijekom propisano) po nizu odredbi jasno je da se neće početi primjenjivati prije 1. siječnja 2009. Tako je u čl. 74. propisano da će Vlada u roku od tri mjeseca nakon 7. lipnja uskladiti ustrojstvo Ministarstva pravosuđa i ureda na županijskoj razini, jednako kao i Grad Zagreb, i da će do 31. prosinca 2008. donijeti i uredbu o visini naknade za pravnu pomoć. Iznimno se za razdoblje od 1. travnja 2009. do 31. prosinca 2009. neće odvjetnicima vršiti obračun prema obračunatim uputnicama, nego u razmjernom dijelu u odnosu na broj obračunatih uputnica, iz čega proizlazi da primjena neće početi prije 1. travnja 2009. To znači da je riječ o propisu koji kratkoročno, pa čak i na rok od godine dana, nema praktično nikakvo stvarno značenje, osim što je 'ispunjena' jedna od europskih obveza.

Treba reći da je formalno i stvarno i do sada Hrvatska odvjetnička komora kao stručna udruga, ali i mnogi odvjetnici pojedinačno, pružala veliku pravnu pomoć. Riječ je o HOK-ovim internim aktima prema kojima se besplatno zastupa (pro bono) u nizu slučajeva, posebno u statusnim stvarima (osobito u vezi s uzdržavanjem), zloporabom u obitelji (posebno uključujući nasilje). Dovoljno je da se zainteresirana osoba javi HOK-u i zamoli za taj poseban status, i u praksi to funkcionira bez ikakve zakonske ili druge prisile, i to ne od jučer, nego kao trajna kategorija. U praksi mnogo odvjetnika uopće ne potražuje iako bi moglo, a obzirom na porezne propise možda čak i moralo, naknadu za slučajeve kad bivaju postavljeni za skrbnike za poseban slučaj, primjerice za odsutne i osobe nepoznata boravišta. Ne tako davno općinski su sudovi pružali besplatnu pravnu pomoć, pa i tako da je u manjim sredinama katkad isti sudac koji je poslije sudio prema zahtjevu stranke pisao tužbu i tako katkad, ili čak često (jer se nije provodila nikakva provjera, bila je dovoljna riječ stranke da joj je nužna pravna pomoć), bio nelojalna konkurencija odvjetnicima. Tomu treba dodati i dosta čestu pravnu pomoć koju sindikati s odvjetničkom pomoći ili bez nje pružaju svojim članovima.

Za koga 'siromaško pravo'

No pod pritiskom zahtjeva iz EU donesen je i zakon kojim se takva pomoć regulira. On razlikuje dvije vrste pravne pomoći, primarnu i sekundarnu. Izričito je propisano da bilo koji oblik pravne pomoći koji se odobri uključuje i oslobađanje od plaćanja pristojbi i troškova postupka. Treba naglasiti da i bez toga zakona gotovo oduvijek postoji i u praksi se i provodi institut tzv. siromaškog prava prema kojemu se određene kategorije imovinski ugroženih osoba oslobađaju troškova, uz napomenu da se to u praksi toliko široko tumači da je nedavno sud oslobodio plaćanja sudskih troškova prema toj osnovi uglednog liječnika koji je vlasnik većeg stana i automobila i koji se sporio s investitorom u luksuznu vilu u kojoj je 'siromah' odlučio kupiti stan. Hoće li novi zakon stati na put takvim slučajevima? Prema svemu sudeći, baš i ne.

Zakon ne propisuje taksativno, nego samo primjerično za koje se postupke može odobriti pravna pomoć, i to je dosta široka lepeza koju će praksa vjerojatno još širiti. Tu su postupci iz područja radnog prava, obiteljskog nasilja, statusna pitanja itd. Pravnu pomoć odobrava ured državne uprave. Ipak, sud (nije propisano koji, što znači bilo koji pred kojim se vodi postupak) može i za onoga tko ne ispunjava uvjete iz Zakona odobriti pravnu pomoć zbog pravednosti, koja je toliko širok pravni standard da je teško i zamisliti što će prouzročiti primjena u praksi.

