Projekt Zagrepčanka posljedica je orijentacije IGH na development

Kad dođu u Hrvatsku, strani investitori dovode svoje financijere, konzultante i projektante. U takvim odnosima ne možemo doći i raditi na velikim poslovima koje su oni ugovorili. Zato smo odlučili da postati aktivan igrač u razvoju projekata

Razgovarali: Miodrag Šajatović i Ozren Štiglić
Foto: Željko Jelenski

Petar Đukan, jedan od najboljih poznavatelja i glavnih igrača hrvatskoga građevinarstva, posljednje dvije godine predsjednik je Nadzornog odbora Instituta građevinarstva Hrvatske. Na mjestu direktora IGH zamijenio ga je Jure Radić. Posljednjih godina IGH je u velikoj ekspanziji. Dobio je mnoge poslove kod kuće i u inozemstvu. Posebnu pozornost pobudilo je natjecanje za gradnju poslovnoga kompleksa na zemljištu bivše mesne industrije Zagrepčanke. Iako se tjednima najavljivalo da će najbolju ponudu dati tvrtka srpskog mega -poduzetnika Miroslava Miškovića, pobjedu je odnio IGH, čiji je paket bio veći i od ponude koju je dala INGRA. Nakon objavljenih rezultata, Đukan je pokazao svoju uobičajenu samozatajnost. Umjesto da se hvali još jednom dobrom procjenom i zatvorenom financijskom konstrukcijom, prepustio je da javnosti o tome govori direktor IGH Jure Radić. U razgovoru za Lider ipak je objasnio što znači novi poslovni pravac razvoja IGH.

• IGH je voditelj projekta gradnje Ban centra u Zagrebu. Pobijedili ste i na natječaju za kompleks Zagrepčanke. To je novo područje aktivnosti Instituta. Kako je do toga došlo?
- To nije IGH-ova standardna priča. Evo u čemu je stvar. Velika smo inženjerska kuća. Kad dođu u Hrvatsku, strani investitori u pravilu sa sobom vode svoje financijere, konzultante i projektante. U takvim odnosima ne možemo doći i raditi na velikim poslovima koje su oni ugovorili. Zato smo odlučili da moramo postati aktivni igrač u razvoju projekata ili, kako se to kaže - developmentu. Tako ćemo zaposliti svoje kapacitete. Moram priznati da sam dosta sklon tom usmjerenju.

• Jeste li se već bavili developmentom?
- Svojedobno sam u Industrogradnji, kad je zapošljavala 10 tisuća ljudi, bio direktor inženjeringa. Mladi ljudi to možda danas i ne znaju, ali građevinari su uvijek išli na natječaje, uvijek je bila borba za tržište, za investitore. Građevinari su od svih struka možda najspremnije dočekali gospodarske promjene i prelazak na tržišnu ekonomiju. Borili smo se za posao jednako kao i danas. Morali smo to znati raditi, inače ne bismo opstali.

• Kako ste doživjeli prelazak s mjesta predsjednika Uprave na mjesto predsjednika Nadzornog odbora?
- To se nije dogodilo slučajno, ja sam to sebi programirao. Imam dosta godina, istina, dobro se osjećam i mentalno i fizički, ali riječ je o velikom riziku. Velika smo tvrtka, o nama ovisi tisuću obitelji. Dr. Jure Radić i ja postigli smo prije pet godina dogovor da on s mjesta predsjednika Nadzornog odbora dođe na čelo Uprave. Prije gotovo dvije godine to smo i realizirali.

• Kao developeri, imate li i drugih projekata poput Ban centra i Zagrepčanke?
- Da. Vjerujem da će biti još uspjeha, ali o tome ćemo kad dođe vrijeme.

• Privredna se aktivnost u Hrvatskoj usporava. To bi se trebalo odraziti i na smanjivanje investicija, a onda i na pad potražnje za građevinskim radovima. Već se smanjuje broj izdanih građevinskih dozvola.
- Za ukupni opseg građevinarstva broj građevinskih dozvola malo znači. Jedna dionica autoceste ima otprilike sedam do osam građevinskih dozvola. Smanjenje broja dozvola zapravo upućuje na promjenu strukture građevinskih poslova. Građevinarstvo u europskim zemljama u pravilu zauzima šest do osam posto BDP-a, kod nas nešto manje, stoga imamo još prostora za rast. Ulazak u Europsku uniju nije samo politički, to je i gospodarski izazov. Ne možemo biti u EU, a ostati na začelju. Moramo graditi zemlju, infrastrukturu, imamo mnogo prostora za izgradnju. Narudžbi će biti. Veći je problem restrukturiranje, reinženjering građevinarstva. To ne ide dovoljno brzo.

