Privatna imovina poduzetnika (ne)zaštićena od vjerovnika

 Piše: dr. sc. Hrvoje Kačer

Svakoga dana brojni direktori kao ovlaštene osoba ili zakonski zastupnici različitih pravnih subjekata potpisuju nepregledan niz različitih dokumenata, a svaki ima i određenu financijsku 'težinu'. Nekad su to mali, čak simbolični iznosi, a nekad i milijunski iznosi koje običan čovjek teško može i zamisliti. Iako nema preciznih pokazatelja ili ozbiljnoga znanstvenog istraživanja na tu temu, više je nego sigurno da se takvi potpisi najčešće stavljaju u uvjerenju da se za taj potpis, i za ono što on može prouzročiti, odgovara na bilo koji način osim imovinom društva (skraćeni izraz za društva kapitala - društva s ograničenom odgovornošću i dionička društva za koje vrijedi pravilo da članovi ne odgovaraju za obveze društva, za razliku od, primjerice, društava osoba) o kojemu je riječ.

Drugim riječima, nema načina ni pravnog puta da se odgovara privatnom imovinom člana društva ili nekog drugog ako samo društvo ne ispuni (preuzetu) obvezu, što znači i da nema proboja pravne osobnosti kao pravnog instituta koji je dio našega pravnog sustava, uslijed čega su vlasnici društava (s ovim u svezi) bezbrižni. Osim potpisivanja različitih isprava, obveze mogu nastati i na drugim temeljima, na primjer nanošenjem štete nekome i neizvršavanjem neke zakonske obveze.

Što kad sportaš gradi s gubitkom

Vlasnik društva kapitala (pravilno bi bilo nazvati ga osnivačem ili članom društva ili dioničarem, ali pogrešni naziv 'vlasnik' kolokvijalno se vrlo često rabi i ne može izazvati zabunu) može kao privatna osoba raspolagati izuzetno velikim novčanim sredstvima, a da pritom samo društvo bude na rubu stečaja i uopće ne može ispunjavati svoje obveze (ugovorne, izvanugovorne, zakonske). Obično se kao negativni primjer koji treba sankcionirati navodi slučaj tajkuna koji je upravo kupio novu jahtu ili automobil, a ne isplaćuje dobavljače, zaposlenike i, općenito, društvo čiji je on vlasnik neuredno i slabo posluje.

Treba odmah naglasiti da posljedica toga može biti pozivanje na osobnu odgovornost za obveze društva, ali i ne mora. Kao konkretan (potencijalni) slučaj može se navesti nedavni primjer jako poznatog i vrlo bogatog hrvatskog sportaša koji je na jednom poslovnom projektu u rodnom gradu (prema vlastitom priznanju) pretrpio krupne velike (milijunske) gubitke. Pitanje je jesu li se vjerovnici toga društva trebali 'tresti' strahujući od eventualnog stečaja društva (tko će završiti zgradu npr.) ili pak biti bezbrižni znajući kolika su njegova privatna sredstva, kao i je li taj sportaš s pravom bio miran (ako je bio miran) glede svoje privatne imovine u slučaju da društvo ne uspije izvršiti svoje obveze.

Srećom, očito je problem prevladan, stambeno-poslovni kompleks je useljen bez stečaja društva i navedenu dvojbu sada se može razmatrati bez opterećenosti konkretnim slučajem. Razmotrit ćemo odgovornost članova društva, makar je pod određenim uvjetima moguća i odgovornost članova uprave i drugih osoba za obveze društva.

Mnogi odustaju od utuženja

Sudska praksa prepuna je novosti iz tzv. crne kronike, ali ne i slučajeva moguće odgovornosti članova društva privatnom imovinom za obveze pravne osobe kojoj je vlasnik. Točno da su takve presude zbog proboja pravne osobnosti (još) rijetke, ali to sigurno nije razlog da im se ne osigura određeni publicitet, ako ništa zbog edukacije svih koji su se našli ili bi se mogli naći u takvoj situaciji. Dosta je čudno da vjerovnici - dakle, oni koji su pretrpjeli štetu imaju (sudeći prema broju pokrenutih postupaka na sudovima) sličan (vrlo pasivan i dosta ignorantski) stav prema kojemu takva odgovornost ili ne postoji, ili, ako postoji, predstavlja samo teorijsko rješenje koje nije doživjelo potvrdu u praksi.

