Rat raspršio gruzijske nade u održavanje 12 posto gospodarskog rasta iz 2007.

Slabašne ekonomije i golemog deficita platne bilance, Gruzija gotovo sve svoje potrebe za naftom i plinom zadovoljava uvozom, tako da zanimanje velikih sila duguje isključivo svojem geografskom položaju, jer je raskrižje nekoliko plinovoda i naftovoda

Piše: Vanja Figenwald

Primirje između Rusije i Gruzije potpisano je, ali informacije o tome povlači li se ruska vojska i dalje su proturječne i nitko sa sigurnošću ne može reći odakle će se točno ruske snage povući. Rat, ako se tako može nazvati sukob koji je dobro uzdrmao ljetnu kolovošku letargiju i natjerao svjetske čelnike da se vrate s odmora ili ugodnijih zadataka, možda je i okončan, ali uzroci koji su do njega doveli daleko su od rješenja, a teško je i prognozirati kako bi se mogao riješiti tako da tom području osigura dugoročniji mir i stabilnost. Sukob Gruzije i Rusije zbog pokrajina Južne Osetije i Abhazije traje godinama, no čini se da je konvergencija svjetskih činitelja ovaj put rezultirala mnogo eksplozivnijom smjesom nego što je to prije bio slučaj.

Abhazija i Južna Osetija imale su status autonomnih pokrajina, prva u sklopu Sovjetske Republike Rusije, druga u sklopu Sovjetske Republike Gruzije. Raspadom 'carstva zla', kao što mu zapadni tisak voli 'tepati', Gruzija je odlučila pripojiti dvije pokrajine, što njihovi stanovnici nisu dočekali s oduševljenjem. Upravo suprotno, nipošto ne žele biti u sastavu Gruzije, o čemu su se izjasnili i na referendumima. Kao i u nezgodnom slučaju Kosova, pokrajine su naseljene drugim ratničkim skupinama, Osetima i Abhazima, a ne Gruzijcima. Rusija je, štiteći svoje interese, odlučila uzeti sporne pokrajine pod svoju zaštitu, pa je slijedilo dugo razdoblje koškanja i natezanja, a sve je kulminiralo odlukom Mihaila Saakašvilija, ne pretjerano demokratskog predsjednika Gruzije, da silom pokuša skršiti otpor dviju pokrajina, prekršivši prije potpisan dogovor o nenapadanju i tako se gadno preračunavši u političkoj matematici jer je proteklih tjedana uslijedio opći udar Rusije na gruzijski vojni potencijal. Pokrajine, smatra se, žive od krijumčarenja i služe kao uhodane mafijaške rute.

Za kontrolu naftovoda i plinovoda

Niz je činitelja koji su utjecali na takav razvoj događaja, a svi su se savršeno uklopili u vrućem kolovozu. Rusija je sila koja se nastoji ponovno nametnuti nakon tavorenja na dnu svjetske skale relevantnih zemalja, a to je poslužilo kao pokazna vježba razmahanom Zapadu, posebno Americi. Nadalje, događanja na Balkanu u proteklih 15-ak godina, zaključno s isforsiranom neovisnošću Kosova, izvor su stalnih poniženja Rusije i njezina utjecaja. Treće, Gruzija je zapadnjački satelit na samoj granici s Rusijom, preko kojeg prolaze naftovodi i plinovodi koje bi Rusija rado kontrolirala ili bar držala čvrsto na oku. Četvrto, nakon jednostranih američkih divljanja po Afganistanu i Iraku bio je krajnji trenutak za pokazivanje novonabildanih mišića prije nego što puškaranje oko Irana kao sljedeće mete preraste u opći pokolj.

Nafta i plin odatle teku u potocima prema Kini, a Iran je strateški partner Rusije. Zbrojiti dva i dva lako je. Peti je činitelj, ništa manje važan, uporno guranje NATO-ova pakta na granice Rusije i pokušaji njezina opasavanja sanitarnim kordonom sa svih strana. U tom kontekstu valja gledati sukob Rusije s NATO-ovim savezom u vezi s antiraketnim štitom koji je, navodno, usmjeren na islamske fundamentaliste. Naposljetku, najviše se spominje problem tranzita energenata kroz tu državu, naftovoda i plinovoda, koji su svi pod čvrstom kontrolom zapadnih tvrtki, a koje bi Rusi rado ugrozili izbacujući tako konkurenciju. Najveća je europska nada plinovod Nabucco, no zbog konkurentskog Južnog toka, u ruskoj režiji, koji zaobilazi Gruziju, i manjka jasne perspektive nije sasvim izgledna njegova realizacija.