• Što podrazumijevate pod pojmom reinženjeringa?
- U Hrvatskoj je stalno prisutno pet do šest velikih stranih kompanija, koje svaka u svijetu rade poslove u vrijednosti od 12 do 15 milijardi eura na godinu. Riječ je o igračima poput Strabaga, Alpine Baua itd. A svi hrvatski građevinari zajedno odrade poslova vrijednih tek oko 2,5 milijardi eura na godinu. Velike poslove na međunarodnim natječajima mogu dobiti veliki igrači. Struktura građevinarstva mora tomu biti prilagođena. Nužno je da se na velikim projektima podupru velike kompanije, drugačije ne možemo nastupati prema Europi. Europa je ogromno tržište, nama bi to trebala biti velika prednost. Velika je prilika ući na tržište od 350 do 400 milijuna ljudi, naspram naših četiri i pol milijuna. Prilike su tu, ali za iskorištavanje tih prilika moramo imati strukturu koja to može.

• Kako udružiti hrvatsko građevinarstvo?
- Treba razmišljati o klasteru građevinara. Danas je taj pojam već pomalo banaliziran, ali mislim da je u tomu rješenje. Trebalo bi građevinare obuhvatiti u jednu organizaciju, ne mora to nužno biti jedna tvrtka. U Hrvatskoj to ide malo teže, što je posljedica naše organizacijske i poslovne kulture.

• Možda je do sada svima išlo jako dobro, pa nisu osjetili potrebu za udruživanjem?
- Hrvatske građevinske tvrtke gotovo su potpuno privatizirane. Kod nas nije sazrela misao da vlasništvo i direktorstvo ne moraju biti povezani. Ljudi to teško razumiju. To je kao da vas netko natjera da, kao u Velikoj Britaniji, vozite lijevom stranom ceste, pravila znate, ali vam nedostaje vještine.

• Ipak, u građevinarstvu postoji grupiranje. Dojam je da IGH, Dalekovod i Konstruktor stalno nastupaju zajedno i pretplaćeni su na dobivanje poslova.
- Formalno nismo udruženi. IGH projektira, nemamo građevinsku operativu. Nama je u interesu da budemo umiješani u sve projekte, koliko god je to moguće. IGH je kroz cijeli svoj razvoj bio kompatibilan cjelokupnoj hrvatskoj građevinskoj industriji. Akumulirali smo znanje i udružili se s njima. Nama odgovara da se građevinari udružuju, što smo jači prema operativi i znanju, nama će biti bolje. IGH je već pomalo prešao granice Hrvatske, tvrtka smo koja ima tisuću zaposlenih i od toga 700 inženjera i već teško nalazimo adekvatne poslove u Hrvatskoj. Građevinar sam po struci i normalno je da lobiram za hrvatske građevinare. Mišljenja sam da treba napraviti jedan veliki klaster koji bi se sastojao od tri do četiri manja klastera, tako da kad naiđe posao za na kojem ne trebamo svi biti angažirani, onda neka se za njega natječu ti manji klasteri.

• Kako vidite budućnost hrvatskoga građevinarstva, hoće li biti udruživanja ili neće. Uspori li se rast BDP-a, kako će se to odraziti na struku?
- Mislim da nemamo nekih ozbiljnijih problema u hrvatskom građevinarstvu. Potreba za građevinarima će sigurno rasti. Rast BDP-a će usporiti, ali će poslije ubrzati, mi smo naučeni na te valove. Ja sam u ovom poslu već 45 godina, bilo je svakakvih dana i trenutaka. Bilo je vremena kad je bilo teško, bilo je vremena kad je bilo bolje. Već 18 godina imamo ovaj model privrede, preživjeli smo i rastemo. Mislim da je udruživanje nužno. Nama je problem što u nekim segmentima ne postoje velike, ozbiljne tvrtke, pa nije moguće organizirati velike projekte. Posvuda su problem instalateri. U obrtničkoj školi nema ni jednog razreda instalatera. Moramo napraviti nešto s našim poslom da postane atraktivan, jer objektivno je to težak posao. Treba povećati plaće, poboljšati uvjete rada.

• Za IGH se priča da ima odlične veze s vlašću i da je to jedan od razloga zbog kojih dobivate gotovo sve natječaje na koje se javite.
- Ne možemo imati slabe veze s vlašću, kad nam je vlast veliki investitor. Velika smo inženjerska kompanija i ni sa jednim kupcem ne možemo imati slabe odnose. Moramo razvijati korporativnu kulturu, na način da investitoru služimo najbolje što možemo. Nepošteno bi bilo da sad kažem da nemamo veze s vlaš ću. Imamo ih, naravno, i uvijek smo ih imali, bez obzira tko je trenutačno na vlasti. Vlasti služimo kroz dobar rad na velikim projektima. Tako je bilo i za vrijeme koalicijske vlade, tako je i sada za vrijeme HDZ-ove, a nadamo se da će tako biti i ubuduće.

