Putinov šestodnevni energetski rat

Poslije šestodnevnoga energetskog rata u Srednjoj Aziji predsjednik Putin vratio se u Moskvu kao naftno-plinski Kutuzov jer je uspio nagovoriti predsjednike Kazahstana i Turkmenistana da zajedno postave cjevovode kojima će teći crno zlato i plavo gorivo

Piše:   Branko Vlahović

Umjesto  ubojitog oružja i brojčane armije u tu veliku bitku Putin je krenuo s najmoćnijim suvremenim sredstvima - ponudio je povoljne investicije. Rusiji, koja danas ima više od 330 milijardi dolara državnih deviznih rezervi, više nisu potrebni strani krediti, nego s lakoćom sama može financirati perspektivne projekte. Turkmenistanu, pak, koji ima goleme zalihe plina, upravo nedostaju strana ulaganja jer se to njegovo bogatstvo nalazi pod zemljom. Putin se brzo dogovorio s novim predsjednikom Turkmenistana jer mu je ponudio ono što mu najviše treba u ovom trenutku: novac i znanstveno-tehničku suradnju. Tako je ruski predsjednik, bar za sada, preduhitrio Amerikance, koji su bili glavni zagovornici ideje postavljanja zaobilaznih naftovoda i plinovoda koji uopće ne bi  prolazili ruskim teritorijem. Ideja je bila  jasna: novi naftovodi i pogotovo plinovodi oslabili bi sadašnji položaj Kremlja u dogovaranju cijena  s europskim, ali i drugim partnerima.

Koliko je Putinu bilo važno dogovoriti se s predsjednicima Turkmenistana i Kazahstana, najbolje govori podatak da je njegova turneja u te dvije zemlje trajala čak šest dana, što je jedno od njegovih najduljih službenih putovanja.  
Samo dan prije početka energetskoga summita u Krakovu, na kojem se trebalo razgovarati o zaobilaznom naftovodu koji je iz Kaspijskog mora, točnije iz Kazahstana, trebao naftu dovoditi u Gdanjsk - predsjednik Nursultan Nazarbajev ohladio je bivše članice Varšavskoga pakta šokantnom izjavom: 'Kazahstan namjerava transportirati gotovo svu svoju naftu na svjetsko tržište preko ruskih magistralnih naftovoda', kazao je u Astani kazahtsnaski predsjednik Nazarbajev poslije  razgovora sa svojim gostom i glavnim političkim saveznikom Vladimirom Putinom.        

Nazarbajev je podsjetio da je njegova zemlja lani transportirala 52,3 milijuna nafte, od čega 42 milijuna preko Rusije.Tko prati odnose tih dviju velikih susjednih zemalja, lako će razumjeti zašto Nazarbajev ne želi kvariti odnose s Rusijom. Među ostalime, važan je argument to što su u Kazahastanu više od 30 posto stanovnika Rusi. Poslije Nazarbajevova i Putinova dogovora cijela priča u drevnom poljskom gradu Krakovu   nije imala težinu jer do Gdanjska bi mogla dolaziti samo nafta iz Azerbejdžana. Stručnjacima je jasno da bez suradnje sa Kazahstanom taj naftovod do Baltika gubi  svoju rentabilnost. Upravo je zbog toga energetski summit, održan 11. i 12. svibnja u Krakovu, dobio prefiks - neformalni. Na taj su skup, koji se trebao održati u Varšavi, bili pozvani Poljska, Ukrajina, Gruzija, Azerbejdžan i Kazahstan. Nazarbajeva je osobno pozvao predsjednik Lech Kaczynski.

