Razvoj Hrvatske počiva na glupim tezama, zabludama i iluzijama

Dok stranci ipak počinju sve više uviđati svoje zablude i samokritički pisati o njima, njihovi sljedbenici kod nas i dalje 'guslaju' iste priče i teorije i kao papagaji ponavljaju naučene lekcije. I nakon 18 godina, nakon svih promašaja i gorkih iskustava, oni i dalje ističu potrebu da se sve ubrzano privatizira, jer je 'država loš gospodar'

Piše: Marijan Ožanić, direktor Tehnološkog parka Zagreb
 
Prije nekog vremena posada jednog američkog bombardera iznad Iraka zabunom je pobila stotinu ljudi iz jedne svadbene povorke. I samo su rekli: 'Joj dečki, fulali smo, sorry'. I otišli poslije na pivo. Jednako tako sada razni zapadni ekonomski gurui, uz čašicu viskija, na raznim skupovima u Washingtonu i Londonu i u svojim knjigama zaključuju da su opet 'fulali'. Sve njihove tranzicijske teorije kojima su bombardirali postkomunističke zemlje zbog toga što su tražile način kako da iz komunizma prijeđu u kapitalizam, pokazale su se promašenima.

Forsirali su i bezobzirno poticali 'ubrzanu privatizaciju' bez obzira na to što je odmah bilo vidljivo da je takva privatizacija mogla biti samo nemoralna, nepravedna i nepoštena, temeljena na otimanju državnog kapitala. Iza sebe su posijali kaos, nepravedne i nemoralne odnose koji će sve te zemlje pratiti stoljećima.Kod nas se već zaboravlja Jeffry Sachs koji je svojim monetarističkom trikovima i iscjeljiteljskim recepturama MMF-a 90-ih haračio po Hrvatskoj stvarajući teoretske temelje za ovakvu privatizaciju. A uz put stvarajući i vojsku svojih sljedbenika i vjernika po fakultetima, institucijama i kafićima.

I onda je, najednom, u jednom intervjuu 2001. godine glasoviti Milton Freedman, zagovornik ekonomije slobodnog tržišta, priznao da je taj pristup bio pogrešan. Iskreno je izjavio da je desetljeće prije za zemlje u tranziciji iz socijalizma imao samo jednu poruku: 'Privatizacija, privatizacija i još jednom privatizacija.'
 - No bio sam u krivu - priznao je. - Pokazalo se da je vladavina zakona vjerojatno važnija od privatizacije.

I, naravno, nakon toga sjest će za svoj laptop i napisati novu knjigu, novi ekonomski bestseler koji će sa strahopoštovanjem gutati njegovi sljedbenici diljem svijeta. Dok stranci ipak počinju sve više uviđati svoje zablude i samokritički pisati o njima, njihovi sljedbenici kod nas i dalje 'guslaju' iste priče i teorije i kao papagaji ponavljaju lekcije koje su naučili. I nakon 18 godina, nakon svih promašaja i gorkih iskustava, i dalje pričaju o potrebi da se sve ubrzano privatizira, jer 'država je loš gospodar'. I ponovno ćemo čuti da nije važno porijeklo novca, glavno je da je novac novac. Pa treba prodati i ono što je još preostalo.

Umjesto da se ozbiljno osmisli i definira strateški cilj razvoja društva i kakvo društvo želimo te kriterije po kojima će se donositi odluke, razvoj društva i gospodarstva oblikovao se na osnovi teza koje su na intelektualnoj razini debatnog kluba iz kafića Kod Charlija. Neke od tih teza su  jednostavno glupe, a druge pune zabluda, neznanja i iluzija. I što je još najgore, te teze se nisu promijenile niti nakon što su vrijeme i praksa pokazali da su bile glupe i promašene. I vjeruju u njih i oni s ljevice i s desnice. Društvo je godinama opterećeno lošom gospodarskom slikom, velikim inozemnim dugom, vječnim gubitašima i sve većim  trgovinskim deficitom. U pokušaju da se takvi problemi riješe dolaze do izražaja tvrde  zablude koje se nisu promijenile od samog početka.

