Prijedlozi mjera za rješavanje strukturnih poremećaja i jačanje izvoza

Primjer vizije razvoja idućih nekoliko godina, stabilizacija kroz ti faze. Ova strategija je već objavljena u studentskom poslovnom listu "Manager" na EFZG.

Piše   Danijel Ćorić

Kao i ostali ekonomski osvješteni građani, već niz godina me frustrira činjenica da ovako potencijalima bogata zemlja kao što je Hrvatska stalno klapa na mjestu dok mnoge nekada ekonomski mnogo zaostalije zemlje sada uživaju veći standard i ekonomski boom stvoren na temelju izvozne politike i pažljivog balansiranja između interesa stranih ekonomskih institucija i vlastitih razvojnih interesa.

Bez imalo ustručavanja svatko će reći da smo mi danas moglo biti na sličnim pozicijama, ako ne i boljim, ali nas je kriva politika, pogotovo uništavanja izvoznih kapaciteta i manija uvoza, dovela u “viscious circle” ili začarani krug sve većeg zaduživanja, precijenjene valute, života iznad realnih mogućnosti i stvaranja lažne slike višeg standarda na temelju izdašnog financiranja potrošačkih prohtjeva hrvatskih građana od strane bankarskog sektora kontroliranog iz inozemnih središta financijske moći, kojima je u Hrvatskoj “sjekira pala u med”. Potražnja za uvoznim proizvodima iz njihovih zemalja je ogromna, kamate su visoke i provizije kao nigdje drugdje u Europi.

Postavlja se pitanje – što nam je činiti u takvoj situaciji. U nekom idealnom slučaju, gdje nema velikih utjecaja od strane raznih lobija, moglo bi se primjeniti znanje raznih stručnjaka i managera preostalih izvoznih poduzeća koji već godinama pokušavaju osvijestiti političare da i dokazati da ovakvo stanje nije održivo na dugi, a sve mi se čini ni na srednji rok.

U svakom poslovnom magazinu, poslovno forumu i na televizijskim debatama nameće se pitanje tečaja i njegove precjenjenosti.

Dok su sve zemlje brzog razvoja, takozvani “tigrovi” tečaj koristile kao jednu od glavnih poluga razvoja, kod nas uporno neki tvrde da je tečaj nevažan, da je bitan izvozni proizvod, kavaliteta,marketing. Slažem sa da je sve to bitno, ali ne shvaćam rezoniranje tih “stručnjaka”. Logički gledano, ako dvije ekonomije koje kreću sa otprilike iste razine prodaju jedan isti proizvod i izvoze ga na određeno tržište. Jedna kompanija dobiva određeni iznos za svoj proizvod a druga dobiva npr. 20% manji iznos zbog precjenjenog tečaja.

Znači da poduzeće gubi tokom godina ogromne iznose i ne može slijediti investicijski tempo konkurentskog poduzeća, ne može ući u ravnopravnu cjenovnu utakmicu i jedino krajnjim naporima i kresanjem drugih troškova, recimo plaća  radnika (pretpostavka je da su ostali inputi i faktori jednaki) održavati poslovanje u plusu. U takvim uvjetima u našoj državi sa precjenom valutom mnoge firme se ne odlučuju na izvoz jer su im izvozne cijene nekonkurentne.

Deficit platne bilancce se produbljuje iz godine u godinu a jedino izvoz turističkih usluga izvlači platnu bilancu. A i turizam je maje konkurentan i satelitska bilanca potrošnje turista je samo dio onoga što bi mogla biti. A to zbog relativno visokih cijena za strance uzrokovanih malim iznosom domaće valute kojeg mogu dobiti u mjenjačnicama za svoje devize  u odnosu na puno povoljnije konkurentske zemlje. Drugi razlog je i jako slaba ponuda vanhotelskih usluga i zabavnih sadržaja.