• Veliki infrastrukturni projekti, gradnja prometnica i slično, jako su podigli građevinarstvo. Sad su građevinske tvrtke snažno opremljene, tu su brojni kamioni, rovokopači, jaka mehanizacija. Može li se govoriti o tomu da građevinarski lobi zapravo tjera vlast, državu, da investira u infrastrukturu?
- To je prilično nategnuta teza. Pogledajmo razvoj infrastrukture u Hrvatskoj u usporedbi s Njemačkom ili Francuskom, na primjer. Pa mi smo prema njima Albanija. I tu je problem. Kao građevinar očekujem od vas kao građanina da pritisnete vlast da se zemlja izgradi.

• To je u redu, ali postavlja se pitanje može li Hrvatska sebi uz veliki vanjski dug priuštiti te velike infrastrukturne projekte?
- To je samo pitanje zahvata viška vrijednosti. Uzet ću za primjer Pelješki most. Od vrha Pelješca do Elafita je 150 kilometara najljepše obale na Mediteranu. Danas je tamo moguće kupiti zemlju po cijeni od eura i pol za četvorni metar, u kojoj god količini. Uzmimo sada takav pojas od sto kilometara, koji je kilometar širok. To je pojas od sto kvadratnih kilometara, znači sto milijuna četvornih metara. Tih milijun četvornih metara će nakon što most bude sagrađen postati najmanje dvostruko skuplji. A to je dvaput više nego što most košta! Ljudi zaboravljaju činjenicu da je Dubrovnik prometno odsječen. Prostora za rast ima napretek. Privid je da smo napravili mnogo. Jesmo, napravili smo autoceste koje su fantastične.

Ali, ostaje nam željeznica, hidroelektrane na Savi, kanal Dunav – Sava. I taj projekt kanala Dunav – Sava, to nismo mi izmislili, star je stotinu godina. I gradnja cesta prema koncesijskom modelu nije nešto što smo mi izmislili. Cesta Zagreb – Rijeka, Jozefina, građena je prema koncesijskom modelu. Prilikom gradnje autocesta, tih petnaest, šesnaest godina, cijelo smo vrijeme izrađivali studije isplativosti, da bismo znali pregovarati s koncesionarima i da bismo vidjeli što autoceste donose. Izradili smo jednu studiju indirektnog benefita koja pokazuje da je vrijednost autocesta za Hrvatsku, dakle ne za one koji naplaćuju cestarinu, otprilike sedam puta veća od onoga što ubere koncesionar. Zamislite koliko se proširuje tržište splitskog i zadarskog zaleđa danas kad je u istom danu moguće ubrati poljoprivredne proizvode, transportirati ih u Zagreb i vratiti se. Tržište se proširuje, kao što će se nama proširiti ulaskom u Europsku uniju.

• Kako IGH lobira?
- Mislim da smo pristojni, ako tako mogu reći. Otvaramo perspektive, posebno mi iz IGH imamo instrumente koji nam pokazuju koliko je ono što znamo dobro za naciju. Lobirali smo već kod gradnje autocesta. Osobno sam bio protagonist tog lobija od početka. Za vrijeme Valentićeve vlade bio sam direktor Direkcije za javne investicije. Tada smo pokrenuli projekt autoceste Zagreb - Macelj. Pritom smo iznašli modele financiranja koji su bili zadovoljavajući. To je lobiranje, slažem se. Lobiranje nije nepošteno, naravno nije u redu lobirati da se gradi nekakav babilonski toranj samo zato što ćete ga vi betonirati. Ako zastupate neki projekt koji vam je interesantan, a koji je istodobno i od općeg interesa, onda u tomu nije ništa sporno.

• Kako vidite IGH za tri do pet godina?
- To je zapravo pitanje za kolegu Radića. Ali dobro. Jako smo dobro organizirana tvrtka, međutim, okolnosti se stalno mijenjaju pa moramo svoju organizaciju prilagođavati tim okolnostima. Narasli smo, mijenja se okruženje, otvaraju se novi prostori, tako da ćemo vjerojatno ući u restrukturiranje. Tu možemo definirati tri grane. Kao prvo, tu je naša osnovna djelatnost, kontrola kvalitete, uostalom iz toga je IGH i nastao. Naši laboratoriji imaju više certifikata nego cijela hrvatska privreda zajedno. Nadalje, tu je projektantski dio, gdje smo jaki u projektiranju niskogradnje, i na kraju development, razvijanje projekata. Mislim da idemo prema stvaranju holdinga. Trebamo okupiti mnogo projektanata i inženjera da bismo mogli snažno izaći na inozemno tržište.