Trilateralni pregovori

Predsjednik Kazahstana Nazarbajev je posve otvoreno odgovorio da bi pregovarao samo pod uvjetom da u taj projekt naftovoda Odesa -Brody do Plocka i Gdanjska bude uključena i Rusija. Osim što nemaju dovoljno nafte,  zemlje koje  žele napraviti zaobilazni naftovod nemaju dovoljno svog kapitala za tu veliku investiciju. Primjera radi, Gruzija može ponuditi samo svoj teritorij za prolaz cijevi, ali ni dolara investicija. U sličnoj su situaciji i neke druge zemlje. Amerikanci podržavaju ideju, ali nisu ponudili povoljne kredite jer su, najvjerojatnije, svjesni da bez sudjelovanja  Kazahstana taj naftovod može donijeti više problema nego koristiUmjesto u Poljsku Nazarbajev je krenuo na mnogo važnije trilateralne pregovore - s Turkmenistanom, Rusijom i Kazahstanom održanima prošle subote u Turkmenbašiju, turkmenskom gradu na obali Kaspijskog mora, koji se u sovjetsko vrijeme zvao Krasnovodsk.

Da su Ukrajina, Gruzija, Azerbejdžan i Poljska vjerovali da će uz pomoć SAD sagraditi zaobilazni naftovod  oko Rusije, nije nikakva tajna, ali pokazalo se da im za realizaciju tog projekta nedostaju 'samo' dvije stvari: velike  količine crnog zlata i mnogo novca. Razumljivo je da im se ne sviđa stalni rast  cijena nafte i plina jer to ne voli nijedan kupac. Međutim, nesporno je i nešto drugo: bivše  sovjetske republike, kao i članice Varšavskog pakta, moraju se priviknuti na to da će od Rusije u budućnosti sve kupovati po tržišnim cijenama kao što i one prodaju svoju robu tom velikom partneru. Psihološki se priviknuti na nove uvjete nije lako jer su nekadašnja  sovjetska braća od Rusije dobivala energente po internim cijenama. Nakon što je riješio pitanje nafte, Putin se uputio u Turkmenistan da bi se ondje dogovorio o budućoj kupnji plina. Susret predsjednika Turkmenije, Kazahstana i Rusije u gradu Turkmenbašiju bio je veoma važan jer trebao pokazati hoće li i poslije smrti predsjednika Saparmurata Nijazova ta zemlja  ispuniti sve dogovorene obveze.

Da podsjetimo, u rujnu 2006. Nijazov je potpisao ugovor kojim se obvezao da će Rusiji 25 godina prodavati svoj plin. Za turkmensko  plavo gorivo zainteresirane su i Kina, Indija kao i Iran. No, nije ništa manji ni europskih potrošača, ali netko bi morao investirati  u gradnju novog plinovoda. Predsjednici Rusije, Kazahstana i Turkmenistana Vladimir Putin, Nursultan Nazarbajev i Gurbanguli Berdimuhamedov prošle su subote u Turkmenbašiju, bivšem Krasnovodsku, potpisali Deklaraciju o gradnji  plinovoda obalom Kaspijskoga mora. Međudržavni dogovor o tom velikom projektu potpisat će se prvog rujna ove godine. Vlade tri spomenute države do jeseni će pripremiti  sve što je potrebno da se krene u taj ambiciozni projekt. Dakle, pripremit će se  tehničko-ekonomoska analiza opravdanosti  tog plinovoda i odrediti rokovi za gradnju. Glavni aduti Putina i Nazarbajeva u pregovorima s domaćinom bile su povoljne investicije.   

Ruska pobjeda

 - Rusija  je spremna ne samo za investiranje gradnje plinovoda nego i za istraživanja vađenja plina u Turkmenistanu. Postoje dogovori među našim energetskim kompanijama o takvim investicijama. Osim Rusije, za poslove vađenja plina u Turkmenistanu spreman je i Kazahstan, objasnio je vrlo zadovoljni Vladimir Putin.  Da bi istaknuo rusku pobjedu nad onima koji su htjeli graditi obilazni plinovod, ministar energetike Rusije Viktor Hristenko izjavio je da je gradnja Transkaspijskog plinovoda bio politički projekt (da se zaobiđe Rusija), ali da za njega nije realno naći investitore. Iako je Putin preduhitrio Amerikance, koji su predlagali gradnju Transkaspijskog plinovada,  čije bi se cijevi položile na dno Kaspijskog mora i vodile bi u Azerbejdžan, a zatim u Tursku, ni ta ideja nije definitivno mrtva.     