Pri tome treba priznati i žalosnu činjenicu da su sudski postupci u ovom trenutku još jako spori i to na svim stupnjevima, a najviše na najvišemu koji bi morao biti jamac brzog, učinkovitog i zakonitog pravosuđenja (Vrhovni sud). Kada se zna da pokretanje i vođenje bilo kojeg sudskog postupka za tužitelja znači i dosta velike troškove koji će mu biti nadoknađeni samo ako uspije i ako u trenutku ovrhe druga strana raspolaže sredstvima kojima će se namira izvršiti, jasno je i da i oni koji poznaju pravo neće uvijek pokrenuti sudski postupak radi zaštite svojih prava. Makar se rokovi stalno skraćuju, žalosna je istina da kod najvećih sudova put do provedene ovrhe traje od utuženja u prosjeku i do 10 godina, a to je u poslovanju prava vječnost.

Bezbrižnost opravdana praksom

Je li takav osjećaj bezbrižnosti prosječnog vlasnika društva opravdan i (ako nije) kako i pod kojim uvjetima dolazi u obzir njegova odgovornost. Odgovor na to nalazi se u institutu tzv. proboja pravne osobnosti. Temeljni propis za sve u vezi s trgovačkim društvima u Republici Hrvatskoj je Zakon o trgovačkim društvima donesen još davne 1993. g., koji je stupio na snagu i primjenjuje se od 1. siječnja 1995. g. (objavljen je u NN, 111/93. od 15. prosinca 1993. g. - nastavno. ZTD). Dakle, to je dosta star propis za koji je i u cijelosti i u svakom pojedinom dijelu bilo dosta vremena za uspostavljanje odgovarajuće sudske prakse.

To tim prije što pravni institut proboja pravne osobnosti, o kojemu je ovdje riječ, nije nepoznat ni u stranom pravu, a posebno u nekim nama bliskim pravima i/ili pravima razvijenih demokracija. Inače, pitanje proboja pravne osobnosti uređeno je u čl. 10. st. 2. i 3. ZTD-a, pri čemu naravno u konkretnoj primjeni treba uzeti u obzir i druge odredbe koje s ovima čine cjelinu. Dakle, temeljno pravilo je da članovi društva ne odgovaraju za obveze društva, nego samo društvo za te obveze odgovara svom svojom (i sadašnjom i budućom) imovinom. Međutim, to osnovno ili temeljno pravilo, naravno, trpi i iznimku, a upravo je proboj pravne osobnosti iz čl. 10. st. 3. ZTD-a ta iznimka.

Članovi društva mogu, bilo radnjama ili propuštanjima, bilo izravno ili neizravno, utjecati na postupke društva, u pravilu pritiskom na članove uprave koji o njima ovise. Ako je riječ o zloporabi, koja je općenito nepoželjna i nedopuštena pojava, stvoreni su uvjeti za primjenu navedene zakonske iznimke. Suština se pritom svodi na to da se iznimke u pravu UVIJEK JAKO USKO TUMAČE, a to vrijedi i za proboj pravne osobnosti. To znači da se zloporaba iz čl. 10. ZTD-a ne smije široko tumačiti, a teret dokaza je na onome tko tvrdi da je zloporabe bilo.

Kako dokazati da je bilo zloporabe

U literaturi postoje brojni primjeri onoga što jest i onoga što nije zloporaba, ali valja imati na umu svaki slučaj odjelit i ne smije se dopustiti da iznimka postane pravilo i obratno. U primjerima iz hrvatske pravne prakse navodi se slučaj isplaćivanja akontacija dobiti unatoč nelikvidnosti društva, upućivanje uplatitelja da umjesto na račun društva sredstva uplati na privatni račun članova društva, zlonamjerne promjene sjedišta i raspolaganje udjelima u kontekstu osnivanja novog društva itd.

Ako nam je svima temeljni zadatak raditi na jačanju pravne sigurnosti i vladavine prava, tada je to i zadatak države, i to ne samo države kao zakonodavca nego i kao osiguravatelja zakonitog i učinkovitog rada sudova i zajamčene pravne zaštite svima kojima je potrebna. Kad je riječ o pravnim institutima koji su u praktičnoj primjeni još 'u povojima', to bi trebalo značiti i primjerenu edukaciju, ali i zajamčeni prioritet u sudskim postupcima.

Inače, posljedica toga pravnog instituta nipošto ne bi smjela biti zazor spram posjedovanja dionica ili udjela – naprotiv, riječ je o zabrani zloporabe tog položaja, a do zloporabe u pravilu može doći kod onih koji iz bilo kojega razloga imaju majoritet nad upravom ili su istodobno i sami uprava. Konačno, to je potpuno u skladu s osnovnim načelom prema kojemu svaki pravni položaj (pa i vlasnika društva) osigurava prava, ali i obveze, a ta se obveza svodi na zabranu zloporabe i na posljedice u slučaju njezina kršenja.