Dakle, ja svoju teoriju baziram na preciznom planiranju i uređenju administracije koja treba dobiti kapacitet da promptno i kvalitetno provodi koordinirane mjere i šalje feedback u centralu, tj. vladu tako da se izbjegnu šokovi i neplanirano iskakanje iz okvira. Poticanje izvoza i uravnoteženje tečaja na realnoj razini treba biti glavna mjera i najbolja mjera dugoročne socijalne i razvojne politike. Toga su svjesni valja svi osim naših Vlada. Tako sad u Europi vlada velika zabrinutost zbog deprecijacije dolara i jačanja eura, što dovodi europki izvoz u nekonkurentan položaj u odnosu na američke kompanije.

 Tri faze strukturne reforme su potrebne. Sagledavanje stanja i realno mjerenje poreznog kapaciteta i inventura svih poreznih mjera i propisa te propisa koji imaju ikakvog utjecaja na obujam poslovanja kompanije. Sve to treba biti posloženo u informacijskom sistemu kojim bi se izvela komparacija sa sistemima i državnom regulativom u zemljama uzorima poput Irske, Švedske, Slovenije ili “Azijskih tigrova” i koji bi služio za konstantno praćenje djelovanja mjera i brzo detektiranje neželjnih trendova.

Prvo,normalno, treba napraviti analizu potrebnih resursa i u kratkom roku osloboditi najbolje ljudske resurse iz državne uprave a i privući nove te osposobiti jezgru institucija koje će reforme proširiti na veliki ostatak tijela državne i lokalne uprave. Dobre mjere vođene od strane loših ili mediokritetskih kadrova će skrenuti na krivi kolosjek i odvesti nas tamo gdje smo bili ili čak nazad. I

ako totalno apsurdno zvuči, tvrdim da treba povećati plaće vrhovnom aparatu u državi, dakle vladi i ključnim ekonomskim institucijama. Tako je riješen problem u jednom Singapuru ili Hong Kongu gdje su čak policajci prije štrajkali zbog uvođenja antikorupcijskih mjera.  Singapur je uveo visoke plaće vrhovnim državnim službenicima i stručnjacima kako bi izbjegao potrebu za primanjem mita a i motivirao priljev kvalitetnih ljudi da rade u državnoj službi.

Kaže se da riba smrdi od glave, pa tako treba i sa čišćenjem i reformama krenuti od glave. Inicijalna sredstva za ovu ideju se mogu bez nekih većih problema iznaći u proračunu a možda i u donacijama od strane EU ili ostalih financijskih institucija koje imaju sredstva namjenjana provedbi raznih reformi u svrhu prilagodbe zapadnjačkim standardima.

Zašto povećati plaće? I kome povećati plaće? Znači, treba oformiti jezgru najboljih stručnjaka, nekih dvjestotinjak ljudi koji će zauzeti ključne pozicije u državnim institucijama. Vlada, HFP, ministarstvo financija, gospodarstva, pravosuđa, ljudi u centrali državnog odvjetništva, USKOK, porezna uprava, vladine agencije povezane sa ekonomijom…

U državi postoji mnogo mladih a i zrelih i iskusnih stručnjaka koji su možda nekad i radili u državnim tjelima ali su njihovu stručnost prepoznali privatnici i doveli ih u svoje kompanije pomoću znatno većih plaća. Udvostručenjem plaća za tih 200 pozicija koje treba definirati siguran sam da će se moći privući dovoljno kvalitetnog kadra za provedbu reformskih mjera.

Pogotovo treba pažnju posvetiti HFP-u gdje se treba postaviti dovoljan broj dobrih menadžera koji će konačno početi provoditi nadzor i kontrolu nad vođenjem ključnih poduzeća u državnom vlasništvu. Poduzeća kao Končar koji ima ogromne potencijale, a ostvaruje minimalnu dobit.

MJERE I KONTRAMJERE

Druga faza mora biti koordinirana i simultano provođena sa trećom fazom kako bi se što brže neutralizirali negativni trendovi koji će izbiti provođenjem mjera iz druge faze. Dakle, drugu i treću fazu možemo nazvati “mjere i kontramjere”. Tečaj,kao glavna kočnica treba biti doveden na realnu razinu koja je poremećena u vrijeme provedbe antinflacijske politike sredinom devedesetih i uvođenjem kune.

