Rusija stječe nove izvore plina

Dok glavnu pozornost na sceni rusko-gruzijskog sukoba drže politički događaji, manje je upadljivo prošla vijest da je prošlog tjedna Rusija zaključila sporazum s Uzbekistanom o početku gradnje novog plinovoda.

 Pripremila: Davorka Zmijarević

Novi sustav će imati kapacitet za transport do 30 milijardi kubičnih metara plina iz Turkmenistana i Uzbekistana te bi trebao povećati ruski uvoz plina za 50 posto. Sporazum je početku realizacije plana koji su u svibnju prošle godine donijele četiri zemlje a cilj mu je proširenje pravca, koji prolazi između Turkmenistana na jugu i Kazakhstana na sjeveru. Postojeći tranzitni plinovodi u ovoj regiji poznati su kao Central Asia-Center i Central Asia-Urals a imaju kapacitet za 54 milijarde kubičnih metara.  Rusija, Turkmenistan i Kazahstan planiraju odvojiti plinovod koji će preuzimati i usmjeravati turkmenski i kazahstanski plin prema Rusiji. Plinovod bi imao kapacitet od 20 milijardi kubičnih metara a izgradnja treba početi potkraj ove ili početkom sljedeće godine.  Europi ovaj projekt ne predstavlja dobrodošlu vijest jer se oslanja na iste srednjoazijske izvore plina na koje računa i projekt Nabucco, koji bi išao preko Turske a zatim balkanskim krajevima do Europe. Rusija, međutim, želi pokazati da je ona ipak logičniji i prirodniji pravac za transport plina iz srednje Azije, i to ne samo Europi nego i zemljama izvoznicama plina, budući da ove, naročito u svjetlu novih sukoba i zaoštravanja, otvorenije pokazuju nastojanje da balansiraju između geopolitičkih interesa zapada i Rusije ali i još jednog ključnog partnera, Kine.

Turkmenistan i Kazahstan ne isključuju ni pravac koji bi išao zapadno od Kaspijskog mora i koji bi zaobišao Rusiju.
Iako ovo nije dobra vijest za Uniju, neki stručnjaci napominju da rusku ekonomsku snagu i sposobnost da se nosi sa zapadnom ne bi trebalo precjenjivati. Analitičar i autor Anders Aslund, iz Peterson Institite for Inetrnational Economics, u Financial Timesu podsjeća da, unatoč snažnom rastu u posljednjih deset godina, Rusija ‘teži’ samo 2,8 posto svjetskog BDP-a, a njen je BDP po stanovniku samo četvrtina razine američkog. Po njemu čak je i njena vojna sila neadekvatna ulozi koju je Rusija navodno sebi namijenila: njeni vojni izdaci na razini su od sedam posto onih u SAD. Dalje, 60 posto izvoza čine nafta i plin, pa je teško ovisan o cijenama ovih resursa koji će, prema Aslundu, padati, a i njena proizvodnja iz mnogo razloga stagnira. Aslund nabraja deset razloga zbog kojih će ruska ekonomska snaga slabiti: opće usporavanje aktivnosti u zapadnim ekonomijama, koje će pogoditi i Rusiju; nedovoljnu razinu investiranja - dok najuspješnije tranzicijske zemlje imaju investicijsku stope iznad 30 posto BDP-a, njena je stopa investiranja 20 posto a nepovoljni poslovni okoliš i odljev kapitala još će više umanjiti investicijski poetncijal.

Dalje, cijene nafte i plina neće rasti a njena proizvodnja nafte ionako stagnira, što znači da će se ruska vanjskotrgovinska bilanca pogoršavati; inflacija je već sada na razini od 15 posto zbog loše tečajne i monetarne politike; bankovnim sustavom dominira pet banaka u državnom vlasništvu što ga čini neefikasnim i skupim a nacionalni trošak lošeg bankovnog sustava samo će rasti; infrastruktura predstavlja usko grlo a sama Rusija nema kapaciteta za velike infrastrukturne projekte. Ipak, glavne razloge potencijalnog ekonomskog zaostajanja Rusije Aslund vidi u političkom kontekstu: sveprisutnoj korupciji; ponovnoj nacionalizaciji vitalnih industrija gdje su slučajevi kao Yukos ili najnoviji, Mechel, samo jedni od mnogih; nedovoljne reforme pravosuđa, socijalnih servisa i javne uprave, koji će biti sve teži teret za ekonomiju. Konačno, velika prepreka snažnijem razvoju je što će sada iz političkih razloga Rusiji biti uskraćeno članstvo u WTO-u.

U situaciji rastućih protekcionističkih pritisaka u svjetskoj trgovini ovo će biti velika nepovoljna okolnost, s obzirom na procjenu Svjetske banke prema kojoj će u sljedećih pet godina 0,5 do 1 posto rasta proizlaziti iz članstva u ovoj organizaciji.   Odgovornost za ovakvo erodiranje ekonomskih potencijala Rusije Aslund pripisuje, prije svega, političkom vodstvu Vladimira Putina i jačanju autokratskih crta u općem političkom načinu vladanja. Najnovije rusko pokazivanje mišića u Gruziji već je poslovnu zajednicu skupo stajalo: u samo nekoliko tjedana na burzi je izbrisano 500 milijardi dolara dioničarskog kapitala, što je skoro vrijednost ruskih deviznih rezervi, a iz zemlje se odlilo oko 16 milijardi dolara, što je izazvalo nestašicu kreditnog kapitala.  U analizi ruskih ekonomskih perspektiva uočljiva je smjela premisa da cijene nafte i plina ne samo da neće rasti nego će čak i padati. U tom slučaju, može se očkivati da će zabrinutost Europe, glede političkih procesa u Rusiji, vjerojatno splasnuti.