Recesija ne ostavlja vremena za čekanje na efikasniju upravu

Država mora postati odgovorna za ono što radi, a ako to radi loše, tada se i u tom sektoru ljudi trebaju osjećati nesigurno za svoja radna mjesta. Ako državne institucije nemaju odgovora na pitanja o vlastitoj produktivnosti, onda ne mogu vjerodostojno sudjelovati u raspravi o potrebnim promjenama u bilo kojem drugom segmentu društva

Piše: Slavica Singer *

Globalizacija je stvorila globalna tržišta ali i globalnu recesiju. I zato je samo pitanje kojom se brzinom recesija širi i u kojoj su mjeri pojedina gospodarstva spremna na reakciju, a ne hoće li recesija nekoga zaobići. Recesija je poput šumskog požara - stradat će svi, i slabi i jaki. Poslužimo li se šumskim požarom kao metaforom za recesiju, možemo je proširiti i s nekim znanjima s kojima raspolaže svaki dobar šumar i dobar vatrogasac - dobar dizajn šume (ekonomske politike) i redovito pročišćavanje šume (uklanjanje džepova neproduktivnosti) pretpostavke su za njezin dobar rast i sprječavanje širenja požara (recesije) odnosno ublažavanje posljedica požara (recesije).

Trebalo nam je vremena da prepoznamo krizu - kad je cijeli svijet o tome govorio u rujnu 2008. godine, nas su tješili članovi Vlade s porukama kako recesija nije naš problem. Onda je odjednom, od prosinca, to postao i naš problem, svi govore o krizi, o otkazima u brodogradnji, drvnoj industriji, trgovini... Ta je strateška kratkovidnost rezultat strateške nepismenosti na razini nositelja ekonomske politike i učahurenosti u mandatnim razdobljima - razvoj gospodarstva zahtijeva dugoročniju viziju i konzistentnost ekonomskih politika.

A pregršt nas je signala godinama upozoravao da se održivi gospodarski rast ne može ostvariti bez jačanja poduzetničkog kapaciteta zemlje. Signali su dolazili iz pozicioniranja Hrvatske u svjetskim istraživanjima konkurentnosti, poduzetništva, kvalitete regulatornog okvira, korupcije, ali i domaćih upozorenja, posebno iz HNB-a. Čak da i nije bilo tih upozorenja, bilo je dovoljno slušati iste i iste priče očaja poduzetnika o neuspješnim bitkama s administrativnim barijerama ili o nedostatku pojedinih struka na tržištu radne snage i upitati se zašto takve situacije postaju naši gospodarski evergreeni. Je li moguće da ih ne znamo riješiti? Zbog takvih evergreena izgubljeno je povjerenje u institucije, od institucija nositelja ekonomske politike do institucija koje štite pravo na jednake šanse u gospodarskoj utakmici.

Od 2002. godine, otkad smo sastavni dio većine navedenih međunarodnih istraživanja, neka ograničenja konkurentnosti i poduzetničke aktivnosti stalno se ponavljaju: jake administrativne barijere, nekonzistentne vladine politike, nepostojanje poduzetničkog obrazovanja, slab inovativni kapacitet poslovnog sektora, niska produktivnost, korupcija. Često obrušavanje vladinih funkcionara na metodologije tih međunarodnih istraživanja u kojima Hrvatska nije bila dobro rangirana pokazao je nedostatak liderskog kapaciteta za uvođenje potrebnih promjena. Ako smo čekali do sada u stvaranju dobrog dizajna gospodarstva (vizija, strategije, politike) i nismo mnogo učinili na eliminiranju džepova neproduktivnosti, recesija više nikome ne ostavlja vremena za čekanje.

Odakle početi? Zašto ne s javnom upravom? Država je veliki potrošač novca poreznih obveznika, a svojim je uslugama i veliki izvor troškova gospodarstvu. Zbog toga nije dovoljno konstatirati da država nije dobar upravljač - jednostavno mora postati odgovorna za ono što radi, a ako to radi loše, tada i u tom sektoru ljudi trebaju osjećati nesigurnost za svoja radna mjesta i pozicije kao i u poslovnom sektoru. Ako državne institucije nemaju odgovor na pitanja o vlastitoj produktivnosti, onda nisu vjerodostojne da sudjeluju u raspravi o potrebnim promjenama u bilo kojem drugom segmentu društva.

Vjerodostojnost državne uprave, a time i povjerenje u institucije, ostvaruje se kroz način KAKO državna uprava odgovara na pitanje vlastite efektivnosti (rade li PRAVE stvari, tj. pridonose li ostvarenju ciljeva važnih za kvalitetu života svih građana Hrvatske) i efikasnosti (način kako rade te prave stvari). U tom području postoje brojni primjeri dobre prakse, i to u zemljama koje itekako vode računa o novcima poreznih obveznika. Svjetska banka iznosi primjer Nizozemske, koja već nekoliko godina provodi temeljitu analizu troškova i koristi svaki zakonski prijedlog prije nego što uđe u parlamentarnu proceduru, te je na taj način spasila samo u razdoblju od dvije godine gotovo 1,5 milijardu eura troškova gospodarstvu.

To što danas radi najveća nizozemska agencija za zaštitu okoliša DCMR Milieudienst Rijnmond iz Rotterdama odličan je primjer kako jedna državna institucija može poduzetnički i društveno odgovorno koristiti novac poreznih obveznika i time naravno zaslužiti povjerenje svojih klijenata. DCMR je zajednička agencija grada Rotterdama i 15 okolnih gradova u izuzetno industrijaliziranoj regiji Rijnmond. Agencija ima 550 zaposlenih koji izdaju sve vrste dozvola za rad za gotovo 22.000 poduzeća u regiji i obavljaju na godinu više od 9.000 različitih inspekcijskih nadzora te predlažu gradovima osnivačima politike i mjere za poboljšanje zaštite okoliša. Ta aktivnost DCMR-a stoji oko 50 milijuna eura na godinu, što uglavnom osiguravaju gradovi osnivači agencije. Ali kako?