Tada je tečaj polako klizio sa 4.40 za jednu marku na 3.7-3.8 kuna za marku. Isti omjer je pretočen u euro kad imamo 7.5 kuna za jedan euro. Očito je da je potrebna deprecijacija na realnu razinu od bar 9 kuna za jedan euro kako bi izvoz konačno dobio vjetar u leđa. A i uvozni proizvodi bi postali manje konkurentni i vjerovatno bi se popravio omjer između uvoza i izvoza.

Ova mjera ne bi bila nimalo lako provediva zbog iznimnog utjecaja uvozničkih lobija koji su rasprostranjeni na skoro svim ključnim pozicijama i koji bi pružali užasan otpor. Vidimo da je sve moguće na primjeru Tele2 pa bi za ovu mjeru trebala ogromna snaga i odlučnost ključnih aktera na vrhu države.

Glavni argument za neprovedbu bi dolazili od grupa koje su duboko zadužene i kojima povećanja rata duga denominiranog u devizama nije nimalo prihvatljiva opcija. Tu je i država koja je ionako do grla zadužena i ovakvim potezom bi sama sebi stavila velik dodatni teret na leđa.

Uvozni proizvodi esencijalni gospodarstvu, razne sirovine i slično bi poskupjele, ali takva situacija je u svim zemljama sa normalnim uravnoteženim tečajem pa bi se i naše kompanije priviknule na to, pogotovo ako bi počele izvoziti pa većim izvoznim prihodima financirati skuplje sirovine.

Tek u takvim uvjetima, kad bi i uvozna nafta poskupjela, sagledali bi realno stanje gospodarstva i došlo bi do potrebnog poboljšanja efikasnosti da bi se amortizirali troškovni udari. Također, uvozni prehrambeni proizvodi mogli bi poskupjeti ali mogli bi možda i ostati pri istoj razini cijena, jer je poznato da su u drugim srednjoeuropskim državama ti proizvodi dosta jeftiiji nego na hrvatskom tržištu.

Tehnička roba bi poskupjela zato jer se kod nas ne proizvodi skoro ništa od bijele ili sive tehnike već je sva potražnja pokrivena iz uvoza a cijene su u odnosu na okruženje relativno niske. Tečaj ne smije biti jedina mjera jer postoji još niz problema koje treba ukloniti da bi cijeli sistem profunkcionirao. Sad ću se fokusirati na mjere koje odnose prihode državi i smanjuju državnu aparaturu.

Notorna je činjenica da administrativna procedura otvaranja firme i poslovanja u Hrvatskoj uzima mnogo vremena, novca i živaca. Novi Vladin prijedlog One-Stop-Shopa, zvan HITRO je pohvalan. Ako bi se u Fini u roku par dana mogle obaviti sve administrativne procedure potrebne za pokretanja firme, i ako se dobro obavi reforma gruntovnica i ubrzanja sudskih postupaka, bit će to velik korak naprijed. Uz to treba srediti lokalnu upravu koja zna biti veliki kočničar razvoja zemlje dok je u drugim slučajevima lokalna uprava baš veliki poticatelj razvoja.

Nekakav minimalni standard mjera i ponašanja treba biti donešen za sve jedinice lokalne uprave. Tako da se stavi krovna visina komunalne naknade, da se standardiziraju procedure po uzoru na najuspješnije primjere u zemlji a i u inozemstvu, da se odrede maksimalne ali poticajne visine raznih lokalnih davanja i nameta koji su u mnogim općinama čisto u funkciji izdržavanja upravnog aparata i ništa više.

