Raste ekonomski pesimizam

Kaos vlada financijskim tržištima. Manje europske banke i jedna velika američka investicijska banka potpale su pod stihiju, povjerenje ubrzano nestaje, a novac prestaje teći

No izuzev još uvijek relativno malog broja kompanija i kućanstava koja su iskusila krizu, veći broj kompanija ipak uspijeva ostati na površini. Primjerice, nakon nekih 6 mjeseci kreditne stiske, nezaposlenost 30 bogatih zemalja članica OECD-a stoji na 5,5% , što je 0,3% niže nego godinu prije. Čak i u SAD-u, udio radne snage bez posla porastao je za maljucnih 0,3% u 12 mjeseci do veljače ove godine. Prošla je godina jednostavno rečeno, bila izvrsna što se tiče gospodarskog rasta. Posljednje procijene MMF-a kreću se oko 4,9% rasta na svjetskoj razini. Ukratko, globalna se ekonomija nalazi usred lažnog rata. Budućnost možda ne djeluje obe-ćavajuće, no sadašnjost je uglavnom ružičasta. Nije, ipak, upitno da stvari postaju sve ozbiljnije što su potvrdile i izjave predsjednika MMF-a, Dominiquea Strauss Kahna, i generalnog tajnika OECD-a Angela Gurrije. No, ako se barem približno dosegnu najnovije prognoze, svjetski rast od oko 4,1% prema MMF-u, pokazat će se da kreditna kriza nije kataklizmički događaj kojeg se Wall Street bojao.

Da bi se takav scenarij ostvario potrebno je da globalna ekonomija zapadne u dva povezana začarana kruga. Prvi se zove ‘negativna povratna petlja’ između financijskih tržišta i realne ekonomije. Strah u tome je da će banke prebaciti svoje muke zajmoprimcima preko velikih kamata koje će onda zauzvrat povećati stopu penala čime će se banke još više napregnuti. Druga dužničko-deflacijska spirala dobro je poznata Japanu, gdje se ekonomija još bori s krizom iz 90-ih kada je povećana štednja dovela do pada cijena, time podigavši dužničku opterećnost, što je, pak, opet dovelo do povećane štednje. Čvrsti dokazi ovih dvaju pojava još ne postoje. Analize kreditnih uvjeta u eurozoni, SAD-u i UK-u, pokazuju da banke uskraćuju kredite kućanstvima i namjeravaju još više stegnuti pojas, dok posuđivanje među bankama još uvijek ne pokazuje znakove ozbiljnijeg smanjivanja. Troškovi posuđivanja za kreditno sposobne kompanije nisu značajno porasle, kao niti cijene hipoteka.

Istina, labava monetarna politika u SAD-u i UK-u nije bila posebno uspješna u reduciranju troška posuđivanja, ali nije niti kriza učinila zajmove jako skupima. Bez obzira, strah i rizik su prisutni. Neki analitičari objašnjavaju da iako čvrstih dokaza o kreditnoj krizi još nema, promatranjem ponašanja banaka vidi se osjetno smanjenje u posuđivanju. Sve to prijeti srozavanjem bankovnih bilanci i pokretanjem pada koji će možda biti teško zaustaviti. Nadalje, čak i kada prođe vrhunac krize, preživjele banke vjerojatno će još neko vrijeme biti okrenute uspostavljanju vlastite financijske ravnoteže što će i dalje značiti ograničeno kreditiranje drugih s ozbiljnim posljedicama za ekonomije, pogotovo ekonomiju SAD-a. Daljnji strahovi odnose se na mogući manjak imunosti azijskih i europskih banaka u svemu tome.

Strah od dužničko-deflacijske spirale pokretač monetarne politike

Prije spomenuti strah od dužničko-deflacijske spirale, poput one u Japanu 90-ih, trenutno je glavni pokretač američke monetarne politike. Fed ne vjeruje da će i ekonomski rast i inflacija nužno biti negativni, no njihova agresivna akcija smanjivanja kamatnih stopa sugerira kako su odlučni u svakom slučaju izbjeći takav razvoj situacije. S padom cijena nekretnina u SAD-u, ali i drugim vodećim ekonomijama svijeta, dojmom krhkosti komercijalnog vlasništva i rapidnim padovima dolara, šanse globalnog pada kroz slabljenje potrošnje i investicija rastu. Treća silnica koja deprimira napredne ekonomije je rastuća inflacija, gonjena visokom cijenom nafte, hrane i potrošnih dobara. Cjenovni pritisci (stope od 4%u SAD-u, 3,3 u eurozoni i 2,5% u UK), ograničavaju središnjim bankama mogućnost ubrizgavanja novca u padajuće ekonomije zbog straha od ponovnog potpaljivanja inflacije za koju se vjeruje da je poražena još 80-ih.