Agencija je osnovana još 1972. godine i do prije nekoliko godina rad agencije financirao je ovisno o količini radnih sati - izgovor o nepredviđenim situacijama (pre)često se koristio kao objašnjenje zašto su potrošili više vremena od planiranih na pojedinim projektima. Od 2004. rade godišnje planove o projektima na kojima će raditi - s procjenom sati potrebnih za provedbu projekta, što je osnova za ugovaranje s gradovima za financiranje - ostvare li projekt za manje sati, to je za njih profit, ako ne, onda je to gubitak za agenciju.

Signali krize (recesije) prepoznati su još početkom 2008. godine i tada su počele pripreme kako odgovoriti na očekivanu situaciju, tj. smanjiti rizik mogućeg otpuštanja zaposlenih. Osnovna ideja bila je naći rješenja kojima će svojim klijentima biti važni i onda kada i oni budu tražili mogućnost da smanje troškove. Zbog toga je Uprava DCMR-a došla do prijedloga kako postojeće usluge/projekte za svoje osnivače raditi jeftinije, odnosno kako bolje koristiti raspoloživ novac poreznih obveznika u 2009. godini:

1. povećati produktivne radne sate za 40 po zaposlenoj osobi (od 1.850 radnih sati na godinu po osobi, do sada je produktivno korišteno 1.330 sati, a ostatak su činili sati utrošeni na sastanke, pripreme, samoobrazovanje, bolovanja...). U 2009. godini svaki će zaposleni imati obvezu odraditi 1.370 produktivnih sati - to ne znači da će raditi 40 sati više, nego će biti manje neproduktivnih sati. Tih dodatnih 40 produktivnih sati po osobi čini:
- 20 sati dobivenih manjim brojem sastanaka, posebno onih informativnih za što će se koristiti intranet
- 8 sati dobivenih manjim brojem bolovanja od sadašnjeg prosjeka od 5,5% na 4,5% godišnjih sati (povećati provjeru uzroka bolovanja - npr. specijalist za radnu okolinu predlaže u razgovoru sa zaposlenikom kakav mu stolac treba na radu, kakvu tastaturu koristi, upotreba miša i sl.
- 8 sati dobivenih svođenjem dva dana namijenjena druženju i izgradnji timskog rada na jedan dan
- 4 sata dobivenih ukidanjem kraćeg radnog vremena uoči Svetog Nikole i Božića i sl.

2. smanjivanje općih troškova (od sadašnjih 30% na 25%, kroz znatno smanjenje broja ljudi koji su 100% opći trošak - samo sekretarice, administrativne osobe, održavanje kompjutora, personalne službe, svi drugi moraju svoj rad opravdati kroz konkretne projekte,).

3. manje subvencije za korištenje restorana ili potpuno ukidanje subvencija (do toga su došli analizom da samo 25% zaposlenih koristi restoran, što nije pošteno prema drugima, jer oni uživaju subvenciju od 30% za cijenu hrane koju drugi ne koriste), što čini ukupno 150.000 eura na godinu. Ova tri rješenja ugrađena su u djelovanje DCMR-a od početka 2009. godine, jer su na tome radili u 2008. godini i tako pripremili svoje odgovore na recesiju. Budu li imali više produktivnih sati, moći će učiniti više usluga, što znači da će za isti novac poreznih obveznika, koji dobiju preko svojih osnivača - gradova učiniti više nego do sada. Na taj se način nadaju da će jeftinijom uslugom svojim klijentima i povećanom produktivnošću moći sačuvati broj zaposlenih.

Ali to nije sve - rade vrlo detaljnu analizu potrebnih sati rada za pružanje pojedine usluge/projekta i završit će je do travnja 2009. godine te očekuju da će povećati produktivnost za dodatnih pet posto, što će biti podloga za ugovore s gradovima osnivačima za 2010. godinu.

Eto, tako to rade Nizozemci - bilo bi dobro čuti od agencija i ministarstava naše Vlade kakav je njihov odgovor na recesiju, kako oni planiraju učiniti više s postojećim novcem poreznih obveznika i sačuvati svoja radna mjesta - na primjer kako to planira učiniti HAMAG agencija za malo gospodarstvo koja je upravo u fazi restrukturiranja i preuzimanja dijela aktivnosti koje je dosad bilo u sklopu Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva.

Na taj način ponudili dobar primjer toga kako promišljati ŠTO rade, KAKO to rade uz želju da steknu POVJERENJE ljudi u ono što i kako rade. Time bi i Vlada jačala svoju vjerodostojnost i autentičnost u traženju rješenja a obzirom na recesiju, jer je povećanje produktivnosti ustvari bitka za radna mjesta ne samo u poslovnom sektoru nego i u državnoj upravi.

Godinu 2008. izgubili smo, ali nas svaki dodatni dan u neproduktivnom čekanju da problemi nestanu sami od sebe stoji sve više i više izgubljenih radnih mjesta. Ako to mogu državni službenici tamo u Rotterdamu, zašto to ne bismo mogli i mi? I nije više ni pitanje tko će pokrenuti taj proces - poslodavci, sindikati, Vlada, pojedinci, samo počnimo na tome raditi.

* Autorica je članica Nacionalnog vijeća za konkurentnost i predsjednica Centra za politiku razvoja malih poduzeća i poduzetništvo CEPOR-a