Tu su najbolji primjer male općine nastale lošom reforme lokalne uprave kojom je od nekadašnjih stotinjak jedinica lokalne uprave usitnjavanjem stvoreno oko 550 jedinica i samim time stvoren ogroman, često neefikasan i korumpiran aparat. Primjenom jedinstvenih standarda ponašanja i određivanjem nekih maksimalno dopuštenih stopa oporezivanja, koje bi samo mogle biti niže, neke jedinice bi izgubile dio prihoda pa možda više ni nebi mogle egzistirati, a dobar dio i sad radi na rubu egzsistencije.

Zato je potrebno učiniti ono na što se već godinama upozorava, a to je skresati broj općina na prijašnju brojku od stotinak jedinica i od sadašnjih županija stvoriti jake regije, njih 6, koje bi djelovale po uzoru na europske regije i mogle bi imati svoje razvojne agencije koje bi najbolje prepoznale potrebe lokalnog gospodarstva.

Učinak takvog velikog skresavanja činovničkog aparata bile bi znatne uštede novca na lokalnoj razini i povećanje efikasnosti. Drugi učinak je gubitak većeg broja radnih mjesta. Taj gubitak je neminovan i potrebno je konačno taj rez napraviti da bi se dovelo Hrvatsku na zdrave osnove sa kojih se lakše razvijati.

Mislim da bi ta otpuštanja trebala ići postupno kako se ne bi stvorili preveliki socijalni šokovi odjednom. Inventurom stanja, treba stvoriti popise ljudi koji ostaju bez posla i proces otpuštanja provesti u trogodišnjem periodu tako da se razvitkom i protumjerama koje ću kasnije navesti stigne apsorbirati novi val nezaposlenih.

Stvaranjem novih većih jedinica lokalne uprave došlo bi u pitanje djelovanje poduzeća koja su odlučila investirati u neke općine zbog vrlo povoljnih uvjeta poslovanja koje su one nudile. Zato bi se trebalo odrediti da buduća veća općina mora imati primjenjene uvjete poslovanja i plaćanja koje je primjenjivala općina sa najpovoljnijim uvjetima od svih općina koje tvore tu novu i veću lokalnu jedinicu.

Uz to, u svim regionalnim središtima bi trebalo otvoriti poduzetničke info centre gdje bi se mogle dobiti sve obavijesti o uvjetima poslovanja, kreditnim linijama u ponudi, poticajima specijalnim programima, investicijski savjetnik, treninzi za pisanje projekata i poslovnih planova, poljoprivredni savjetnici. Sve službe koje imaju ikakvu gospodarsku ulogu bi trebače bit objedinjene na jednom mjestu.

Uz regionalne centre, bilo poželjno da svaka općina ima takav info centar koji bi služio za prijenos znanja i održavanje raznih seminira u svrhu poticanja i unaprijeđenja poduzetništva. Još jedna mjera koja bi bila potrebna je uvođenje naplate PDV-a preko naplaćenih a ne ispostavljenih računa, kako bi se bonitet i solventnost firmi poboljašala i kako bi dobile veću mogućnost za obrtaj sredstava i investicije.

I ovo se može gledati kao gubitak države u kratkom roku ali država mora poslovati kao i njeno gospodarstvo a ne preferirati sebe nauštrb razvoja svojih poreznih obveznika. Kroz ovaj pošteniji sistem naplate država bi već u srednjem roku dobila veću poreznu bazu kroz jačanje gospodarske aktivnosti zbog poboljšanih poreznih uvjeta i većih mogućnosti obrtaja kapitala.

U poreznoj politici treba slijediti primjere uspješnih tranzcijskih zemalja poput Estonije i Latvije koje su uvele jedinstvene stope poreza na dohodak u visini 13% i time povećale stope rasta na nama magičnih 9%. Zemlje koje su umjesto nekoliko stopa poreza na dohodak uvele jedintvenu stopu sada ostvaruju veliki priljev investicija i porast nacionalnog bogatstva zbog poticajnog poreznog sistema koji potiče ulaganja, rad i štednju.

