Prvi put nakon sedam godina kineski izvoz zabilježio pad od 11,4 posto

Posljednji trend je pad kineskog trgovinskog suficita s obzirom da se cijena nafte, jednog od najvažnijih kineskih uvoza, oporavlja dok potražnja za njihovim jakim izvozima, poput potrošačke elektronike i tekstila i dalje slabi.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Kina, bajka o strelovitom i nevjerojatnom uspjehu, preobrazbi iz ružnog pačeta u labuda, posljednjih mjeseci proživljava prilično neugodnu vožnju kao uostalom i ostatak svijeta. Izvoz je prvi put nakon sedam godina zabilježio tijekom prošle godine pad od 11,4 posto, samo u u prosincu pad je bio 2,2 posto niži u odnosu na prosinac prethodne godine. U Sičuanu, Guangdongu i drugim superpropulzivnim provincijama zatvaraju se tvornice istom brzinom kojom su se i otvarale, a radnici daju preventivno otkaze da bi barem naplatili ono što su dosad zaradili prije nego im tvrtke propadnu. Kao i u svemu u Kini, ovdje je riječ o milijunima.
Kriza je do Kine, naime, stigla vrlo brzo. Veliki dio kineske ponude usmjeren je prema američkoj potražnji, greška na koju je doduše trebalo prije misliti, a koja je rezultirala viškom proizvodnih kapaciteta diljem kontinentalne Kine. Katastrofa na blagajnama u Americi tijekom udarnih božićnih blagdana potvrdila je trajnost trenda izvan svake sumnje. Odgode plaćanja, nekoć između 30 i 45 dana, sada su skočile na 90 ili čak 120 dana, što je mnoge kineske proizvođače, koji ionako funkcioniraju s tanjušnim maržama, odvelo u bankrot. Posebno okrutna šala je sve češći zahtjev tih istih distributera i maloprodaja proizvođačima da pokažu balansirane bilance i dokažu da neće propasti prije isporuke dogovorenih roba. Ovi, pak, ne vjeruju njima da će moći robu platiti, dok banke sve više odbijaju jamčiti isplatu traženih narudžbi. Svi se povlače.

Trgovinske glavobolje za Obamu

Neki analitičari u Kini predviđaju i daleko veći broj bankrota narednih mjeseci. Nelikvidnost, stari hrvatski poznanik, posljednjih mjeseci hara svijetom. U pokušaju da spriječi daljnje raspadanje svih sektora, kineska je vlada poduzela niz mjera od kojih su dvije vrlo zanimljive s obzirom na raspon reperkusija. Prva je pomoć sektorima temeljenima na jeftinom radu (labor-intesive industry), što se prije svega odnosi na tekstilnu industriju, trn u oku Zapadu čija je tekstilna industrija ozbiljno ugrožena jeftilenima iz Kine. Krajem prošlog mjeseca, kineski je ministar industrije i informacijske tehnologije, Li Yizhong, izjavio kako će ‘Kina posegnuti za carinskim i trgovinskim politikama u svrhu omogućavanja izvoza industrija temeljenih na jeftinom radu kao i onih temljenih na tehnologji’. To znači moguće trgovinske glavobolje za Baracka Obamu koji ih ionako ima pun tanjur. Svađa već postoji u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji gdje je Amerika pravno izazvala kinesku pomoć spornoj industriji.   

Druga mjera, koja bi Amerikance mogla daleko ozbiljnije zaboljeti je okretanje vlastitom tržištu, odnosno skladištenje novca na domaćem tržištu i prestanak kupovine američkih državnih obveznica. Dosada je Kina kupila gotovo 1 bilijun dolara američkog duga, iznos koji Amerikanci upravo namjeravaju potrošiti za svoj oporavak, no kako problemi postaju dublji, Kinezi više ne namjeravaju olako financirati Ameriku, što se može pokazati posebno pogubnim u trenutku u kojem se spremaju još toliko zadužiti u svrhu hitnog oporavka.

Kineski protekcionizam

Obamin plan, u potpunosti temeljen na ogromnom fiksalnom deficitu u velikoj mjeri oslanja se upravo na jednog od najvjernijih kupaca federalnih obveznica koji postaje mrzovoljan. U proteklih pet godina Kina je potrošila sedminu svog ukupnog ekonomskog outputa na kupovinu tuđih dugova, većinom američkog, pretekavši još u rujnu Japan na prvom mjestu vlasnika inozemnih obveznica. No, vremena se mijenjaju i svatko je sam za sebe, pa se Kina okreće svom 600 milijardi dolara vrijednom fiskalnom stimulansu koji valja financirati. Regulatorna tijela naredila su bankama da počnu posuđivati više novca malom i srednjem poduzetništvu te lokalnim upravama za infrastrukturne projekte. Lijepo kada se to može, ali za to je potrebno prvo biti vlasnik svojih banaka.
Problem je utoliko veći što je dosadašnji kineski apetit za američkim dugom utjecao na nisku kamatu, što neće više biti slučaj ako Kinezi naglo odluče prestati kupovati američke obveznice. Tri su trenda posebno odgovorna za manjak dolara u Kini što onda znači manje kupovanja njihovog duga. Prvo, izravna strana ulaganja počela su snažno padati, za trećinu od ljeta, zato što multinacionalne kompanije sve više skladište svoj novac.

Strani investitori izvlače novac

Drugi problem je sve češće tiho izvlačenje novaca iz Kine, u čemu prednjače strani investitori, ali im se počinju pridruživati i domaći poslovnjaci. Posljednji trend je pad trgovinskog suficita koji je, doduše, zabilježio novi rekord u studenom, 40 milijardi dolara, no očekuje se znatan pad s obzirom da se cijena nafte, jednog od najvažnijih kineskih uvoza, oporavlja, dok potražnja za njihovim jakim izvozima, poput potrošačke elektronike i dalje slabi. Znači manje novca za igranje na međunarodnim tržištima, poimence američkom, gdje su mjesečnim tempom ubrzigavali oko 50 milijardi dolara u prvim mjesecima prošle godine.  Ipak, špekuliranja uključuju i bitan politički faktor koji uzima u obzir potrebu kreditiranja Amerike i održavanja njihove ekonomije na nogama, upravo zbog prije spomenute potrošnje, tako da se očekuje kako će dio devizne rezerve denominiran u dolaru, osjetiti nešto blaži tretman od ostalih valuta. Osim toga, Kina mora kupovati dolare kako bi svoju valutu, yuan, držala nisko time stimulirajući izvoz. Imajući sve u vidu, malo je vjerojatan potpuni prestanak kupovine američkih obveznica, ali pad je izvjestan.