Samo Pavlek zna koliko su zaradili Janica i Ivica

Uvjet za prijavljivanje boravišta u Monte Carlu je kupnja nekretnine, a najjeftiniji stan potkraj 2002. godine stajao je pola milijuna eura. Porez se obračunava prema minimalnoj stopi, ili se plaća paušal

Samo je Janica od naše obitelji prijavljena u Monte Carlu. Neću reći da je to učinila protiv moje volje, ali nije me se tu puno pitalo – rekao mi je Ante Kostelić kad sam ga, 1. siječnja 2003. godine, intervjuirao u austrijskom Innerkremsu. Onda se malo, šampionima je to dopušteno, našalio:

- Ne znam zašto je uopće tamo prijavljena, navodno zbog poreza.
Sekundu poslije opet nije mogao pobjeći od sebe:
- Monte Carlo me uopće ne zanima, a budem li ikad mogao, Janicu ću odjaviti iz Monte Carla.

Iako nitko osim obitelji Kostelić i, vjerojatno, direktora reprezentacije Vedrana Pavleka ne zna sasvim točno koliko su Janica i Ivica Kostelić u karijeri zaradili, Janičino prijavljivanje boravišta u Monte Carlu dovoljna je smjernica.

Kao što kaže jedan ekonomski ekspert, uvjet za prijavljivanje boravišta u Monte Carlu je kupnja nekretnine, a najjeftiniji stan u toj poreznoj oazi je potkraj 2002. godine stajao najmanje pola milijuna eura. Porez se, pak, obračunava prema minimalnoj stopi, ili se plaća godišnji paušal.

Doista, razumijemo li (jer možda i možemo razumjeti, ali nikad i znati, iskusiti) koliki je rad potreban za osvajanje svjetskog trona, koliko ta pobjeda vrijedi?

Izvori bliski glavnim zvijezdama kampanja za mirovinske fondove, koje su trajale tri do četiri mjeseca, kažu da je Severina Vučković od Plavog fonda tražila 200.000 njemačkih maraka honorara, pa je taj fond, ocijenivši to previsokom cijenom, angažirao Gorana Ivaniševića. Moj izvor tvrdi da je Ivanišević pristao snimiti kampanju za 120 do 140.000 maraka, koliko je zaradio i reklamirajući pivo Pan.

U slučaju Janice i Ivice Kostelića pregovori o kampanjama, bile one jednogodišnje ili višegodišnje, ne mogu ni započeti a da T-Mobile, Hypo, Jamnica i ostali na stol ne stave milijunske iznose, zbog čega je prijavljivanje boravišta u Monte Carlu savršeno logičan izbor...

Kad sam s Kostelićem radio spomenuti intervju, na trenutak se osjetilo da je spreman na 'udarac'. Kao da je već 'vidio' navođenje njegova hrvatstva radi nabijanja na nos obrata Janičina prijavljivanja boravišta u Monte Carlu. Zapravo mu služi na čast što se u zraku osjetilo da to doživljava kao mali osobni poraz. Ali tko bi mu, nakon svih muka, zamjerio?

Pri nabrajanju zarada sportaša treba imati na umu da Zapadna Europa tu djelatnost oporezuje od 48 do 52 posto, dakle porez prepolavlja zaradu. U slučaju da između dviju država ne postoji ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, sportaš može odabrati gdje će platiti porez, no to je najbolje učiniti u Monte Carlu.

Dug je to put...

S Kostelićima, preciznije s Janicom i Antom, prvi sam put sam razgovarao u Val d’Isèreu 1999. godine, upravo kad su njezini rezultati počeli nalikovati na početne taktove uvertire u nešto veličanstveno.
Tada je Pavlek zamolio nadglednika jedne od privatnih staza da otvori teren i pokrene žičaru kako bi nova nada svjetskog skijanja mogla trenirati.

- Ne može - odlučno će čuvar.
Pavlekova jakna, oblijepljena sponzorskim bannerima – na jakni su dominirali Vegeta i Belupo – nimalo ga nije impresionirala.
- Ali, mi smo rezervirali pistu, a ja vas to molim kao direktor reprezentacije... - nije se dao Pavlek.
- A koje ste vi to reprezentacije direktor?
- Hrvatske.
- I koliko vam je skijaša ovdje?
- Zapravo, samo jedna skijašica.
- Da vam otvorim stazu radi jedne skijašice?! A kako je ime toj dami?
- Janica Kostelić.
- E, to već bitno mijenja stvar. Nema problema - sretno je anegdotu završio čuvar...

