Promjene moguće samo uza strani pritisak ili masovno nezadovoljstvo

Svjetska financijska kriza ne zapljuskuje nas direktno, ali je osjećamo posredno – putem prijenosa na naše tržište nepovoljnih utjecaja usporavanja svjetskoga gospodarstva, porasta troškova financiranja, porasta cijena energije, hrane i inflacije iz tih izvora

Piše: dr. Žarko Primorac

Promatrajući sadašnju situaciju u našem gospodarstvu, podsvjesno se nameće paralela s početkom osamdesetih godina, kada je bivša država doživjela deviznu nelikvidnost i, praktično, bila pred uvođenjem moratorija na inozemne obveze. Mnogi stariji će se sjetiti vožnje automobila po sistemu par-nepar, nedostatka uvozne robe – kave, deterdženata, čokolade, vrlo otežane opskrbe privrede uvoznim sirovinama i proizvodima sa znatnijom uvoznom komponentom.

Devizni problemi u tadašnjoj državi bili su, manjim dijelom, posljedica svjetske financijske krize, uzrokovane prevelikim kreditiranjem zemalja u razvoju i visokih dolarskih deficita, a većim dijelom rezultat visoke inozemne zaduženosti zemlje. Mjenice domaćih banaka počele su se protestirati, zaprijetila je nemogućnost obnavljanja dospjelih otplata kredita prema inozemstvu i država je bila pred moratorijem. Poslije dramatičnih rasprava usvojeno je rješenje koje je uvelo potpunu socijalizaciju inozemnih kredita. Naime, država je, putem centralne banke, preuzela garancije na sve inozemne kredite, neovisno o tomu tko je bio glavni dužnik – država, poduzeća ili banke. Takvo rješenje bilo je moguće provesti u onom sustavu u kome je kompletna privreda bila u društvenom vlasništvu. Time je kriza deviznih plaćanja, barem privremeno, sanirana, ali je sigurno ostavila teške posljedice i predstavljala početak urušavanja samoupravnog ekonomskog sustava. Danas opet imamo svjetsku financijsku krizu, koja se, periferno, počela prelijevati i na naše tržište. Nameće nam se, stoga, zanimljivo pitanje: je li sadašnja financijska kriza slična onoj iz početka osamdesetih i jesu li sadašnji problemi usporedivi s onima koje smo tada iskusili?

Nema sumnje da sadašnja kriza ima sličnosti s onom spomenutom, ali je, prema dosta obilježja, i drukčija. I sadašnja kriza je temeljena na ekspanziji kreditiranja u čijem centru je dolar i američki deficiti. Kriza je izbila na jednom segmentu financijskog tržišta – stambenim kreditima u SAD, čija se hiperdimenzija oslanjala na očekivanjima daljnjeg rasta cijena nekretnina, odnosno kuća. Zahvaljujući veoma razvijenom sustavu raznih financijskih izvedenica, dubiozni krediti su ‘prepakirani’ i prodavani investitorima diljem svijeta, kao prvoklasni financijski proizvodi - AAA kvalitete. Prave dimenzije tekuće krize se ne znaju, pa je lakše objasniti kako se dovde došlo, nego predvidjeti kamo idemo. Radi ilustracije do sada je otpisano, ili rezervirano, oko 900 – 1.000. milijardi dolara loših kredita, a ukupna knjigovodstvena vrijednost CDS (Credit Default Swaps) iznosi 42,6 bilijuna dolara - upravo je tolika vrijednost ukupnog stambenog fonda SAD-a. Koliko će se još loših kredita pojaviti u bilancama banaka, koliko će još američkih obitelji ostati bez doma, koliko će još investitora propasti – sada se može samo nagađati. Najnovija intervencija američke administracije u slučaju Indy, Mac Fannie i Freddie – hipotekarnih banaka pokazuje da nas kriza još može žestoko iznenaditi.

Sadašnju financijsku krizu zaoštrava vrlo visok porast cijena nafte i hrane, rast deficita američke platne bilance i slabost dolara, smanjenje dinamike svjetskog BDP-a, pojava inflacije i opće kretanje prema recesiji. Ima i drugih ‘novih’ momenata koji otežavaju sadašnju situaciju i zato su predviđanja nezahvalna. Ekonomisti su podijeljeni oko daljnjih izgleda: optimisti misle da je najgore prošlo, a pesimisti vide dosta crnih oblaka na horizontu.
Za nas je važnije pogledati kako se financijska kriza odražava na hrvatsko gospodarstvo i koje alternative imamo pred sobom. Već smo naglasili da ova financijska kriza ima iste, ili slične, korijene kao i ona osamdesetih godina uz neke nove manifestacije. Slično bi se, čini nam se, moglo reći i za aktualne hrvatske vanjsko-trgovinske probleme. Nas sigurno još ne pritišće problem devizne likvidnosti kao onaj iz početka osamdesetih godina, ali su neke sličnosti s tim vremenom zaista frapantne.