Iduća mjera je stvaranje izvoznih i investicijskih institucija u inozemstvu, koje će obrađivati tržišta nama najzinimljivijih izvoznih tržišta i slati podatke gospodarstvu, lobirati za poslove i slično. Dosadašnja diplomatska mreža je potpuno zakazala i nedostatak gospodarkog elementa i gospodarskoh savjetnika je kroničan. Vidjeli smo čak vidimo i da gospodarski savjetnik u veleposlanstvu u Washingtonu zabavlja ljude na internetu svojim ismijavanjem hrvatske diplomacije i svog posla.

Dok Slovenci imaju cijele timove savjetnika za obrađivanje tržišta koji djeluju unutar njihovih ambasada u Rusiji, Srbiji, Europi, mi svoje aktivnosti svodimo na izolirane pozitivne  slučajeve koji nisu dio organizirane o koordinirane državne politike. Trebamo i posebne institucije za promicije trgovine poput CzechTrade u Češkoj.

Država ima agenciju za privlačenje investcija APIU (koja se trebala zvati InvestCroatia – što bolje zvuči) ali ona nije ni približno razvijena poput Čeških ili pogotovo Irskih agencija koje su privukle velike kapitale u svoje zemlje. Treba uspostaviti i tu mrežu u koju treba inkorporirati i ispostave HBOR-a kojem treba dati puno veću ulogu nago što sad ima.

Ali ni jedna agencija ne može pomoći u privlačenju kapitala ako on shvati da je poslije agencije ostatak sistema kaotičan, nespososban i korumpiran. Svođenjem upravnog sustava na europske mjere treba smanjiti velike procedure, papirologiju i čekanje koje tu današnjim institucijama treba proći za dobivanje kredita,poticaja,dozvola i izvoznih garancija.

Tu dolazimo do pitanja bankarstva kao još jedne u nizu potrebnih institucija za podržavanje proizvodnje i izvoza. Iako većinom u stranom vlasništvu od bankarskog sektora u našoj zemlji se još uvijek da stvoriti jača nacionalna banka koja bi imala interes podržavati proizvodnju a ne samo potrošnju. Spajanjem Croatia banke, Poštanske banke i pripajanjem eventualno Splitske banke i Croatia osiguranja banci koju bi se preuzelo okupljanjem konzorcija domaćih kompanija  mogla bi se stvoriti jedna jaka banka u domaćem vlsništvu, manje državnom a više u vlasništvu domaćeg kapitala.

Možda bi i neke manje privatne domaće banke našle interes u pripajanju toj novoj jakoj banci. Samo što država ne pokazuju slab interes i svoju deklarativnu podršku domaćim kompanijama svodi na lijepe riječi. Svjetski primjeri bankarskih institucija pokazuju cijelu mrežu mikrofinancijskih institucija koje prate poduzetnika od samih početničkih koraka i dalje ga vode i prate čak i ako preraste u veliku kompaniju. Dok kod nas to sve zvuči kao egzotika.

Treba jednostavno kopirati uspješne sustave Irske,Češke, Kanade, Singapura, uvesti “junk bonds” na tržišta vrijednosnica i dati onima sa željom i dobrim planom zraka da dišu a ne odmah krenuti sa nametima. Čak je u bivšoj državi u Markovićevoj reformi bilo prijedloga da se svježe mlade poduzetnike tri godine oslobodi plaćanja poreza na dobit kako bi se razvili.

Uz to je potrebna i Agro banka koju već godinama svi spominju a nitko da ostvari ideju. Poljoprivreda je u takvom rasulu da je banka potrebna za ogromne potrebe seljaka koji ne mogu poslovati sa sadašnjim komercijalnim kreditima jer su ionako na rubu bankrota. Poljoprivreda kakvu danas imamo je sramota za zemlju koja može hraniti 5 puta više stanovnika.

Sređivanjem stanja u poljoprivredi zaposlile bi se vojske ljudi sa zavoda i selo bi dobilo jaku fiancijsku injekciju. Kako? Treba prvo uvesti zaštitne mehanizme koji su legalni u okviru WTO-a i kojima se koriste i ostale zemlje. A to je zabrana GMO hrane, zabrana uvoza krivo deklariranih proizvoda, stajanje na kraj ogormonom švercu tako da se uvoz hrane obavlja preko samo nekoliko glavnih i opremljenih graničnih prijelaza pod strogim nadzorom.