Fed s druge strane, smješten u središtu krize, više brine o riziku financijskog raspada nego od rastuće inflacije. Ima onih koji vjeruju kako je to pogrešan, točnije manjkav, način ekonomskog promišljanja. Druge su središnje banke imale više manevarskog prostora s obzirom da ankete pokazuju kako su se potrošači počeli privikavati na veću inflaciju. Guverner Engleske središnje banke, Mervyn King, bio je krajnje otvoren objašnjavajući britanskim potrošačima da inflacija znači direktan udar na njihov životni standard i da ne misle da to mogu olako riješiti podizanjem nadnica. Uz sva ova upozorenja dužnosnika i ekonomista, kako u SAD-u, tako i u Europi, razumljivo je mišljenje nekih koji smatraju da svjetska ekonomija titra na rubu jednog ili obaju začaranih krugova uz dodatni rizik inflacije, no u ovom je trenutku to ipak pretjerano. Činjenica je da kriza zasada još uvijek ostaje ograničena uglavnom na prostor SAD-a i, nešto manje, Europe, s gotovo nepostojećim učinkom na ostatak svijeta.

Mnogi se analitičari slažu s ovom tezom o ograničenosti krize na SAD. Nadalje, treba imati na umu da veliki petogodišnji svjetski rast nije bio pogonjen isključivo američkim kreditiranjem, već je bio odraz fundamentalnog pomaka u svjetskim gospodarskim odnosima. Nije, naime, SAD više jedini kokot u kokošinjcu. Taj će pomak nastavljati mijenjati svijet i narednih godina. U nevoljama će se naći zemlje s visokim vanjskim dugom (sigurno se možete sjetiti jedne),  dok će one sa suficitom tekuće bilance, dobro kapitaliziranim bankovnim sustavima i jakim izvozom dobara, i dalje ploviti relativno sigurno. Interesantno, dobar primjer za potonje je Latinska Amerika jer ima bogato iskustvo u krizama pa je za očekivati da ima i razvijenije mehanizme zaštite.

Prelijevanje recesije u druge ekonomije

Drugi, pak, spominju zamah Kine i drugih rastućih ekonomija kao razlog za optimizam i ograničavajući faktor američkog usporavanja. Iako je recesija počela u SAD-u i jasno je da problemi neće tako brzo nestati, za očekivati je da značajnog preljevanja u druge ekonomije neće biti. Procjena Goldman Sachsa, temeljena na tržišnim tečajevima, da je eurozona trenutno najjača ekonomija svijeta, možda je simbolična, no naglašava koliko je pogrešno uvjerenja da svijet ne može bez jake američke ekonomije. Budućnost, doduše, jest zato neizvjesna i nesigurna. S takvom temeljnom nesigurnosti, prognoza svjetskih ekonomskih kretanja nemoguća je misija. Neminovno je da će svjetski rast usporiti i da će najgore proći razvijene ekonomije. Za SAD je pitanje koliko će gadno biti slijetanje, za Europu i Japan hoće li biti gadno ili glatko, a za zemlje u razvoju možda neće niti biti slijetanja.

Tako smo došli konačno do izricanja donedavno bogohulnih teza o prolasku zenita američke ekonomije. Ono što su mnogi dugo odbijali shvatiti, postalo je jasno svima koji prate svjetska kretanja nepristrano, često bez diplome ekonomskog fakulteta. Globalni financijski raspored promijenio se iz temelja, a SAD već neko vrijeme svoj status najveće i najbogatije sile svijeta duguje više ekonomskom praznovjerju i dobrom marketingu nego faktičnom stanju svjetskih financija. Natjecatelja je mnogo više danas i u mnogo čemu nalikuju SAD-u u njegovim zvjezdanim počecima. Čini se da mnogi igrači direktno upleteni u igru ne vide drvo od šume, ali i to se počinje mijenjati sada kada i najzagriženijima postaje jasno da toliko očekivana oluja, koja će preokrenuti svijet i baciti nas sve u srednji vijek jer je prenapuhani mjehurić u SAD-u puknuo, nikako da stigne. S tolikim tržištima i gospodarskim galopiranjem, vrijeme je da se mnogi pitaju ponovno tko im je tatica.

Pripremio: Vanja Figenwald