Rasprave o budućnosti važnije od beskrajnih rasprava o satovima

Hrvatsko se društvo mora vratiti na smjer suvremenoga razvijenog kapitalizma u kojem vlada Friedmanova sloboda izbora, potpuno redefinirana uloga države kao jednog od ekonomskih igrača u izjednačenom položaju s privatnim sektorom

Ideolozi društvenog planiranja postali su glavni zagovornici liberalnoga kapitalizma, a mlađi ekonomisti s iznimnim cinizmom interpretiraju glavne ekonomske pokazatelje. Pri tome ne postoje jasne vizije pozicioniranja hrvatske ekonomije u suvremenoj europskoj i svjetskoj ekonomiji, koje su nužna pretpostavka za osmišljavanje konzistentne ekonomske politike

Piše : mr.sc. Damir Novotny
[email protected]

Hrvatsko se društvo mora vratiti na smjer suvremenoga razvijenog kapitalizma u kojem vlada Friedmanova sloboda izbora, potpuno redefinirana uloga države kao jednog od ekonomskih igrača u izjednačenom položaju s privatnim sektorom Prognoze glavnih makroekonomskih pokazatelja koje do javnosti dolaze iz inače uobičajeno zatvorene Hrvatske narodne banke potvrđuju očekivanja većine analitičara da će se inercija gospodarskog rasta nastaviti, ali da će veliki deficiti i u budućnosti opterećivati ekonomiju. Posebno zabrinjava što će glavni doprinos rastu davati domaća javna i privatna potrošnja koje financira snažan domaći financijski sektor. HNB je posljednjih dana prošle godine propisao set iznimno rigidnih mjera radi zaustavljanja povećanja ponude bankarskih kredita.

Kreditiranje javnog sektora je, međutim, isključeno iz paketa ograničenja, što je svojevrsni presedan. Mjere, naime, zadržavaju isti neučinkovit smjer, ali se pojačava njihov intenzitet i uvodi diskriminacija financiranja privatne u odnosu na potrošnju javnog sektora. Monetarna vlast pri tome mirno ustvrđuje da će i uz nove restrikcije 'novca za rast biti dovoljno' i da nema mjesta za zabrinutost. S obzirom na vrlo skromne stope rasta, novca namijenjenog ulaganju zasigurno nikad nije dovoljno; na žalost, u mjerama kreditne kontrole HNB više razumije potrebe države za novcem nego potrebe privatnoga dijela hrvatskoga gospodarstva.

Monetarna i izvršna vlast kao da ne zna što učiniti s iznimno visokom štednjom koja se koncentrira u komercijalnim bankama i domaćim investicijskim fondovima. Ekonomska politika ni na koji način ne signalizira, a posebno ne potiče financijski sektor na ulaganja u industriju. Pridodamo li nevjerojatnu lakoću izbjegavanja svih ekonomskih tema u prerano otvorenoj predizbornoj kampanji, ne iznenađuju ocjene da Hrvatska olako propušta šansu postati balkanskim tigrom.

HNB-ova očekivanja da će u ovoj godini strana ulaganja iznositi oko dvije milijarde eura, od čega je jedna četvrtina reinvestirane dobiti, pokazuje da se na njih ne može računati. S druge strane, nekompetentnost Vladinih resora i neobjašnjiva neosjetljivost HNB-a na trendove u realnom sektoru ekonomije stvara zapreke ulaganju domaće štednje u domaća poduzeća. Paradoksalno, hrvatski investicijski fondovi mogu uravnotežiti svoje prinose jedino ulažući u vrijednosnice emitenata i regije, zapravo Slovenije, Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. Zato će, uz nespremnost Vlade da pokrene nužne strukturne reforme i oportunizam Središnje banke, gospodarski rast i pad nezaposlenosti i dalje ovisiti o raspoloženju domaćih potrošača i hirovitosti turističke sezone.

Hrvatska, dakle, mora neodložno početi s temeljitim privrednim i socijalnim reformama koje bi i sljedećim godinama, prije ulaska u punopravno članstvo EU, uvelike promijenile gospodarsku strukturu i okruženje koje bi povoljno utjecalo na ubrzani rast domaće ekonomije. Na žalost, na domaćoj pozornici ne naziru se ni osnovne konture kritične mase kompetencije za pokretanje i provođenje potrebnih promjena. U većini uspješnih tranzicijskih država, a da se o razvijenim i velikim ekonomijama ne govori, postoje utjecajne 'think tank' skupine, odnosno javne i privatne institucije koje predlažu glavne strateške smjerove ekonomske i druge politike. Austrijski uspješni industrijalci vrlo su utjecajni kao savjetnici premijerima.