1. zabluda: Makroekonomisti će pronaći rješenje za probleme gospodarstva. 
 U jednom uglednom poslovnom časopisu poznati ekonomist rezolutno je napisao: 'U stvaranju nove arhitekture hrvatske industrije Vladi preostaju samo fiskalne i porezne politike ...' To je tipičan primjer kako makroekonomisti gledaju na svijet i pojave u gospodarstvu. Teza uvaženog ekonomista može potaknuti izvozne mogućnosti hrvatskoga gospodarstva na isti način kao da kažemo da će 'samo Zakon o sportu omogućiti da Dinamo uđe u Ligu prvaka i da je to jedino što možemo učiniti.' Zakonom se mogu regulirati pravila igre, sudačka pravila i širina igrališta. Ali u utakmicama (i tržnim i nogometnim) pobjeđuju dobri igrači i dobre momčadi, oni koji zabijaju golove. Kao što u nogometu, u prvom redu, trebamo igrače koji će biti sposobni zabiti gol, tako i u gospodarstvu trebamo poduzeća koja će znati i moći prodati svoj proizvod na svjetskom tržištu. Moramo stvarati nove, konkurentne proizvode i nova, poslovno efikasna poduzeća. I Vlada mora pomagati u tom procesu. Sama porezna i fiskalna politika neće stvoriti nove proizvode konkurentne na svjetskom tržištu, neće osposobiti za razvoj one koji tu sposobnost nemaju. Naravno, porezna i fiskalna politika mogu stvoriti okvir u kome će poduzetnici lakše poslovati i biti motiviraniji za izvoz. Ali to nije dovoljno i sigurno nije 'jedino što nam preostaje'. Naši znanstvenici, makroekonomisti odrastaju na fakultetima, institutima i bankama i većina nikad nije bila u nekom proizvodnom poduzeću i naprosto ne poznaju proces stvaranja izvoznog proizvoda, a posebno ne složenog proizvoda koji je rezultat istraživanja i razvoja. Sjedeći u svojim kabinetima oni ne poznaju i ne žele upoznati stvarni život. Svjesni su da treba povećati izvoz, ali ne znaju što konkretno učiniti.

2. zabluda: Razvoj se može kupiti. 
Oduvijek su mnogi nezadovoljni stanjem gospodarstva u svojim državama mislili da se može otići u inozemstvo te novcem i kreditima kupiti nove tehnologije, kupiti razvoj. Tako je početkom 18. stoljeća  Petar Veliki, nezadovoljan siromaštvom u Rusiji, pokušao kupiti razvijenu ekonomiju. U 20. stoljeću to su pokušali iranski šah i bogate arapske zemlje. I nisu uspjeli kao ni mnogi prije njih i poslije njih. Brojne naše delegacije posjećuju Irsku i impresionirane su njezinim rastom ali nisu baš mnogo od toga naučile. To je šok za sve koji sjedeći u kabinetima misle da jednostavnom kupnjom ili presađivanjem tehnologije mogu pokrenuti razvoj. I mi bismo napokon trebali shvatiti okrutnu istinu: razvoj se ne može nekome podariti. Razvoj je proces koji se ne može kupiti, već ga svatko mora sam odraditi, što znači ili će ga zemlja izvesti sama ili nema razvoja. A za to su potrebni ljudi koji to znaju i mogu. 
 