Sređivanjem stanja u katastru i zemljišnim knjigama uvelo bi se reda u gospodarenje zemljištem. Promjenom sustava poticaja treba izbaciti parazite iz proračuna. Tu mislim na one koji prijavljuju velike količine zemlje koju tobože obrađuju a ona stoji već godinama zapuštena. Najbolji primjer je okolica Zagreba i polja između Zagreba i Siska koja se pretvaraju u šume.

Uvođenjem poticaja po jedinici proizvedenog i na skladištenje predanog dobra poticali bi se proizvođači a ne lovci u mutnom. Polja koja se ne obrađuju treba oporezivati kako bi se potakla prodaja ili davanje u najam onima koji su voljni obrađivati. Arondacija je još jedan ogroman projekt koji treba provesti kako bi sada usitenjena gospodarstva bila spremna za na natjecanje sa bogatim europskim farmerima. Dok je prosjek parcele kod nas 3 ha u EU je to 15 ha. Zemlja je ogroman kapital koji se kod nas užasno loše koristi.

To zorno pokazuje i činjenica da austrijanci na svojim poljima imaju i 5 puta veće prinose od domaćih poljoprivrednika. Provođenjem opsežne i kvalitetne reforme treba se paziti i na povezane industrije koje mogu dobiti veliki zamah oporavkom poljoprivrede. Tu mislim na metalsku industriju koja je proizvodila opremu i mehanizaciju – OLT,Torpedo,MIO standard, Tomo Vinković, Đuro Đaković i ostali.

Treba uvesti model kao što su neke susjedne zemlje uvele da se poljoprivredna oprema može kupovati jeftinim državnim kreditima koje bi poljoprivrednik mogao vraćati u naturi, proizvodima koje uzgaja ili proizvodi. Odredi se tržišna cijena proizvoda u vrijeme uzimanja kredita, cijena uzete opreme i odrede se količine koje seljak mora predati da otplati opremu.

Naravno, za tržišno određivanje cijene dobara treba imati Agroburzu na kojoj bi se temeljem ponude i potražnje odredile cijene. Mi još uvijek takvu burzu nemamo, a jedna Mađarska već godinama posluje sistemom burze i nema seljačkih prosvjeda i stalne državne intervencije u otkupnu cijenu.

Zna se koliki su inputi, kolike su potrebe i tako se formiraju cijene na burzi. Kod nas se ništa unaprijed ne zna, sve je stihijski, pa tako nema mogućnosti dugoročnog planiranja, ozbiljnog kreditiranja, terminskih ugovora, trgovine ugovorima i unaprijed ugovorene proizvodnje za razdoblje od nekoliko godina.

Takvim sustavom bi se konačno uveo red na tržište, a onda treba srediti namete na poljoprivredu koji su mnogo veći negi drugdje. Još jeftiniji plavi dizel, mnogo manje slivne naknade i komunalne naknade, jeftinije gnojivo koje se vani prodaje i 30% jeftinije nego u Hrvatskoj a proizvođač je isti - Petrokemija. Mreža veletržnica i ribljih tržnica i oživljavnje zadruga te širenje i edukacija savjetodavne službe moraju također biti provedeni da bi se stanje svelo u razumne okvire.

Sređivanjem stanja u poljoprivredi, došlo bi do stabilizacije cijena i njihovog vjerojatnog pada zbog organiziranog tržišta. To bi prenijelo svoje efekte na domaću prehrambenu industriju koja bi imale niže cijene inputa pa bi i hrana pojeftinila, mogao bi se smanjiti uvoz industrijskog voća i povrća i povezati jače domaće proivođače i prerađivače pa i trgovačke lance gdje bi se jače supstituirao uvoz.   

