Samo jednim članom zakona protiv ekozagađivača

Iako nema pravih evidencija, znakovito je da se sudovima u pravilu ne obraćaju čak niti neposredni susjedi velikih zagađivača

Tek kad je Grad Sisak podnio tužbu protiv Inine Rafinerije nafte zbog onečišćenja okoliša, Vlada je donijela mjere koje mogu pomoći da se slučaj riješi. Svima ostalima ostaje da se sa zagađivačima spore u dugim i skupim sudskim postupcima

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Koliko je ekoproblem u Sisku velik hrvatska je javnost shvatila tek kad je Grad Sisak pokrenuo tužbeni postupak protiv odgovornih osoba u sustavu Ine d.d. Zagreb zbog onečišćenja okoliša. Zbog neugod-nih mirisa izazvanih ispuštanjem sumporovodika iz Rafinerije nafte te povećanih koncentracija benze-na na mjernoj postaji kod Rafinerije i Termoelektrane u naselju Sisak Caprag, u Sisku je pokrenuta i inicijativa za osnivanje Udruge oboljelih od karcinoma, potpisuje se peticija protiv zagađenja, a u prip-remi je i osnivanje nove ekološke udruge. Najavljeni su i prosvjedi ispred Rafinerije, Termoelektrane i Herbosa, kao mogućim zagađivačima okoliša, jer te tvornice imaju vlastite spalionice otpada. U Sisku je, prema podacima sisačke Gradske uprave, kakvoća zraka u 2006. godini bila III. kategorije s obzi-rom na ugljični dioksid i sumporovodik, a II. kategorije s obzirom na lebdeće čestice i benzen.

Sisački problemi samo su najnovije ekokatastrofe s kojima se građani u Hrvatskoj moraju nositi kako znaju i umiju. Priča sa solinskom tvornicom azbesta još nije privedena kraju, izlijevanje nafte u Kašte-lima ovog ljeta ugrozilo je turističku sezonu, velika tvornica cementa u Kaštelima (Dalmacijacement) i dalje ispušta crni dim, mnogi ljudi koji stanuju u blizini kamenoloma bune se zbog miniranja, bezbroj-ne jahte izbacuju svoje smeće u more, rastu neslužbena odlagališta otpada, svako malo osvanu vijesti o pomoru riba u rijekama ili moru ... Postavlja se pitanja što pojedinac može učiniti izvan klasične pri-jave nekoj inspekciji ili policiji i je li to što može učiniti učinkovito i prije svega želi li država, odnosno za-konodavac učinkovitu ekološku zaštitu s aktivnostima svih na koje se to odnosi? Moraju li stvari otići tako daleko da jedan grad mora podići tužbu protiv kompanije, i mora li se naposljetku umiješati Vlada da bi se stvari pokrenule s mrtve točke. Jer, Vlada će reagirati kada su velike stvari u pitanju, a što je s onim manjim?

Kozmetičke promjene u novom zakonu

Ključni propis (i sedes materiae) koji ozakonjuje takve aktivnosti jest Zakon o obveznim odnosima, i to kako onaj raniji preuzet iz bivše države s čl. 156., tako i ovaj sadašnji koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. godine s člankom 1047. Treba naglasiti da je riječ o praktično nepromijenjenom tekstu, s mi-nimalnim, kozmetičkim promjenama u odnosu na ono što je bilo ranije. Dakle, što stoji na raspolaga-nju (osim prijava inspekcijskim službama, eventualno i kaznenih prijava protiv odgovornih) nekome tko je, primjerice, susjed velike tvornice ili skladišta goriva ili benzinske postaje u lošem stanju ili odla-gališta otpada koje već davno više ne bi smjelo raditi...

Čl. 156. ranijeg Zakona o obaveznim odnosima često se nazivao i člankom ekoloških tužbi, što vrijedi i za sadašnji članak 1047. novog Zakona. Unatoč tome što razlike u samom tekstu baš i nema, moralo bi je biti u ozračju koje je generalno promijenjeno. S punim pravom smo svi postali vrlo osjetljivi na svaku naftnu mrlju, na svaki, a posebno onaj divlji deponij smeća, građevinskog materijala, napose životinjskog otpada. Unatoč tome, na planu zaštite koju bismo mogli nazvati općom i koja državu ništa ne stoji (jer praktično ima nekoliko milijuna volontera na raspolaganju) nismo se pomaknuli ni milime-tar naprijed.

Naime, točno je da postoji pravni put, putem parničnog postupka pred sudom, u kojemu svatko mo-že biti tužitelj, točno je da se tužbom može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatna šteta, kao i da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost štete, osim ako se uznemiravanje i šteta mogu spriječiti drugim odgovarajući mjerama (primjerice, izolacija buke, filteri za prašinu i drugo). Točno je i da će sud po takvoj tužbi narediti da se poduzmu odgovara-juće mjere na trošak onoga tko posjeduje izvor opasnosti ako taj to sam ne učini. Točno je i da je šte-ta, zbog koje se ima pravo na nadoknadu, ako je riječ o općekorisnoj djelatnosti za koju je dobivena dozvola nadležnog tijela, ograničena samo na dio koji prelazi uobičajene granice, koji ne spada u tzv. uobičajenu štetu. Točno je i da se i u slučaju općekorisne djelatnosti, za koju je dobivena dozvola nad-ležnog tijela, može zahtijevati poduzimanje društvenoopravdanih mjera da se spriječi nastupanje štete ili da se ona smanji.