3. zabluda: U nerazvijene krajeve uliti dosta novaca i tako smanjiti jaz između bogatih i siromašnih regija.
Novac koji se slijeva(o) u nerazvijene krajeve od doznaka emigranata iz inozemstva, socijalne pomoći, subvencija, kredita Svjetske banke, nigdje nije pokrenuo razvoj. Milijarde dolara koje se slijevaju u Afriku nisu napravile pozitivan pomak. O tome govore i naša iskustva. Samo su se sijale iluzije koje još gaje i političari i prosti puk. Nažalost, ništa se nije naučilo i dalje se kod nas razmišlja na nekadašnji način. Budući da ne znaju pokrenuti poduzetništvo, gospodarstvo i izvoz, samo se lansiraju razni programi i usmjeravaju novci lijevo i desno, bez ozbiljnijih rezultata. Transferi novca iz bogatih u siromašne regije tu i tamo otklanjaju bijedu, ali ne mogu učiniti ništa na prevladavanju uzroka siromaštva.
 
4. zabluda: Presađena ekonomija pokrenut će razvoj.
Naši mediji i naši političari puni su vapaja o tome da nam trebaju strane investicije, strana poduzeća koja će zapošljavati naše radnike i naravno pokretati razvoj. Mogu se naći i analizirati mnogi loši primjeri, ali je korisno pogledati i jedan primjer dobrog poduzeća. Uzmimo primjer poduzeća Ericssona Nikole Tesle u današnjem gospodarstvu i usporedimo ga s ulogom koju je poduzeće Tesla imalo nekada. Na stranu učinkovitost poslovanja, broj ljudi, produktivnost u radionicama, jer to bi Tesla mogla postići i bez Ericssona, kao što su to postigle Končareve tvornice koje su prošle stečaj. Nekad su Tesla, Končar, Prvomajska, TPK i ostale bile duboko ukomponirane u gospodarsko tkivo Grada. Bili su to veliki izvoznici s mnogo kooperanata i na taj su način pokretali razvoj mnogih drugih poduzeća, nadomještali su uvoz mnogih proizvoda, obrazovali su radnike za svoje potrebe, bili su dio društvene gradske zajednice. Sada je Erriccsson Tesla strano tkivo, transplantat u tijelu Grada i gospodarstva. Oni korektno plaćaju svoje radnike, vjerujem i poreze, i nastupaju uglavnom na bivšim Teslinim tržištima, ali su jako slabo povezani s okolnim gospodarstvom i vrlo malo utječu na razvoj Grada. Jednom kada Uprava u Švedskoj zaključi da su Hrvati mnogo skuplji od Kineza i Indijaca, pokupit će se i otići na Istok. Određeni broj ljudi tada  će ostati bez posla, a na mjestu tvornice sagradit će se supermarket. A Grad će ostati još nesposobniji za pokretanje gospodarstva.
 
5. zabluda: Supstitucija uvoza je opasna politika.
Trebamo se samo sjetiti kako su godinama ugledni ekonomisti svoju karijeru gradili na ismijavanju supstitucije uvoza. Da ne bih stalno navodio iste primjere poslužit ću se mišljenjima Jane Jacobs iz njezine sjajne knjige Gradovi i bogatstvo naroda - Kako se zaista pokreće ekonomski razvoj. Autorica ističe veliku važnost supstitucije uvoza i kaže: 'Gradovi rastu i postaju ekonomski svestrani zamjenjujući robu koju su nekad uvozili robom koju sami proizvode. Sljepilo za tu svakodnevnu, običnu stvarnost izvor je većeg dijela pomutnje u našem općem razmišljanju o ekonomiji. Takvim primjerima gluposti i zabluda treba dodati i cijeli niz iluzija, kao što su velike koristi od greenfield investicija, znanja, novca i novih tržišta koje će nam donijeti stranci. Sve je očitije da je bila je pogrešna nada kako će strana ulaganja odmah restrukturirati gospodarstvo i učiniti ga poletnim, te povećati zapošljavanje, jer to se nije dogodilo.'
 I što nam onda preostaje? Je li to uvjerenje da nema problema, jer će i tako Europa misliti za nas ili  ponovno trebamo velikim dijelom potražiti oslonac na svome znanju i sposobnosti, na svojim poduzećima i poduzetnicima. Ako još uopće znamo što je proizvodnja, što je konkurentnost, što su razvoj i inovacije.