Samo slabljenje tečaja bi negativno utjecalo na plaćanje raznih dugova čije rate bi skočile pa bi se smanjila kupovna moć stanovništva a i poduzeća, što ni za jednu vladu nije poželjna sitauacija. Zato je potrebno provesti paralelno i protumjere kako bi se kompenziralo gubitke.

Srećom u nesreći, istraživanja su pokazala da dosljednom primjenom i korištenjem Državne riznice te plaćanjem i kontrolom svih računa sa jednog mjesta država može uštedjeti i 10% proračuna, što danas iznosi više od 8 milijardi kuna.

Taj ogroman ušteđeni novac nije sve. Pravilnom strategijom razvoja zdravstva i socijalne skrbi, te revizijom i čišćenjem sustava od lažnih umirovljenika i invalida moguće su velike uštede. Uvođenjem standarda i centralne kontrole nabave u bolnički sistem i uvođenjem profesionalnih menadžera umjesto doktora u uprave bolnica postigle bi se značajne uštede. Također, obrazovni sustav je pun rupa i mogućnosti za krađu državnog novca.

Uvođenjem, tj. vraćenjem kontrole trošenja sredstava putem djelatnika FINA-e i uvođenjem striktnih inventura i inspekcija, siguran sam da bi se došlo do barem 10% uštede u sustavu školstva. To sve kombinirano dovodi nas do neke cifre od barem 10 milijardi kuna mogućih ušteda što ostavlja prostor za smajenje PDV-a sa 22 na 20% kompanijama kako bi amortizirali efekt klizanja tečaja.

Sve mjere pa i deprecijaciju treba provoditi kroz neko razdoblje od 3 ili 4 godine kako bi se lagano stvari usklađivale i izbjegli šokovi. Kroz smanjenje stope PDV-a država gubi oko 3 milijarde  kuna, znači ostaje još 7 milijardi za finaciranje prethodnih mjera kao što je plaćanje PDV-a na naplaćene a ne na obračunate račune.

Također, PDV na hranu i dječje potrepštine domaće proizvodnje, na proizvodnju računalne i telekomunikacijske opreme, softvera, medicinskih aparata i turizam treba biti obračunat po trećoj stopi od 9 % kako bi se potakao rast i razvoj IT industrije i turizma u zemlji i snizile cijene hrane koje čine više od trećinu troškova obitelji sa prosječnim plaćama, što je znak siromaštva. 

Iako mi nominalno imamo veće plaće od Čeha, Mađara ili Poljaka, oni imaju jaču kupovnu moć zbog nižih cijena. Nultu stopu treba ostaviti za sve što i do sada osim mlijeka i kruha koji je besramno skup u odnosu na cijenu pšenice i unatoč uvođenju stope od 9% ne bi smjeo poskupjeti. Tim mjerama, uz poljoprivredne mjere prije navedene, došlo bi do smanjenja cijena hrane i dječjih potrepština, čime bi se amortizirao učinak klizanja tečaja i provodila pronatalitetna politika.

Pošto je službeno osnovna škola besplatna, onda je treba takvom i ičiniti. Sva djeca trebaju imati besplatne udžbenike za osnovnu školu, a za deficitarna zanimanja u srednjim školama treba uvesti tekođer besplatne udžbenike i pribor. Ovako bi se značajno resteretilo građane. Udžbenici bi i trebali biti jeftiniji  nego danas kad bi se stanje sredilo i prestalo pogodovati po vezama sa pojedinim izdavačima.

Plasiranjem direktno iz tiskare na stol učenika na prvi dan škole izbjegavaju se posrednici i već tako štedi solidan novac. Sve zajedno gledano, trebalo bi nekih dvije do tri godine da se stvari poslože na mjesto i da sustav počne funkcionirati na zdravim osnovama i u tih par godina bi samo kompenzirali gubitak razine BDP-a koji smo dobili svođenjem tečaja na relane reazine i odustajanjem od umjetnog standarda odražavanog zaduživanjem, prodajom vrijednih kompanija i spasonosnim turizmom, koji je ipak plašljiva zvjerka i neizvjestan izvor prihoda.

