Reforma zdravstva: HZZO-u treba ukinuti skupi monopol

Ključne su točke uvođenje konkurencije HZZO-u u obliku privatnih osiguravatelja koji bi se financirali iz istih izvora kao i HZZO te uvođenje konkurencije u liječničku struku

 Piše: Hrvoje dr. Lisak

Uoči izbora zdravstvo je, kao jedina prava socijalna kategorija doista dostupna svim građanima Hrvatske, atraktivan politički adut u borbi za glasove birača. Krizu u hrvatskom zdravstvu treba sagledati iz financijskog i političkog aspekta, koji međusobno ovise jedan o drugom. Ograničenja u financijskom dijelu rezultiraju nepopularnim političkim potezima, a izbjegavanje nepopularnih političkih poteza vodi u financijski kompromis. Financijski nas kompromis, pak, ponovno vraća na početak i parcijalna rješenja koja rezultiraju sve lošijim stanjem u zdravstvu. Ovim tekstom želim odgovornima i javnosti predstaviti i dati na prosudbu razrađen model politički provedivog i financijski održivog zdravstvenog sustava, kao i akcije potrebne za njegovu uspješnu realizaciju. S obzirom na to da je riječ o iznimno osjetljivom političkom pitanju, promjene koje su se provodile posljednjih godina odvijale su se uz oprez da ne bi kompromitirale stečene političke položaje.

Stanje na terenu upućuje na to da su ključne točke djelovanja, koje pomiruju i financijsku i političku komponentu, uvođenje konkurencije HZZO-u u obliku privatnih osiguravatelje koji bi se financirali iz istih izvora kao i HZZO te uvođenje konkurencije među pružatelje zdravstvenih usluga (liječnike i drugo osoblje). Kao poveznicu tih čimbenika potrebno je osnovati javno-privatno poduzeće za upravljanje infrastrukturom koje će biti formalni poslodavac zaposlenicima koji prijeđu iz HZZO-a privatnim osiguravateljima. Tako bismo dobili situaciju u kojoj će osiguravatelji sami svojim zdravstvenim paketima privlačiti pacijente i međusobno se boriti za što veći udjel u ukupnom izdvajanju za zdravstvo. Financijska je posljedica toga podizanje kvalitete usluge (liste liječnika, lijekova...) i istodobno rušenje cijena, a politički i mogućnost izbora za pacijente (umjesto 'određivanja osnovne košarice', čitaj: smanjenja prava, kao što se to prezentira danas).  

Osiguravatelji uz pomoć javno–privatnog poduzeća, a preko udjela u broju pacijenata mogu dobiti koncesije nad infrastrukturom, ali i obvezu podmirivanja proporcionalnog dijela trenutačnih HZZO-ovih dugova. Ministarstvo zdravstva kao krovna ustanova kontrolira obveze koje su preuzeli privatni osiguravatelji, određuje minimum usluga te preko HZZO-a vodi brigu o javno-zdravstvenim pitanjima.Da zaključim: preraspodjelom postojećih sredstava i uvođenjem tržišnih uvjeta, uza zadržavanje socijalnih načela izdvajanja za zdravstvo, moguće je pomiriti financijske i političke parametre te uspješno provesti reformu zdravstva u Hrvatskoj.Kako početi? Osiguravajuća će društva, kao i svugdje u svijetu, naći interes za što veći dio proračuna za zdravstvo, kojim zatim mogu raspolagati i ulagati ga u investicijske fondove te tako ostvariti dodatni prihod. Pretpostavka je da će stoga za osiguranike pokušati pridobiti mlade, zdrave građane, koji znače manje troškove.

No u tome će se istodobno stvoriti najveća konkurencija. Posljedica toga bit će veća kvaliteta ponude i usluge.Istodobno će morati prihvatiti svakog osiguranika koji ih izabere za svojeg osiguravatelja, bez obzira na dob, spol, zdravstveno stanje itd. Za svakog osiguranika morat će osigurati minimum zdravstvenih usluga koje je odobrilo Ministarstvo, a sve ostalo stvar je dogovora, ovisno o željama i mogućnostima obiju strana. Osiguravatelji će zatim, razmjerno broju osiguranika, dobiti u koncesiju dio zdravstvene infrastrukture (krevetne i dijagnostičke kapacitete), za što će HZZO-u isplatiti razmjerni dio dugovanja dobavljačima itd. Osiguravatelji se također mogu s farmaceutskom industrijom dogovarati o međusobnim obvezama i naknadama. Tako svojim osiguranicima mogu osigurati potrebne lijekove i umjesto s državom cijene dogovarati izravno s proizvođačima.Sljedeći je korak osiguravateljevo biranje liječnika i drugoga zdravstvenog osoblja.

