Roko ili Jack moraju klasterizirati hrvatski turizam u osam koraka

S jedne su strane ljepote obale i otoka, a s druge gužve u zračnim lukama, na granicama, naplatnim kućicama, u trgovinama, koje prati nedovoljna ljubaznost i manjak osmijeha!

Piše: Drago Munjiza
[email protected]

Došlo je ljeto i vrijeme je za obnavljanje diskusije o tome koliki su i gdje su izazovi u našem najvažnijoj industrijskoj grani koja toliko može promijeniti stanje hrvatske platne bilance. Zašto ljeto?
Ipak je to godišnje doba tijekom kojega najviše putujemo i tada se uvijek iznova uvjerimo u dvije najveće kontradikcije turističke industrije: s jedne su strane ljepote naše obale i unutrašnjosti, da ne govorim o otocima i ukupnomu mediteranskom ugođaju, a s druge pak gužve u zračnim lukama, na granicama, naplatnim kućicama, u trgovinama, koje prati nedovoljna ljubaznot domaćina! Svatko tko je bio na Zlarinu, Silbi, Mljetu i drugim malim rajevima i uz to se upoznao s ljepotama šibenske katedrale Svetoga Jakova, dubrovačkoga Svetoga Vlaha, čuo povijest Poljičke Republike, Marmontov doprinos gradnji Skradina te završio dan u konobi u kojoj se diskretno čuje 'Da te mogu pismom zvati', ne može razumjeti zašto smo mi Hrvati frustrirani svojim turizmom.

Međutim, ako bi takav imao strpljenja slušati malo pozornije i pokušao pokrenuti famoznu agenciju iz T-Mobileove promidžbe Roko-tours, vrlo bi brzo upoznao i tamnu stranu našega turizma - usluga i kapaciteti u bar 50 posto slučajeva nisu na razini svjetskih standarda, niti su se u posljednjih 10-ak godina okrenuli prema pozitivnom trendu, osim dijelom u Istri. Zračni transport nije dovoljno razvijen, pa je doći do, primjerice, Raba ili Šibenika uistinu teško, posebno kad se usporedi sa Sardinijom, Maltom, Sicilijom ili Kretom. Da bi napravio master plan svoga poslovanja i SWOT analizu svoga razvoja u sljedećih pet godina, naš bi Roko ili Jack vjerojatno pokušao doći do podataka o konkurenciji, njihovu tržišnom udjelu te o planovima razvoja hrvatskoga turizma. Koliki je tržišni udio naših najvećih turističkih agencija? Kolika je profitabilnost te industrije? Jesu li u planu izmjene strukture turističkih kapaciteta i koliko je lako dobiti građevinsku dozvolu ili prenamjenu zemljišta? Nažalost, bio vlasnik naše zamišljene agencije Roko ili Jack, nakon nejasnih odgovora i spoznaje o kašnjenju i aferama u gradnji ili prenamjeni turističke infrastrukture kao i nejasnih podataka o profitabilosti najboljih u branši ili bi odustao od turizma i otišao u lukrativniji biznis ili bi pokušao pokrenuti agenciju u Crnoj Gori, gdje sve vrvi od gradnje, i na svakom brdu gradi ruski, američki, austrijski ili mađarski investitor, a porez na dobit je devet posto!

Mladu generaciju poduzetnika ne zanima priča o kolektivnom stečaju hrvatskog turizma 90-ih godina, kad je zbog objektivnih razloga, najviše rata, izgubljeno dosta godina i kad je najbolji kadar otišao iz turizma jer nije htio raditi za nedovoljna primanja. Kako je nedostajalo akumulacije, ulaganja u obrazovanje i edukaciju bila su isto tako nedovoljna, a nezadovoljan i nedovoljno obrazovan kadar ne može stvoriti zadovoljan i motiviran podmladak. I ako nam se oproste gužve i prometni kaos, ne može nam se oprostiti nedovoljna ljubaznost, neentuzijazam u prenošenju predivnih priča na goste i manjak osmijeha. Bog nam je dao ljepote i izvanredan položaj (sve je blizu - Beč, Milano, Budimpešta, Ljubljana, München...) te mediteransku autentičnost, s kompliciranom ali veoma zanimljivom prošlošću, a mi smo tomu dodali administraciju s GUP-ovima koje se stalno mijenja, lokalne moćnike koji investiraju u turizam radi nekretnina, a ne usluge, cinične djelatnike te džepove urbanističkoga neukusa!

Glas od usta do usta i sve više internetski vox populi nakon prvoga posjeta ne rade za nas. Svaki građanin svijeta morao bi vidjeti pulsku Arenu, Stradun, Peristil, Opatiju, Plitvice itd., ali pitanje je je li se, nakon što je vidio nešto od toga u prvom posjetu, i odsjeo u hotelu s četiri zvjezdice izvan standarda, dosađivao se na Stradunu, osjetio neudobnost naših zračnih luka i neljubaznost naših neobrazovanih konobara, i ima li volje riskirati i još više upoznavati Hrvatsku, pa i njezinu unutrašnjost (predivnu Liku, Kordun, zagorske dvorce i slavonske bisere - đakovačku i osječku katedralu - te Baranju. Gost je željan naše kulture i ljepota, posebice arhitekture i gurmanskih delicija, ali traži i svjetske standarde u cijenama i usluzi. Štoviše, on vjerojatno ima i specijalne interese: ili ga zanima ekologija ili vjerski turizam, sport, nautika, golf. Možemo li mu to pružiti, i možemo li ga unaprijed informirati kako da sve to poveže u jedinstveno nezaboravno iskustvo nakon kojega će poželjeti doći još jedanput i prijateljima u svojoj zemlji oduševljeno pričati o penjanju u Paklenici, kitesurfingu na Bolu ili jedinstvenosti Brijuna?

Turizam je zapravo skupina - klaster industrija, koja utječe i na koju utječe mnogo toga: i lokalna infrastruktura, i zakonodavstvo i razvijenost prehrambene, građevinarske i prometne industrije. On je prirodni klaster industrija, pa je logično da preuzme vodstvo u popularnoj klasterizaciji Hrvatske. Turistička i ugostiteljska djelatnost isprepliće se s lokalnom infrastrukturom, zakonodavstvom, razvijenošću prehrambene, građevinske, prometne industrije... Stoga nije lako promijeniti trendove, osim na načelnoj, verbalnoj razini. Jedno od mogućih rješenja su prioriteti koje bi trebalo provesti u osam koraka.