Uz sve ove uštede, grubo zaokružene brojke koje treba ipak detaljno istražiti i analizirati, ostalo bi još barem dvije milijarde kuna koje bi država mogla iskoristi za plaćanje povećanih godišnjih rata kredita zbog klizanja tečaja. 

Uz rasterećenje građana i provedeno rasterećenje gospodarstva, pretpostavljamo i da smo uspjeli provesti reformu lokalne i regionalne uprave koja bi postala efikasna i svaka regija bi imala svoju razvojnu agenciju. Treba nastaviti graditi poslovne zone, poduzetničke inkubatore i centre za podršku poduzetništvu u svakom većem gradu.

Uz jak turizam, koji bi vjerojatno postao i konkurentniji sa oslabljenom valutom i nižim porezom, oslobođeni poduzetnički duh i propulzivna uprava i državna infrastruktura bi sigurno sadašnji rast od 4% u lošim i nekonkurentnim uvjetima digli za barem 2 postotna boda na 6%, što je minimalna granica za brži razvoj i sustizanje ostalih. U sklopu infrastrukturne podrške treba posebno napomenuti državne i lokalne monopole koji zbog svoje nerestrukturiranosti koče razvoj.

Tako HEP tvrdi da on ne može podržati rast veći od 5% zbog problema u opskrbi i stanju mreže. Ako jedna Kina koja je mnogo siromašnija od Hrvatske može podržavati rast od 10%, jedna Mađarska, Estonija i Letonija mogu, onda možemo i mi. Nije jasan argument da se nema novca za investicije ili za obnovu djelova ratom uništene mreže kad kompanija objavljuje dobit mjerenu u stotinama milijuna kuna. Da se intenzivno investira, ne bi bilo dobiti.

Tako poduzetnici u zonama gdjeje razvoj najpotrebniji, poput područja od posebne skrbi, ne mogu dobiti struju već moraju pogone održavati na agregatima, što je nazamislivo u normalnom poslovanju. I još uz to ekipa iz HEP-a stalno iznosi argument da moramo imati europske cijene struje. Zašto bi imali kad radnici HEP-a nemaju europske plaće a ni mreža nije u “europskom” stanju.

Struja za gospodarstvo treba definitivno pojeftiniti, pogotovo na područjima od posebne skrbi. Na tim područjima država treba vratiti i ukinute porezne olakšice, posebno paziti da se stvore poduzetničke zone privlačne za ulaganja, pokrenuti neke ključne gospodarske subjekte poput Željezare Sisak, TLM-a, Borova, Belja, drvne industrije i poljoprivrede kako bi  se stimulirala obnova i naseljavanje. Nezamislivo je da TLM i Željezara posluju sa ogromnim gubitcima kada su čelik i aluminij u vrlo konjukturnom razdoblju i svugdje se kupuju slobodni proizvodni kapaciteti.

Također, ne treba zapostaviti infrastrukturu i gradnju autocesta od Zagreba i Siska i odvojak koridora 5c kroz Beli manastir, Osijek i Đakovo koji bi donijeli novi život na bivša ratna područja. Infrastrukturni projekti su potrebni diljem zemlje, pogotovo vodovodi,kanalizacije,kolektori,plinovodi i kabelska mreža kao brzi oblik spajanja na internet i hvatanja koraka sa razvijenim svijetom.

Dakle, ovo je jedna gruba skica strategije koju još treba doraditi u mnogim elementima da bi bila funkcionalna, ali predstvlja dobar temelj za početak diskusije i stvaranja konačnog razvojnog modela za izvlačenje iz današnjeg nerealnog stanja i vraćanja na zdrave osnove, ma koliko to bolno bilo. Stanje je alarmantno, dig je sa 3 milijarde 1994. porastao na 35 milijardi dolara u 2004. Bivša Jugoslavija je propala na razini duga od 800 dolara per capita a mi danas dugujemo višestruko više i nitko ne daje znak za uzbunu.

 www.manager.com.hr