Razvojni koncept Ivet i Žanet

Za razliku od svake vizije oslobođene privatizacije Sunčanog Hvara, privatizacija Hotela Koločep mogla bi postati svojevrsni model u privatizaciji preostalih hotelskih kuća jer je financijski najbolja ponuda okupila ljude s vizijom

Piše: Višnja Starešina

Hoteli Koločep su ključ i jezgra budućeg razvoja živopisnog elafitskog otočića nadomak Dubrovnika. Hoteli Sunčani Hvar su ključ i jezgra budućeg razvoja ne samo grada Hvara, već će neizbježno dati pečat i razvoju cijelog otoka, najmediteranskijeg i po mnogima najljepšeg hrvatskog otoka, otoka s najvećim razvojnim potencijalom. I tu bi mogao biti kraj privatizacijskim sličnostima.

Privatizacija Hotela Koločep mogla bi postati prekretnica, svojevrsni model u privatizaciji preostalih hotel-skih kuća, ne samo otočkih. Prvi put u nas na natječaj je predana ponuda - i to financijski najbolja, koja sa-drži koncept razvoja - iz koje se vidi da ponuđač zna što će učiniti s otokom, kako od njega napraviti svjetski prepoznatljivu destinaciju, odnosno brand. Ponuđač je neprofitna organizacija Otok znanja, čije ime ujedno sadrži i budući brand Koločepa. Ona je okupila ljude s vizijom, uključujući i bivšeg irskog ministra vanjskih poslova, predsjednika Irskog nacionalnog sveučilišta Garreta FitzGeralda, jednog od tvoraca irskoga gospo-darskog čuda. A čudo počiva na naizgled jednostavnoj formuli: imati viziju, prepoznati vlastite potencijale i okupiti ljude koji će tu viziju ostvarivati.

Privatizacija Sunčanog Hvara postala je sinonim za problematičnu privatizaciju, još se pamte skandali koji su je pratili. No nije primijećeno da baš niti jedna ponuda - od prvog pokušaja, u kojem su umalo uspjele slovenske terme Čatež, preko domaćeg konzorcija i fonda Questus do međunarodnog Orca, koji je na kraju prošao na natječaju - ne sadrži koncept razvoja otoka, da nema viziju kako od Hvara napraviti prepoznatljivu svjetsku destinaciju.

Nabacivane su doduše neke ideje poput gradnje golf terena, kopirane iz turističkih pri-ručnika, koje su tek dodatno razotkrivale da ponuđači pojma nemaju što je Hvar niti znaju što bi s njim. Oni će zacijelo znati voditi hotele, oni su zasigurno dobri financijski mešetari, ali razlika između menadžera i lidera, razlika između mešetara i vizionara - golema je. I problem zapravo nije u menadžerima i mešetarima. Problem je u državi, od vlade do lokalnih zajednica: u nedostatku vlastitog razvojnog koncepta godinama je puštala da joj koncept razvoja određuju menadžeri i mešetari, koji na razvoj nužno gledaju iz drugog kuta.

A kako to izgleda kad mešetari i menadžeri trasiraju razvoj? U galeriju moje prijateljice Sonje, na hvarskoj rivi, svratio je pričljivi i veseli  sredovječni gospodin sa svoje dvije mlade asistentice. Gospodin je navodno Talijan, govori pomalo neki 'naš' jezik, posluje navodno mnogo s državama bivšega Sovjetskog Saveza i napravio bi na Hvaru veliki zabavni kompleks s kockarnicama i veliki centar za trgovinu draguljima. Asis-tentice su se navodno zvale Ivet i Žanet, kupovale su darove za sebe i prijateljice, koje su također imale i-mena s francuskim prizvukom.

Ali kad je trebalo napisati posvete, nikako da se sjete kako napisati vlastita i imena svojih prijateljica, a da izgledaju francuski. Podrijetlom su bile Ukrajinke. Njihov pričljivi šef se raz-metao svojom galantnošću prema Hvaru i svojim kontaktima: napravio bi navodno  srednju školu za grado-načelnika, košarkaško igralište pokraj samostana i još nekoliko graditeljskih čuda, samo ako mu vlasti srede dozvole za taj zabavni centar s draguljima.

Je li moguće da Ivet i Žanet postanu idejni tvorci koncepta našeg najmediteranskijeg otoka? Vjerojatno ipak ne, previše otvoreno to sliči na bordel. Ali koncept 'Ivet i Žanet', kao simbol nedostatka razvojne vizije i viška mešetarenja, bio je vidljiv svuda oko nas - u susjedstvu, u elitnoj zgradi na hvarskoj rivi prodaju dalekoistočne bofl-suvenire, na Pjaci se šire mirisi 'Lusha', ponajviše na obližnju pizzeriju, poduzetni gostioničar uspio je ishoditi dozvolu da izbuši stare gradske zidine ugradi u nišu ražanj i pred očima turista u zidinama okreće janjca ili gudina...

Na drugoj strani možete sresti niz Hvarana zaljubljenika u svoj grad, s idejama i vizijom, kojih se ne bi postidio ni Garret FitzGerald. Ali njih mešetari, s razlogom, zaobilaze. Uspjeh Garreta FitzGeralda počivao je na sposobnosti da prepozna i uposli takve. Ivo Sanader mogao bi graditi uspjeh na istoj formuli. Ako 'Ivet i Žanet' ipak nekako ne osvoje Koločep.

Privatizacijski sinonimi

 Hrvatski političari u 15 godina nisu uspjeli razlučiti kriminal od biznisa

Privatizacija i pljačka. Jesu li to u Hrvatskoj sinonimi? I zaslužuje li rani HDZ za prve godine privatizacije status zločinačke organizacije, kako je to nedavno vehementno predložio jedan HNS-ov zastupnik?

Jedan od bivših šefova Treuhanda, institucije koja je provodila privatizaciju u bivšem DDR-u, od srca se nasmijao kad sam mu spomenula te hrvatske dvojbe. Pa oni, pedantni i organizirani Nijemci, prodali su tvornicu indijskom kupcu, najboljem ponuđaču, a ovaj ju je razmontirao i odvezao u Indiju. Ubrzo je primi-jećeno koliko je privatizacija plodan teren za korupciju državne administracije. Bile su to početne pogreške. Ali uspješnost projekta i učinkovitost države sastojale su se u tome da se pogreške ispravljaju, a korupcija nastoji otkriti i procesuirati. Jedan drugi bivši šef istog Treuhanda slatko se nasmijao hrvatskoj političkoj delegaciji koja se došla požaliti da država nije gotovo ništa zaradila na privatizaciji, upitavši ih nisu li valjda to očekivali.

U Hrvatskoj nisu dovoljno učili na prvim pogreškama, nisu permanentno, a ne samo prvih godina, nastojali ući u trag korupciji, prilagođavali su kriterije privatizacije trenutačnom punjenju proračuna. Zato u petnaest godina nisu uspjeli razlučiti kriminal od biznisa. Ali se uvijek obilato nabacuju plitkim političkim kvalifika-cijama.