Francuska je politika sustavno gradila i njegovala odnose s privatnim poduzećima te stvarala iznimno povoljno okruženje za njihov rast. Njemačka vlada uporno brani koncept Deutschland AG-a, osmišljen sedamdesetih godina prošlog stoljeća u politici povezivanja domaćega financijskog i industrijskog kapitala. U Sloveniji pak, osnovni ekonomski koncepti koje su osmislili ekonomisti iz poznatoga Bajtovog instituta i političkoga kruga oko premijera Kučana i danas iznimno učinkovito potiču ekonomski rast.

Na hrvatskom tržištu političkih ideja vlada posvemašnji rašomon, plod krajnje nesposobnosti svih dosadašnjih aktera. Gubeći se u labirintu tranzicijskih problema, hrvatski se političari radije uzredotočuju na beskrajne rasprave o sukobima interesa, kolekcijama satova i definicijama javno-privatnog partnerstva nego ozbiljne rasprave o budućnosti. Pritom zapanjuje fantastična spremnost na pabirčenje i strasnu obranu zastarjelih i na hrvatsku ekonomiju potpuno neprimjenjivih ekonomskih doktrina. Ideolozi društvenoga planiranja silom su prilika postali glavni zagovornici liberalnoga kapitalizma. Mlađi su ekonomisti, nastojeći svladati suvremene analitičke alate, potpuno paralizirani ekonometrijom i makroekonomskim analizama te s iznimnim cinizmom interpretiraju glavne ekonomske pokazatelje. Pri tome ne postoje jasne vizije pozicioniranja hrvatske ekonomije u suvremenoj europskoj i svjetskoj ekonomiji, koje su nužna pretpostavka za osmišljavanje konzistentne ekonomske politike.

HNB mora izaći pred javnost sa strategijom izlaska i kompleksa prudencijalnih i monetarnih mjera koje je, u strahu od rasta cijena i vanjskog duga, zbunjeno gradila posljednjih godina. S monetarne se strane mora prestati utjecati na suzbijanje ponude novca, dakle mjera čiji smjer neodoljivo podsjeća na ne tako davnu predtranzicijsku prošlost, u kojoj je vladala nestašica deviza, benzina i kave. Bankarskim rizicima danas uspješnije upravljaju banke, štiteći se tako od moralnoga hazarda koji bi se s maloga hrvatskog tržišta vrlo lako mogao preliti na njihove inozemne matice i domino-učinkom prouzročiti neusporedivo veću štetu.

U tom su svjetlu potpuno besmislene i nepotrebne mjere usmjerene na poskupljivanje ponude novca i hlađenje kreditne aktivnosti bankarskog sektora. Velika domaća štednja, koja čini gotovo polovicu ukupnih bankarskih izvora, umjesto da predstavlja važnu pretpostavku gospodarskog rasta, postaje predmetom monetarne imobilizacije. Središnja banka jednostavno mora promijeniti smjer svojih mjera i politike, dakle napraviti Fordov gambit poput predsjednika jedne od prošlih hrvatskih vlada koji je neizdrživu tržišnu insuficijentnost zamijenio potpunim otvaranjem i proglašavanjem konvertibilnosti domaće valute.

Od Vlade se očekuje paket dubokih i složenih reformi u poreznoj, fiskalnoj sferi kao i u sustavu funkcioniranja nacionalne ekonomije. Demokratizacija političkih i ekonomskih odnosa u zemlji temeljna je pretpostavka uspješnosti reformi i stvaranje pretpostavki održiva gospodarskog rasta. Oslobađajući se prevladavanja različitih rigidnih ideja koje dolaze s 'ljevice' i 'desnice', hrvatsko se društvo mora vratiti na smjer suvremenoga razvijenog kapitalizma u kojem vlada Friedmanova sloboda izbora, potpuno redefinirana uloga države kao jednog od ekonomskih igrača u izjednačenu položaju s privatnim sektorom.

Snažna kapitalna opremljenost domaćih velikih korporacija, neovisno o strukturi njihovih dioničara, mora biti uokvirena socijalnom odgovornošću i duboko povezana s Vladinim makroekonomskim ciljevima. Suptilnost sindikalnog djelovanja i odricanje od stalnih zahtjeva za podizanjem cijene rada brže od rasta produktivnosti pritom bi se potpuno uklopili u viziju hrvatskoga gospodarstva u drugom desetljeću 21. stoljeća.
Osim zabavljanja biračkoga tijela politikantskim aferama, koje ruiniraju ionako nisku vjerodostojnost domaćih političara, i impresioniranja grandioznim javnim radovima, potrebno je uložiti neusporedivo veći napor u strukturiranje javnog doprinosa izlasku iz reaktivnog položaja u kojem se Hrvatska, nadamo se kratkotrajno, nalazi.