 - Projekt Transkaspijskog  plinovoda nije   se prestao razmatrati jer se u cijelom svijetu  diverzificiraju smjerovi plinovoda - objasnio je  Berdimuhamedov. Sadašnji predsjednik 'svih Turkmena'  nije htio do kraja pokvariti odnos s moćnom Amerikom, nego je ostavio  odškrinuta vrata ako iz Washingtona stignu konkretni prijedlozi uz povoljne kredite. Mora se znati da plin za novi izvoz tek treba iscrpsti iz novih bušotina. Infrastrukturu i cijevi do granice postavio bi Turkmenistan, ali što dalje?  Turkmenski je predsjednik optimistični rekao  da se ne treba brinuti i da će njegova zemlja imati dovoljno plina ne samo za prikaspijski  plinovod, koji preko Kazahstana vodi u Rusiju, nego i za realizaciju projekata  za Iran, Afganistan i Kinu.Turkmenistan ove godine planira dobiti 80 milijardi kubika plavoga goriva, a nafte 10,4  milijuna tona, tvrdi predsjednik  Berdimuhamedov.

Da proizvodnja nafte i plina stalno rastu u Turkmeniji,  pokazuju i brojke iz ambicioznih planova: u ovoj se godini očekuje  da plina bude više 1,2 puta,  a nafte 15-ak posto. Hoće li Amerikanci  i dalje gurati ideju  gradnje Transkaspijskog plinovoda, koju su prvi put lansirali 1996., tek će se vidjeti. Riječ je o plinovodu kapaciteta 30 milijardi četvornih metara na godinu čije bi cijevi bile postavljene na dnu Kaspijskog mora, a zatim bi iz Bakua (Azerbejdžana) pa preko Gruzije vodile do Erzuruma, tj. Turske, a zatim u Europu kroz plinovod Nabucco. Ideju za taj obilazni plinovod dalo je 1996. rukovodstvo SAD-a. Jasno da taj obilazni plinovod nije bio po volji ruskom monopolistu Gaspromu jer bi tako napravljena obilaznica oko Rusije stvorila sasvim drugi odnos pa bi Moskva morala biti  poslušnija u određivanju cijene plina.  

Putin je za sada dobio prvu bitku  u tom energetskom ratu sa Zapadom. Rusija će ostvariti svoj plan plinovoda duž obale Kaspijskog mora iz Kazahsatana i Turkmenistana na sjever u Rusiju. Poslije bi taj plin kroz Ukrajinu išao u Europu. Kapacitet sadašnjega plinovoda je 50 do 60 milijardi  kubika, što nije dovoljno zaizvoz sve veće količine plavoga goriva iz Srednje Azije. Nije tajna  da će Rusija ubuduće plaćati  znatno više cijene za plin Turkmenistanu i Kazahstanu jer su i u Srednjoj Aziji naučili bolje brojiti. Do prije nekoliko godina Rusija je od Turkmenistana kupovala plin za 40 dolara, pa zatim za 60, da bi na kraju cijena skočila na 100 dolara. U bližoj će budućnosti cijena biti u vezi s onom koju Rusi dobivaju od Europe. Kad je riječ o konkurentskim naftovodima i plinovodima koji ne bi prolazili kroz Rusiju, postoji velik problem - te zemlje  nemaju dovoljno novca za velike investicije pa takvi projekti ovise o političkoj volji Zapada, prije svega SAD-a.  
    
Što će biti za desetak i više godina, može se samo nagađati. Kazahstan planira do 2015. godine 2,5 puta povećati svoju proizvodnju plina: od sadašnjih 14,4 milijarde na 36 milijardi  četvornih metara. Još će brže povećavati svoju proizvodnju i Turkmenistan. U kojem će smjeru  krenuti taj novodobiveni plin, ovisi prije svega o tome tko će ponuditi najaktraktivnije uvjete  spomenutim zemljama. Priče o  stvaranju nekakvih saveza uopće ne zanimaju neutralni Turkmenistan, koji u prodaji plina vidi svoju gospodarsku perspektivu. Poznavajući sadašnje financijske mogućnosti Kine, posve je moguće da ta velika i ambiciozna zemlja bude glavni konkurent Europi za kupnju plina iz Srednje Azije iz bivših sovjetskih republika.