Nije prošlo mnogo vremena otkako me Aljoša Roksandić, u tom trenutku izvršni urednik Globusa koji je radio i na pokretanju Jutarnjeg lista, pitao kojeg bih mladog sportaša predložio za manekena Jutarnjega – ne znam gdje je zapelo, jer među ostalima sam predložio i Janicu Kostelić – a nekakav francuski birokrat se samo zbog nje od bešćutnog gospodara skijanja i neskijanja preobražavao u umiljatog štovatelja lika i djela.

Dani spavanja pod šatorom ili u vreći za spavanje pod otvorenim nebom bili su iza nje, postupno je postajala međunarodnim simbolom uspješne sportašice; sa zaradom oko milijun maraka na godinu najbogatija skijašica, Deborah Compagnoni, više nije Janicu tek pozdravljala u prolazu, nego vrlo prisno s njom razgovarala...

- Sad je nešto bolje nego prije i, iskreno, najradije bih da tako i ostane - rekla je tada Janica Kostelić. - Mislim da bih, kad bih imala idealne uvjete, bila lošija skijašica. Gledam djevojke koje imaju sve što je potrebno, pa i više od toga, i samo odvezu dvije runde, presvuku se, popiju izotonik – i gotovo. Čini se da dobri uvjeti odvraćaju skijaše od treninga.

Čovjek je najbolji kad se bori da preživi. Kad si najsiromašniji, najviše grizeš, jer želiš postati netko i nešto imati. Kad to postaneš, moraš biti jak karakter da te vlastita slava ne zadavi, da ne budeš opčinjen hotelima s pet zvjezdica i primanjima. No, meni se to neće dogoditi, ostat ću onakva kakvu me poznajete.

Na utrkama u Americi osvojila je treće i četvrto mjesto, prvi put u životu popela se na pobjedničko postolje u seniorskoj konkurenciji. Sponzori su se ozbiljno zainteresirali.

- Sad je mnogo lakše ‘prodavati’ Janicu Kostelić - kazao je Pavlek. - Prije sam ja morao tražiti sponzore, a sad oni dolaze k meni. Dosad sam te ljude doslovce morao potezati za rukav i uvjeravati ih koliko je Janica dobra...

No, neka ostane zabilježeno, 'preselivši' iz šatora u hotele skijaška obitelj tek je stekla minimum udobnosti: jedan od suradnika je za vrijeme razgovora prišao stolu i pitao Pavleka smije li popiti sok iz minibara u sobi! Na konzumaciju bez limita još se moralo čekati.

'Strminu' kojom se Janica uspela na sportski vrh mi smo dakako apsolvirali, ali treba se osvrnuti i na staze zarađivanja na imenu koje sport poznaje.

Recimo, tenisač Andre Aggasi je izvrsno zarađivao i kad je gubio. Rođeni igrač sporih podloga dugo je izbjegavao Wimbledon, a eskiviranje najvećeg od svih teniskih hramova tražilo je suvislo objašnjenje čak i kad je riječ o Amerikancu, koji smije reći da je najveći turnir ipak U.S. Open.

Aggasi, poznat po šarenoj sportskoj opremi, govorio je da ne želi mijenjati imidž, a pravila Wimbledona nalažu da oprema bude uglavnom bijela. I, kad se prvi put pojavio u Wimbledonu... ne samo da je osvanuo u snježnobijelome – samo je Nikeov logotip izranjao iz bjeline njegove opreme – nego je prva tri gema odigrao u sunčanim naočalama, za što je inkasirao 3,000.000 dolara!

Državljanka zemlje s četiri i pol milijuna stanovnika ne uživa povlasticu da se s njome, osim u doista iznimnim slučajevima, identificiraju stotine milijuna navijača, ili milijarde. Tako Janica ni u kojem slučaju do svojih milijuna nije mogla doći stazom kojom je, ako već nije šetala, trčkarala Ana Kurnjikova.

Sam po sebi, bez rezultata, Janičin životni put ne bi bio dovoljan, a čak ni s imenom stvorenim u krvi i znoju ona u marketinškom smislu ne može konkurirati sportašicama i sportašima iz Sjedinjenih Država, Rusije, Kine...

Zato je Kostelićeva grimasa na spomen Monte Carla previše samokritičan autoportret višestruko dokazanog domoljuba. Tko razuman može zamjeriti korištenje povlastice pri kojoj se ne krši ama baš ni jedan zakon!?