Poligon za vježbanje velesila

Cilj Rusije postignut je, pa je njezino prihvaćanje mirovnog plana u režiji francuskog predsjednika Sarkozyja te najavljeno povlačenje razumljivo. Svijetu se pokazalo rusku odlučnost i snagu, ruski su interesi zaštićeni, a gruzijska vojska de facto uništena, kao i sva relevantna infrastruktura. Vojska koju je Saakašvili debelo precijenio misleći da pet-šest instruktora iz Izraela i Amerike može od nje napraviti silu dovoljnu za obračun s Rusijom.
Sama Gruzija, suprotno uvriježenomu mišljenju, nije bogata ni naftom ni plinom, nego je geografski sjecište plinovoda i naftovoda iz okolnih, energentima bogatih, zemalja kaspijskog bazena. Nakon autokratske vladavine Eduarda Ševarnadzea, srušenog revolucijom ruža u režiji Zapada, postavljen je Saakašvili, prozapadnjački igrač koji od početka pokušava vratiti kontrolu nad odmetnutim pokrajinama i poigrava se živcima Rusa, ali i svojih saveznika. Do toga nemilog događaja Gruzija je ostvarivala 12-ak posto gospodarskog rasta (2007.), uz BDP per capita od otprilike 4.700 dolara. Slabašne ekonomije i ogromnog deficita platne bilance, ta zemlja gotovo sve svoje potrebe za naftom i plinom zadovoljava uvozom, tako da zanimanje velikih sila duguje isključivo svojem geografskom položaju, odnosno tomu da je raskrižje nekoliko plinovoda i naftovoda, da je na južnim granicama Rusije, ali i određenom simboličkom značenju u trenutačnim okolnostima, u kojima služi kao poligon za vježbanje snage ponovno suprotstavljenih velesila. Nema sumnje da će isprovocirani sukob dodatno oslabiti gruzijsku ekonomiju i posve ugroziti lani ostvaren rast.

Gruzijska privatizacijska pljačka

Od uspostave neovisnosti do sada Gruzija je prolazila tipičan tranzijcijski put, od pustošenja ekonomije sumnjivim privatizacijama do siromaštva i naznaka oporavka posljednjih godina. I do sada najbogatiji Gruzijac, pokojni Badri Patarkatsišvili, ruski Židov, veći je dio bogatstva stekao klasičnim modelom intenzivnog sudjelovanja u privatizaciji Sibnefta, AvtoVaza (autoindustrija) i Rusala (aluminij), a u Gruziji je bio vlasnik Imedija (televizija i radio). Kad je igri došao kraj, točnije kad su se počele nizati optužnice, otišao je u utočište za lopove-tajkune s područja bivšeg SSSR-a, Englesku, pridruživši se ondje svom bliskom suradniku i prijatelju Borisu Berezovskom, gdje je preminuo od srčanog udara. Bogatstvo, uglavnom zamrznuto ili zaplijenjeno, procijenjeno mu je na 12 milijardi dolara.
Drugi je najbogatiji Gruzijac Bidzina Ivanišvili, još jedan privatizacijski ranoranilac uz kojeg se uglavnom ne vežu afere, koji je do svoga bogatstva došao u bankovnom i rudarskom sektoru. Procijenjen je na osam milijardi dolara, vlasnik je Unicor grupe (nekretnine, poljoprivreda, banke), a rudarskih se udjela riješio uloživši tako dobiveni novac u rusko tržište vrijednosnica.

Pet najbogatijih Gruzijaca jedva da zajedno posjeduje 40 milijardi dolara, ukupna gruzijska ekonomija tek odnedavna bilježi snažniji rast, a zemlja nije bogata posebno relevantnim resursima, osim ponešto bakrom i manganom. Ekonomski gledano, dakle, Gruzija je savršeno irelevantna, a opet je središte svjetskih zbivanja posljednjih tjedana, što jasno pokazuje da je riječ o širim geopolitičkim interesima u kojima služi samo kao pijun većih igrača. Njihova najveća vrijednost i, izgleda, prokletstvo, jest položaj, koji bi svi rado htjeli nadzirati.