Promjenom kamatnih stopa banke riskiraju tužbu građana

Na temelju ZZP-a fizičke bi osobe mogle izvansudski ili sudski dobiti potvrdu da je pojedina ugovorna odredba kojom banka sukladno svojim aktima mijenja kamatnu stopu nepoštena i kao takva ništetna. Isto vrijedi i za odredbe ZOO-a

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Ovu su godinu obilježile masovne promjene kamatnih stopa na kredite i to pozivom na ugovorne odredbe koje su standard u poslovanju i svode se na prihvaćanje promjena kamatnih stopa prema internim aktima banke, dakle prema jednostranoj odluci jedne ugovorne strane. U pravilu nema analogije s tzv. deviznim klauzulama gdje je svima jasno kako je i zašto došlo do promjene kunskoga deviznog obroka kredita - u tim slučajevima objašnjenja ili nema ili je vrlo paušalno (otprilike u stilu 'zbog promjena na tržištu kapitala'). Riječ je o ugovornim odredbama koje bi u svim drugim slučajevima, naime kad je umjesto banke riječ o nekom drugom pravnom subjektu, neprijeporno bile proglašene ili utvrđene ništetnima, uz niz građanskopravnih i kaznenopravnih posljedica (posebno onih glede zelenaštva) .

Protiv pozitivnih propisa

Na početku 'kreditne ere' nitko se nije bunio protiv ugovornih odredbi koje su se pozivale na opće uvjete iz jednostavnog razloga što je sve to zajedno kako god (ne)povoljno bilo, još bilo i povoljno i poželjno. Tek naknadno su se počeli javljati izrazi nezadovoljstva zbog usporedbe kreditnih uvjeta kod hrvatskih banaka s uvjetima u inozemstvu kod banke 'majke' te iste 'domaće' banke. Danas, kad je HNB već uveo niz ograničavajućih mjera, kada postoje, s niza mjerodavnih mjesta, najave mogućnosti da bude još i gore, kad su gotovo sve banke ili povećale iznose mjesečnih otplata kredita ili su to najavile, bez ikakve potrebe dobiti suglasnost druge ugovorne strane za to (ta povećanja na mjesečnoj razini i ne moraju biti velika, ali kad se kod dugoročnog kredita pomnože s brojem mjeseci i godina dobiju se iznosi koji sigurno nisu zanemarivi) osjetljivost javnosti se razmjerno povećala. Sve su češći upiti jesu li u skladu s pozitivnim propisima ugovorne odredbe (odnosno odredbe općih uvjeta na koje ugovori upućuju) prema kojima se stranka unaprijed i u cijelosti predaje na volju davatelju kredita koji je ovlašten povećati kamatu a da stranci to ne mora ni obrazložiti, a još manje dobiti njezinu suglasnost. Pritom ne mislimo na situaciju odredivosti u kojoj jedna ugovorna strana samo primjenjuje postojeće pokazatelje (npr., stopa inflacije u određenoj državi u određeno vrijeme, prosječna plaća za određenu skupinu u određenom razdoblju i sl.) koje bi i vrijede i za sve druge ili pak određivanje prepusti trećoj strani, nego na situaciju u kojoj taj pokazatelj ovisi samo i isključivo o jednoj ugovornoj strani koja ga određuje, a druga joj je potpuno (barem u tom dijelu) prepuštena na volju. 

Načelo savjesnosti i poštenja

Primijenjeno na zamišljeni ugovor o kreditu posve je sigurno kako se u pravilu događa da formularni ugovor pripremi banka a o pojedinačnoj se odredbi (ne o iznosu kredita ili kamati), kojom banka sebi daje pravo sukladno svojim aktima (znači jednostrano, praktično diskrecijski) mijenjati kamatnu stopu i troškove i općenito uvjete raskida, uopće nije pojedinačno pregovaralo. Zamislimo nakon toga da banka višestruko poveća kamatu (na što je opći uvjeti ovlašćuju). Nastupila bi dramatična situacija u odnosu na koju treba odgovoriti je li u skladu s pravom ili nije.
Na osnovi Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) prilično je izgledna mogućnost da stranka (ali samo fizička osoba) izvansudski ili sudski dobije potvrdu da je pojedina ugovorna odredba (a to uključuje i opće uvjete) kojom banka sebi daje pravo sukladno svojim aktima (znači jednostrano, praktično diskrecijski) mijenjati kamatnu stopu i troškove i uopće uvjete raskida (ali ne i samo to), nepoštena i kao takva ništetna. Isto vrijedi i za odredbe Zakona o obveznim odnosima (ZOO) (koje su za fizičke osobe dodatan, a za pravne jedini pravni izlaz) koje zahtijevaju da opći uvjeti budu u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. To ne znači da je ništetan cijeli ugovora ili svi opći uvjeti, nego samo tih i takvih odredbi, jer se njihova ništetnost ne proteže automatski i na druge odredbe.

Tabu tema

Očito je da smo otvorili temu koja je dosad na neki način bila tabu teme. Očito je i da analiza ili raščlamba ukazuje na to da primjena postojećih odrebi ZZP i ZOO prilično jasno pokazuje da jesu, ili bi to lako mogle biti, odredbe kojima smo se bavili nevaljane odnosno ništetne. Međutim, takav zaključak je ipak, barem donekle, zasad preuranjen. Naime, treba poći od toga da su subjekti koji se bave (pojednostavljeno) financijskim uslugama (u kojoj grupaciji banke imaju posebnu ulogu) bitan dio našeg ukupnog sustava, dio bez kojega sustav sigurno ne bi uopće mogao funkcionirati. Osim toga, notorna je činjenica da je riječ o dosta specifičnom položaju koji po naravi stvari zahtijeva i (barem dijelom) specifičnu regulativu. Tu se ne radi o zaštiti bilo kakvog i bilo čijeg monopola, nego o konstatiranju činjenica.

Činjenica je i da dosta katastrofično djeluje perspektiva u kojoj se masovno počnu pokretati postupci radi utvrđivanja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi (uključujući opće uvjete), čak i neovisno o ishodu takvih postupaka koji bi već samim svojim postojanjem bili štetni za sigurnost sustava, povjerenje u bankovni sektor i samim tim u pravnu državu. Međutim, katastrofični su (ne znači i neistiniti) i napisi u tiskovinama koji negiraju da je došlo do povećanja EuroLIBOR-a ili nekog drugog faktora koji određuje promjenu cijena na tržištu kapitala (treba se upitati i što nekom tko uzima kredit znači gdje je banka pronašla izvor sredstava i kako bi izgledalo da s takvim zahtjevima dođe neka fizička osoba). Polazeći od navedenog, dopuštajući da su odredbe kojima smo se bavili vrlo vjerojatno ništetne de lege lata (dakle u sadašnjem trenutku, prema sadašnjim propisima), trebalo bi de lege ferenda - dakle u budućim propisima (svakako ili barem moguće s povratnim učinkom koji Ustav iznimno dopušta) jasno propisati nova pravila igre, što znači odrediti prema kojim je kriterijima dopušteno i za koliko povećati kamatu, kao i druga davanja kao što su npr. trošak raskida, obrade kredita i slično.