Za sklapanje ugovora nema pomoći

Korisnik pravne pomoći može biti bilo tko tko ispunjava zahtjeve iz Zakona, odnosno osobe koje ne mogu snositi troškove a da im se ne ugrozi egzistencija. Tko su te osobe, propisano je u čl. 8. Zakona, a nakon što se uredu podnese zahtjev, on to mora riješiti u roku od 15 dana, a čak i prije ako treba poduzeti pravnu radnju za koju bi nakon 15 dana bilo prekasno. Pozitivno rješenje znači izdavanje uputnice, na negativno se rješenje može uložiti žalba Ministarstvu pravosuđa, a protiv toga rješenja može se pokrenuti upravni spor. (Prema današnjem stupnju ažurnosti taj je pravni put očito uzaludan jer će odluka stići tek za nekoliko godina.) Obrazac zahtjeva, kao i obrasce izjave o imovnom stanju i o dopuštanju uvida u podatke o imovini i popis dokumenata kojima se utvrđuje visina dohotka, utvrdit će posebnim pravilnikom ministar pravosuđa u roku od tri mjeseca na kon što Zakon stupi na snagu. Zanimljivo je da je njime propisano da ured mora provjeravati najmanje 10 posto podnesenih zahtjeva, odnosno činjenice koje se navode u njima.

Uputnica za primarnu pravnu pomoć omogućava da korisnik prema vlastitu izboru nađe nekoga od ovlaštenih za pružanje pravne pomoći. Međutim, ni sekundarna pravna pomoć ne ovlašćuje za podnošenje izvanrednih pravnih lijekova, dakle ni ustavne tužbe kao veoma čestog pravnog puta zaštite, za koje se mora zatražiti nova uputnica. Čudno je što pri tome niži oblik prava (primarna pravna pomoć) ovlašćuje i na zastupanje pred Europskim sudom za ljudska prava, što djeluje prilično nevjerojatno, a svakako i nelogično. Nijedan oblik pravne pomoći ne ovlašćuje na pomoć u sklapanju ugovora, a sigurno je da je česta potreba, čak i nužnost za pravnu pomoć kod različitih ugovora, pa to znači da će se pravna pomoć odobriti za zastupanje u postupku do kojeg je došlo zbog loše sročenog ugovora u kojemu nije bila omogućena pomoć, što je prilično apsurdno.

Probleme se rješava u hodu

Pružatelji pravne pomoći tu će pomoć pružati za nagradu čija će visina biti određena uredbom Vlade RH, a pružatelji mogu biti odvjetnici, ovlaštene udruge i visoka učilišta preko pravnih klinika. Pri tome se, očito, nije vodilo računa o tome da su odvjetnici već osigurani od profesionalne odgovornosti, ovlaštenim je udrugama ta obveza upravo Zakonom nametnuta, istina, u visini od 50 posto minimuma koji obvezuje odvjetnike, a te obveze nema za visoka učilišta i njihove pravne klinike. U Zakonu je propisano da će pravne klinike i ovlaštene udruge novac dobivati unaprijed, i to do 50 posto ukupno predviđenog iznosa, a takva odredba za odvjetnike ne postoji. Radi praćenja sustava pravne pomoći osniva se povjerenstvo za pravnu pomoć sa sedam članova, a znakovito je da Zakon propisuje da će nadležni ministar poziv za predlaganje članova uputiti u roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona. Koji je razlog da to nije rok od osam dana, nije baš jasno.

Ideja besplatne pravne pomoći ugroženima svakako je hvalevrijedna sama po sebi, i tu se nema što ni dodati ni oduzeti. Međutim, sadržajno se nameću brojne dvojbe, pa se samo treba nadati da će se probleme uočavati i rješavati u hodu. Osnovno je pitanje hoće li Hrvatska odvjetnička komora i odvjetnici općenito i dalje zadržati svoje interne akte i praksu i nakon donošenja Zakona. Čini se logičnijim da se praksa promijeni i da odvjetnici skrb o tome problemu prepuste državi. No bude li tako, šteta će biti dvostruka: s jedne će strane dosta stabilna praksa formirana u korist siromašnih i ugroženih stranaka nestati, a s druge će strane novu praksu država tim istim odvjetnicima i stručnim udrugama i pravnim klinikama - plaćati.