Razvoj dioničarstva od A. Markovića do Ž. Čovića

Da je Pliva tvrtka u vlasništvu jednog čovjeka ili obitelji, strateška lutanja u kakva je zapala mogla bi se godinama gurati 'pod tepih'. Kotiranje na burzi, međutim, brzo otkriva potencijalne žrtve i lovci ubrzo počinju kružiti oko nje.

                 Ne mogu reći kako proteklih dana nismo 'guštali' u činjenici da je Lider, iako izlazi u tjednom ritmu, prvi otkrio da je islandski Actavis krenuo u pokušaj preuzimanja Plive. I to usprkos činjenici  da su nam iz Plive prošli utorak odgovorili kako ne žele komentirati 'špekulacije'.

A predsjednik Uprave Željko Čović dan prije toga već je na stolu imao službenu ponudu! Sada već očito neprijateljski pokušaj preuzimanja Plive, bez obzira na ishod, bit će u Hrvatskoj, prema svemu sudeći, poslovni događaj godine. Riječ je o višeslojnom fenomenu koji se sada najčešće analizira na razini 'ostaje li Čović ili odlazi'. S obzirom na to koliko je menadžerskih ekipa dosad promijenio, ne čudi da su brojni oni koji čekaju Čovićev pad.

Aktualne procese u vezi s Plivom treba, međutim, promatrati i kao završetak 16 godina duge faze povratka dioničarstva u Hrvatsku. Počelo je još u Jugoslaviji s radničkim dioničarstvom, koje je počeo uvoditi tadašnji premijer Ante Marković.

Otad je hrvatska poslovna i opća javnost prošla kroz iskustva pretvorbe, pokretanja burze, lokalnih preuzimanja... Ali nikad nije bila u prilici izbliza pratiti pokušaj neprijateljskog preuzimanja koji se 'igra' prema pravilima prve 'profesionalne' korporacijske svjetske kapitalističke lige.Pliva je prva tvrtka sa sjedištem u Hrvatskoj kojoj dionice kotiraju na svjetskim burzama, a našla se na udaru strateškoga, globalnog preuzimača.

Sljedećih tjedana svi ćemo moći upoznati taktike napada i obrane, koje su sam temelj kontrole i poticanja rasta i razvoja globaliziranoga kapitalističkog stroja (zato u ovom broju Lidera i objavljujemo mali rječnik pojmova koje treba poznavati kako bi se moglo pratiti nadmudrivanje koje je tek na početku).

Općenito možemo biti suzdržani u odnosu na domete koje će na globalnom planu na dulji rok donijeti predatorski kapitalizam i njime uzrokovano okrupnjivanje korporacija, maksimiranje profita za dioničare pod svaku cijenu i time izazvan sve neravnomjerniji svjetski ekonomski razvoj, ali valja priznati da je mehanizam preuzimanja tvrtki koje kotiraju na svjetskim burzama razvijen gotovo do savršenstva. Mehanizam samoreguliranja prisiljava menadžmente da se ni na trenutak ne opuštaju, a svaka krupnija greška skupo se plaća.

Da je Pliva tvrtka u vlasništvu jednog čovjeka ili obitelji, strateška lutanja u kakva je zapala mogla bi se godinama gurati 'pod tepih'. Kotiranje na burzi, međutim, brzo otkriva potencijalne žrtve i lovci ubrzo počinju kružiti oko nje.Menadžeri poput Čovića, s druge strane, imaju priliku uvjeriti dioničare da će najviše zaraditi ne prodaju li svoje dionice.

Ali jednako tako, svaki će vlasnik dobro razmisliti treba li se kladiti na Upravu koja je već griješila, pa za godinu-dvije izaći iz igre s upola manje novca nego što bi danas mogli dobiti od preuzimača Actavisa.
Događanja u  vezi s Plivom ponovno su probudila nagađanja o grupi poduzetnika i menadžera iz Hrvatske, koji su značajni ali jako tihi vlasnici paketa dionica Plive. Ako i postoji 'Družba Sinjeg galeba', ni njoj nije svejedno koji ishod podržati.

Ostanu li uz Čovića a on ne ispuni očekivanja, izgubit će veliku lovu.Sustav je vrlo pošten i prema premijeru Sanaderu. Iako su njegove dosadašnje izjave pitijske, lako bi se moglo dogoditi da ga u dogledno vrijeme neki politički protivnik upita za 'junačko zdravlje'.

Obrani li se Pliva, a za neko vrijeme rezultati budu razočaravajući, pa cijena državnog paketa padne za, recimo, 30-ak posto, pa se k tome stanji i dividenda, Sanader bi gubitak morao objasniti izbornoj bazi. Naravno, u slučaju povoljnog ishoda, dobivaju se pozitivni bodovi. Rizik i nagrada u rukama su vlasnika dionica Plive.A ajveći pritisak je, kao što i treba biti, na menadžmentima. Kako tvrtke lovca, tako i lovine.