Osiguravatelji će se odlučiti i za što manji broj osoblja, no istodobno moraju paziti da zbog manjka ljudi ne smanje kvalitetu usluge (liste čekanja, velike udaljenosti...) jer će to potaknuti osiguranike da promijene osiguravatelja. Osiguravatelja se može promijeniti nakon jedne godine, uz obvezu da on sav uplaćen a nepotrošen osiguranikov novac prebaci novom izabranom osiguravatelju. To će potaknuti osiguravatelje da podižu razinu usluge i na taj način zadrže stare i pridobiju nove osiguranike. Osiguravatelji će, pak, od izabranih liječnika i ostalog osoblja tražiti maksimalnu učinkovitost i štedljivost (terapija, dijagnostika...), uz mogućnost bonusa za najbolje (bude li netko operirao i u ponoć, to će smanjiti liste čekanja, što je dobro za pacijente i osiguravatelje).Osiguravatelji mogu različitim bonusima potaknuti preventivne godišnje sistematske preglede, što će cjelokupnu djelatnost približiti jeftinijoj preventivnoj i primarnoj zdravstvenoj zaštiti i istodobno smanjiti potencijalne troškove liječenja u budućnosti.

Također, mogu se osnivati posebni zdravstveni fondovi u kojima bi osiguranici mogli štedjeti novac za kasniju životnu dob, kad se i očekuje više zdravstvenih tegoba. U tom slučaju novcem iz tog fonda pacijenti bi mogli ostvariti različite dijagnostičke i terapijske pogodnosti, a u slučaju da novac ostane nepotrošen, mogao bi se nasljeđivati uz uvjet da se rabi jedino u zdravstvene svrhe. Primarna zdravstvena zaštita i dalje se financira putem glavarina, ali uz mogućnost da plaćaju sve dodatne dijagnostičke ili terapijske usluge – to će liječnike motivirati na pružanje više usluga, što će, pak, istodobno rasteretiti specijalističko-konzilijarni i bolnički program. Glavarine uplaćuju osiguravatelji za svoje osiguranike. Nisu li osiguravatelji zadovoljni pruženim uslugama u određenoj ambulanti primarne zdravstvene zaštite, mogu preporučiti osiguraniku da promijeni liječnika, a to, pak, znači da svaki pružatelj usluga primarne zdravstvene zaštite mora voditi računa o kvaliteti svoga rada.

HZZO vodi brigu o svim osiguranicima i djelatnicima koji se opredijele za ostanak u sustavu te za taj posao razmjeno dobiva novac, a može se i tržišno natjecati kao i ostali osiguravatelji.Hitna medicinska pomoć, Zavod za javno zdravstvo, kronične psihijatrijske ustanove ostaju u nadzoru HZZO-a, za što se izdvaja novac iz proračuna za zdravstvo, a usluge Hitne pomoći i dežurnih bolničkih službi naplaćuju se od osiguravatelja koji zatim svoja potraživanja rješava s osiguranikom. Tako će se spriječiti da se Hitna pomoć nepotrebno i nerazborito koristi u slučajevima koji ne zahtijevaju hitnju. Politička je pretpostavka da će javnost lakše prihvatiti koncept u kojem može birati osiguravatelje i tako se opredijeliti za pakete njihovih usluga nego da joj se uskrate sadašnja prava. Preraspodjelom postojećih resursa stvaraju se preduvjeti za postizanje krajnjeg cilja: da konkurencija među osiguravateljima i liječnicima osigura višu razinu i jeftiniju uslugu uz mogućnost nagrade za najbolje djelatnike te pruža izbor osiguranicima.

Istodobno se cijeli sustav temelji na prevenciji i djelatnost prebacuje na primarnu zaštitu, što je i cilj kvalitetnog liječenja.Prijedlog je za početak osnovati državno tijelo koje će biti zaduženo za provedbu cijele reforme. U timu trebaju biti pravnici (koji će pripremiti zakonsku osnovu novog sustava), PR stručnjaci (koji će na kvalitetan način približiti javnosti ciljeve promjena i način na koji će ih se postići) te stručnjaci za vođenje pregovora s osiguravateljima i podjelu infrastrukture, a valja uključiti i novac potreban za izradu detaljnoga akcijskog plana te provedbu i nadzor nad provođenjem reforme (pretpristupni fondovi, donacije, proračunski novac...). Učinkovita zdravstvena skrb bez smanjenja prava pacijenata, na zdravim tržišnim osnovama, bez dodatnog državnog novca i uza zadržavanje socijalne osnove prema načelu solidarnosti trebali bi u budućnosti stvoriti osjećaj povjerenja u zdravstveni sustav u cjelosti.