SAD prebacuje rizik mirovina na zaposlene

Predloženo mirovinsko rješenje nudi djelomičnu privatizaciju i individualizaciju mirovinskog sustava pa se dio mirovinskih doprinosa radnika ulaže na osobne račune

Piše: Nataša Vuletić

Američki predsjednik George W. Bush prošloga je tjedna predložio Kongresu proračun Sjedinjenih Američkih Država (SAD) za 2007. godinu u iznosu od 2,7 trilijuna dolara, što je 2,3 posto više nego u 2006. godini. Sama brojka nije sporna, ali je problem u redistribuciji budžeta koji će mnogo više sredstava izdvajati za borbu protiv terorizma, ali će značajno smanjiti izdatke u području tzv. socijalne skrbi. Glavno smanjenje bit će u segmentu zdravstvenog osiguranja, i to siromašnijih Amerikanaca te starijih osoba, a manjak sredstava osjetit će se i u segmentu studentskih zajmova.

Iako Bush smanjenje zdravstvenih i drugih socijalnih prava pokušava staviti u kontekst smanjenja budžetskog deficita, činjenica je da to mu to baš i ne uspijeva najbolje te izaziva velike kontroverze u američkoj javnosti. Budžetski deficit ove bi godine, prema procjenama, mogao dosegnuti 423 milijarde dolara, a Busheva je ambicija da on 2007. godine bude najviše 354 milijarde dolara te da se u roku pet godina čak prepolovi.

Samo u segmentu zdravstvenog osiguranja Bush u petogodišnjem razdoblju planira uštedjeti 35,9 milijardi dolara. Na to će se nadovezati i smanjenje poreza bogatijima te mirovinska reforma koju je Bush najavio, a još i ranije pokušavao provesti.

Tvrtke smanjuju mirovinske pakete

Kad je riječ o mirovinama, Vlada je trenutačno trenutačno usredotočena na to kako iz državnog sustava mirovinske solidarnosti (tzv. Social Security) isplatiti mirovine iznimno brojnoj generaciji 'Baby boomera' rođenih 1950-ih, a koji će u mirovinu krenuti od 2010. godine. Uz to, jedan od argumenata za mirovinsku reformu bit će i spomenuto smanjenje budžetskog deficita. Prema sadašnjim procjenama američki državni mirovinski sustav postat će nesolventan za 20 do 30 godina, a najkasnije 2040. godine, i to usprkos manjim ranijim reformama započetima 1980-tih godina, koje su postupno pove-ćale dob umirovljenja na 67 godina, smanjile iznose mirovina te povećale poreze i namete u području mirovinskog osiguranja.

Mirovinski paketi koje su prije radnicima osiguravale velike američke kompanije nestaju ili postaju rizični. Tvrtke poput General Motorsa i Delta Air-linesa, trenutačno su u problemima te njihove uprave nastoje smanjiti tzv. mirovinske pakete radnicima, a kako bi povećale vlastitu profitabilnost. Neke od tvrtki više ne nude mirovinske pakete novozaposlenima, a čak i retrogradno nastoje umanjiti prava ranije zaposlenih radnika. Posljedica toga, uz nadolazak 'Baby boom' generacije u umirovljeničku populaciju, rezultiraju sve većim opterećenjem državnog mirovinskog sustava koji radi toga zahtjeva ozbiljnu reformu.

Mogući socijalni nemiri

Američke kompanije sve više rizik mirovina prebacuju na svoje zaposlenike. Ranije je tvrtka snosila rizik isplate mirovine, što je najčešće činila iz tekuće dobiti, a sada se od zaposlenika očekuje da sami pridonesu u fond koji će ulagati u dionice i tako osiguraju svoju mirovinu. Jedan dio zakonskih promjena dopustio je kompanijama da uvedu tzv. 401(k) planove u kojima radnici sami štede za mirovinu, tvrtka tek nadodaje određeni iznos,  a ta se sredstva onda ulažu u dionice.

Takav 401(k) pristup značajno rasterećuje tvrtke i omogućava im još i porezne olakšice. Bush prešutno podržava takvo ponašanje, što će im uštedjeti milijune dolara svake godine, ali bi takav razvoj situacije mogao rezultirati socijalnim nemirima. Jedan od problema tog načina je i u tome što je zamijećeno da većina radnika kupuje dionice samo vlastitih tvrtki, što se na slučaju Enrona pokazalo izuzetno problematičnim u trenutku bankrota kompanije.

S obzirom na to da je sadašnji sustav dobrim dijelom, izuzmu li se paketi koje su nudile kompanije, utemeljen na međugeneracijskoj solidarnosti (tzv. pay-as-you-go sustavu), tj. činjenici da današnji radnici svojim mirovinskim doprinosima financiraju današnje umirovljenike. Bude li se dio doprinosa radnika, prema Bushevu prijedlogu, ulagao na privatne, individualne račune, nastat će razlika u prihodima državne mirovinske blagajne. Procjenjuje se da bi ta razlika iznosila 1,7 trilijuna američkih dolara, što bi trebalo namiriti povećanjem poreza. To, naravno, nije popularna mjera, a s obzirom na Bushevu strategiju poreznog rasterećenja bogatih, mogla bi dodatno ugroziti srednji sloj stanovništva.