I onda i sada je inozemno zaduživanje bilo jedan od gorućih problema. I visoka javna potrošnja, neefikasne javne investicije, slab izvoz u odnosu na uvoz reflektiraju se na sličan način na vanjski dug, i onda i sada. Štoviše, razmjerni dio vanjskog duga bivše države, koji se odnosio na Hrvatsku (u današnjim vrijednostima od oko 15 milijardi dolara), bio je niži u odnosu na sadašnji vanjski dug od oko 50 milijardi dolara. I ondašnji su ekonomisti, slično kao većina današnjih, na vrijeme upozoravali na problem rastućeg vanjskog duga i bivali etiketirani raznim imenima. Kao i onda, probleme vanjskog duga prate inflacija (istina mnogo viša nego današnja, ali je tendencija tu), zatim energetski problemi, robni i platno-bilančni deficiti i slično.

 Istina, sadašnje devizne rezerve su značajno više, ali to se može brzo promijeniti u uvjetima u kojima kratkoročna komponenta čini gotovo 40 posto ukupnog vanjskog zaduženja. Svjetska financijska kriza ne zapljuskuje Hrvatsku zbog loših kredita u bilancama banaka. Štoviše, naš bankovni sustav djeluje dosta pouzdano. Nas pogađaju oni ‘prateći’ fenomeni. Inflacija se pojavila nakon dosta godina relativne stabilnosti. Dio inflatornih pritisaka svakako uvozimo putem znatno povišenih cijena energije i hrane. Međutim, veći dio problema je lociran unutar domaćeg ekonomskog sustava. Čak bi i inflatorni pritisak uvoznih cijena energije i hrane bio daleko niži da se na vrijeme rješavalo pitanje rastuće energetske ovisnosti zemlje i poticalo domaću proizvodnju hrane, za što nesumnjivo imamo komparativne prednosti.

Naši najveći problemi su strukturnog karaktera: slabašan izvoz, rastući uvoz, zaostajanje razvoja proizvodnih djelatnosti, uz istovremeno bujanje trgovine i drugih potrošačkih sadržaja. Iz toga proizlaze visoki deficiti trgovinske bilance (u ovoj godini će prijeći 11,0 milijardi eura), visoki deficit tekuće bilance (8-9 posto BDP-a), pa onda potreba visokog zaduživanja u inozemstvu. Uzgred treba spomenuti da je vanjski dug od oko 36 milijardi eura, razmjerno, najveći vanjski dug neke zemlje iz tranzicijskog kruga. Visoka javna potrošnja i neadekvatna struktura javnih investicija dalje opterećuju efikasnost poduzeća i konkurentnost njihovih proizvoda, a iz toga proizlazi lošija izvozna pozicija, širenje raskoraka između izvoza i uvoza i porast gubitaka u privredi. Prošle je godine više od 32 posto poduzeća poslovalo s gubitkom.

Čitavi sektori, kao što su: brodogradnja, željeznice, kemijska industrija, neke komunalne djelatnosti, a uskoro će im se pridružiti proizvodnja elektroenergije, posluju s gubicima. Moglo bi se nabrajati još dosta problematičnih područja u ekonomskom sustavu. Zato smo uvjereni da je inflatorni pritisak, koji sada osjećamo, samo djelomično uvoznog karaktera, a veći dio su proizveli unutrašnji, strukturni neskladi. Na uvozni dio inflacije teško možemo utjecati, a domaći dio je dugoročne naravi i trebat će mnogo vremena da se spomenuti neskladi uklone, ili ublaže. Spominjući sve navedeno polako dolazimo do odgovora na pitanje zapljuskuje li nas svjetska financijska kriza. Direktno sigurno ne, jer jednostavno nismo ni imali doticaja s problemima loših stambenih kredita. Ali posredno sigurno da – putem prijenosa na naše tržište nepovoljnih utjecaja usporavanja svjetskog gospodarstva, porasta troškova financiranja, porasta cijena energije i hrane i inflacije iz tih izvora.

Dolazimo do krucijalnog pitanja: jesmo li spoznali opasnosti sadašnjeg trenutka i jesmo li spremni poduzeti sve mjere, pa i one nepopularne, da bismo ublažili nepovoljne utjecaje vanjskog okruženja i otklonili unutarnje nesklade? Smatramo, nažalost, da se na ovo pitanje ne može dati pozitivan odgovor. I danas, kao i nekada, niti imamo strategije, niti smo spremni ‘zagristi’ u ključne probleme našeg ekonomskog razvoja. Mnoštvo primjera to pokazuje: rastuća javna potrošnja, spore i neadekvatne reforme, rastući vanjski dug, širok krug poduzeća s negativnim poslovanjem, slabašan izvoz, neefikasne javne investicije i drugi dugoročni problemi jednostavno se odlažu za neka druga vremena. I to će, izgleda, trajati sve dotle dok nas netko izvana dovoljno ne stisne, ili zaprijeti neka ozbiljnija manifestacija javnog nezadovoljstva. A ovo nas prilično podsjeća na neka druga vremena, s tom razlikom da smo onda bili rezistentniji na izvanjske pritiske.