Protiv velikih teško se boriti

Sve jeto točno, ali bilo je točno i prije, kada su i svaki građanin i sva imovina bilo kojega građanina bili apsolutno u drugom planu u odnosu na svaku tvornicu, svaki dimnjak, svaki stroj pa i onaj koji je proi-zvodio samo gubitke. Prema toj normativi ne vidi se da se išta promijenilo. Oštećeni će građanin an-gažirati odvjetnika, platiti ga, platiti skupe sudske pristojbe, čekati mjesecima ili čak i godinama na sudski poziv, a zatim plaćati odvjetniku dolazak na ročišta i pisanje podnesaka, platiti u pravilu skupo vještačenje i, ako sve budu u najboljem redu, dobiti pozitivnu sudsku odluku u prvom stupnju. Potom će dati odgovor na žalbu protustrane i ponovo će platiti i odvjetnika i sudsku pristojbu, a onda čekati godinama na pravomoćnu odlluku, uz neizvjesnost kakva će ona biti.

A kakva bi mogla biti svjedoči i nedavna pravomoćna odluka jednog velikog suda, prema čijem miš-ljenju vlasnici koje je protupravno zauzela jedna velika tvornica i na njemu godinama crpila rudu ne-maju pravo tražiti uspostavu prijašnjeg stanja - izravnavanje velike 'kave' - i to zato jer bi to značilo velike troškove, možda i veće nego što vrijedi samo zemljište, pri čemu je velika korist tijekom cijelog tog vremena, stečena upravo tom devastacijom, za sud nebitna.

Ako uspije u drugom stupnju, umjesto provedbe ovrhe (koju ponovno treba platiti sam) dočekat će ih odgoda jer će druga strana tražiti zaštitu od Vrhovnoga i Ustavnog suda. S takvom perspektivom tko će se to razuman uopće odlučiti na borbu (a to je uvijek i borba za druge koji se uopće ne angažiraju) protiv uvijek moćnijeg protivnika, protiv onoga tko na platnom spisku ima pravnu službu i više odvjet-nika, koji iza sebe u pravilu ima moćni lobi zagađivača i koji će s lakoćom i podsmijehom bahato prih-vatiti presude poput navedene, smatrajući to normalnom posljedicom svojeg statusa. Dakle, takvo je stanje danas. Preostaje vidjeti što bi se moglo učiniti sutra.

Propusti zbog isplativosti

Vjerujemo da je jednostavno napraviti iskorak ‡ takvi sudski postupci morali bi prema zakonu biti hit-ni, s preciznim rokovima zakazivanja ročišta i donošenja odluka, tarife odvjetnika morale bi biti mini-malne jer je riječ o javnom interesu, sudska pristojba naplaćivala bi se jedino kao teret protustrane kad se s tužbom uspije, uz minimalni trošak vještačenja, bolju i jasniju definiciju ključnih pojmova.

Kad bi se tako postupalo, do velikog broja zagađenja ne bi uopće došlo jer bi zagađivaču unaprijed sve bilo jasno i znao bi da mu se propusti ne isplate, a praksa nas uči da se brojni propusti događaju upra-vo zbog isplativosti, a ne više sile ili slučaja. Znao bi da kao kontrolore nema samo državne službenike (sa svim njima svojstvenim problemima) nego i milijunsku vojsku volontera kojima će promagati dr-žavni aparat, što se danas niti približno ne događa. Upravo zato parničnih postupaka ovog tipa ima jako malo, a vode se tako da druge ne potiču na parničenje.

Iako nema pravih evidencija, znakovito je da se sudovima u pravilu ne obraćaju čak ni neposredni susjedi velikih zagađivača, a to sigurno treba promijeniti u sveopćem interesu, čak i u interesu tih zagađivača koji se to sigurno ne bi usudili u drža-vama Zapada, gdje im je često središnjica i odakle su im vlasnici. Nažalost, ti primjeri potvrđuju da sami sebe guramo u svojevrstan kolonijalni položaj, a poneki primjeri građanskih prosvjeda često su rezultat neupućenosti u problem i neznanja kako postaviti prava pitanja i prave zahtjeve. Primjerice, da glavni direktor HEP-a sa svojom obitelji živi u neposrednom sudsjedstvu nove trafostanice bio bi uvjerljiviji u tvrdnji da tu nema štetnih emisija, što analogno vrijedi i za gradonačelnika nakon donoše-nja nekoga planskog dokukumenta.