Dva prijedloga: Bush i Senat

Predloženo rješenje nudi djelomičnu privatizaciju i individualizaciju mirovinskog sustava, tj. dio mirovinskih doprinosa radnika ulaže se na osobne račune, u privatne mirovinsko-investicijske fondove. Takav bi pristup u budućnosti donosio određeni prinos i radnicima osiguravao mirovine. No,ta je ideja naišla na velike kritike u američkoj javnosti, i to zbog visokih troškova prelaska na takav sustav te bojazni da bi ulaganje tih sredstava u dionice prouzročilo visoke troškove trgovanja i ne bi se isplatilo radnicima s manjim prihodima.

U prosincu prošle godine američki Senat donio je prijedlog mirovinske reforme, a prije nekoliko dana svoj je prijedlog donijela i Busheva Vlada. U predstojećem razdoblju ta će se dva dokumenta morati uskladiti kako bi konačna verzija Zakona o mirovinskoj reformi krenula u pravnu proceduru. Samo njegovo donošenje očekuje se, prema optimističnijoj verziji, u lipnju ove godine, a prema pesimističnoj tek u prosincu ili čak početkom 2007. godine. Oba prijedloga govore o istim problemima, ali na različite načine te će tek pregovori utvrditi koji će elementi doista biti uvršteni u sam zakon.

Glavne promjene u oba prijedloga naglašavaju veća davanja poslodavaca u državni mirovinski fond te stroža pravila financiranja mirovina i njihovu veću transparentnost. Naime, vrijeme je pokazalo da tvrtke uplaćuju sve manje doprinosa za mirovine zaposlenika, a paketi koje im nude sve su tanji. Poseban problem predstavljaju bankroti velikih tvrtki, kao što je to bio United Airlines u 2002. godini, čime su sve mirovinske obveze tvrtke pale na teret države.

Državni mirovinski sustav tzv. socijalne sigurnosti ustanovio je 1930-ih godina predsjednik Franklin D. Roosevelt u želji da spriječi siromaštvo starijih građana. Usprkos svim navedenim problemima i tome da se američke kompanije nemilosrdno rješavaju mirovinskih obveza prema radnicima ostaje činjenica je da je američki državni sustav još najvelikodušniji na svijetu.

Njemačka: Smanjenje mirovina iz budžeta

Njemačka je nekada davno bila prva zemlja koja je još 1880.godine, za vrijeme Bismarcka, uvela svojevrsne mirovine za starost, no njezin današnji mirovinski sustav, koji se temelji na partnerstvu između poslodavaca, zaposlenika i države u očima građana sve je manje pouzdan. Radnici i poslodavci trenutačno pridonose sustavu u iznosu od približno 20 posto plaće, dok država dodaje još 10 posto. U konačnici mirovina iznosi najviše 70 posto plaće.

U Njemačkoj je počela mirovinska reforma i radni je vijek produljen sa 65 na 67 godina, povećani su doprinosi za mirovine te je ukinuta veza između visine mirovine i zarade zaposlenik tijekom radnoga vijeka. Očekuje se da će nova premijerka, Angela Merkel nastaviti s reformama kako bi smanjila troškove budžetskog izdatka za mirovine, koji najviše pridonosi njemačkom deficitu od 35 milijardi eura. Očekuje se da će dodatno pomaknuti dob umirovljenja te poticati tvrtke da zaposlenicima ponude mirovinske pakete, tj. neku vrstu dodatnog osiguranje isplate za mirovinu. Trenutačno je u Njemačkoj zaposleno samo 40 posto stanovništva u dobi između 55 i 65 godina, što je značajno ispod prosjeka ostalih razvijenih zemalja.

Japan: Traži se povećanje davanja tvrtki za mirovine

Japan je zemlja s najvećim demografskim starenjem stanovništva od sviju razvijenih zemalja, što znači da će 2025. godine gotovo trećina Japanaca, njih 28 posto, biti starija od 65 godina. U Velikoj Britaniji to će biti 15 posto stanovništva, a u SAD-u koje podmlađuju imigranti, tek 12 posto populaci-je. Tom poraznom podatku za Japan nije pridonijela samo dugovječnost Japanca nego i niska stopa rađanja te vrlo ograničeno useljavanje u tu zemlju. Posljedice je toga da su i državni i kompanijski mirovinski fondovi trenutačno pod izuzetnim pritiskom kako bi povećali davanja za mirovine, a smanjili razinu isplaćenih mirovina.

Dosad su u Japanu najveći teret umirovljenja snosile njihove kompanije, koje su osiguravale pristojne mirovine za svoje radnike, financirajući ih iz tekućih zarada tvrtke. No, sve se više pogona seli izvan Japana i sve je manje radnika pokriveno takvim načinom mirovinskog osiguranja.

Japan je relativno kasno ustanovio državni mirovinski fond, tek 1970-ih, alu činjenica je da su mirovine iz tog sustava bile velikodušne. Mirovinska reforma bila je jedna od ključnih točaka nedavne političke kampanje japanskog premijera Junichira Koizumije. U 2004. godini Vlada je najavila da će se mirovinski doprinosi u Japanu povećavati svake godine da bi sa sadašnjih 13,58 posto dohotka pojedinca dosegnule 18,3 posto. Mirovine će se, pak, smanjiti sa sadašnjih 59,3 posto prosječne plaće na 50,2 posto u istom razdoblju.

Sve manje izdvajanja za mirovine

Američke kompanije koje su imale mirovinske pakete za svoje zaposlenike u postocima:

1988. godine -  65 posto
1991. godine -   46 posto
1993. godine -  35 posto
1995. godine -  38 posto
1999. godine  - 38 posto
2005.  godine - 32 posto

* Istraživanje je obuhvatilo američke tvrtke s više od 200 zaposlenih i nije se provodilo svake godine