Na kraju trećeg dijela feljtona, prije nego se posvetimo biznis utemeljenom na Janičinim uspjesima,
pokušajmo barem djelomično ispraviti nepravdu prema njezinu bratu, Ivici.

Konkretno, većina smatra da Janica nije iskrena kada kaže da su njegovi uspjesi veći od njenih, da su te riječi samo manifestacija sestrinske ljubavi. Ali, poznavatelji sporta će se bez krzmanja složiti s Janicom.

Iz očišta najšire publike – a to je jedini kriterij prema kojemu se ravnaju sponzori - tu se nema mnogo što raspravljati. Sestra je trostruka olimpijska pobjednica, niže velike i male kristalne globuse, višestruka je svjetska prvakinja, a brat je osvojio 'samo' mali kristalni globus u slalomu i svjetski je prvak u istoj disciplini.

No dok svjedočimo kako je na leđima obitelji Kostelić sazdana cijela financijska konstrukcija Saveza i reprezentacija, pa je na Snježnoj kraljici startala cijela omanja četa Hrvatica, pitanje kako to da u idealnim uvjetima za rad nije stasao nijedan ozbiljan skijaš više je nego retoričko.

Ivica Kostelić

Ivičina je životna priča jeziv primjer okrutnosti tržišta. Sjaj Janičinih medalja zasjenio je njegov uspjeh, a nema riječi kojima bi se opisalo o kako je veličanstvenim pothvatima riječ.

Ne samo da je Ante Kostelić eventualne pogreške u trenažnom procesu sa sinom u radu s kćeri mogao izbjeći, jer je imao iskustvo više, nego je Ivica zbog ozljeda izgubio dvije neizmjerno važne godine sportskog napredovanja, a na vrh se, kao povratnik, uspio popeti u daleko žešćoj konkurenciji od one u ženskom skijanju.

Ako je dioba marketinških budžeta proizvođača mjerilo omiljenosti u srcima navijača, a praksa pokazuje da je tako, barem nama, s dovoljno osviještenosti i znanja o sportu, ne preostaje ništa drugo nego da se požalimo na tu nepravdu. Nazovimo to prigovorom savjesti.

____________________________

Michael Jordan - Samo je 'Air'  rušio i dizao dionice više od 10 posto

Samo su zbog jednog sportaša dionice bilo koje kompanije rasle ili padale za dvoznamenkasti postotak, a to je bio slučaj košarkašem Michaelom Jordanom. Kompanija je, naravno, bila Nike.
Jordana je još kao srednjoškolca primijetio Peter Falk i može se reći da su, u poslovnom smislu, zajedno rasli.

Vodeći Jordanovu karijeru Falk je svoju agenciju, Falk and Associates Management Enterprises, izgradio u diva koji pod ugovorom ima maltene svu igračku karizmu NBA lige. Od ukupnog novca koji na ime ugovora s klubovima zarađuju svi igrači NBA lige, na one koje vode Peter Falk i 19 suradnika otpada čak 80 posto.

Falk je Jordanu isposlovao ugovor s Nikeom vrijedan 56,000.000 na godinu, Jordanov nastup u filmu Space Jam producent je morao platiti 3,000.000; na prvotnu ponudu, 1.000.000, Falk je samo šeretski pitao: - A kako vi to mislite snimiti taj film bez Michaela?

Pravo da na žitne pahuljice stavi Jordanov samo jedva uočljiv potpis, ne i fotografiju, proizvođač je platio 1,000.000 dolara... Falk je Jordanu nanizao 19 sponzorskih ugovora, nijedan tanji od milijuna. 
Iza Falka nastupa drugi Peter, Polk. Njegova je dužnost u FAME-u oplemenjivati novac zarađen od ugovora s klubovima i sponzorima. Tako je Michael Jordan, čim bi nakon utakmice sjeo u autobus koji je Bullse vozio do aerodroma, uzimao poslovne dnevnike i tjednike i provjeravao cijene dionica, Polk je bio dobar profesor.

Zgodno, kad su američki novinari Jordana pitali:

- Michael, da se u avionu koji pada nađu Falk i Polk, a samo je jedan padobran, koga bi ti spasio?
- Polka - spremno je odgovorio Jordan. - Falk pravi moj novac, a Polk ga oplemenjuje!”

Tko li ga je pravio, a tko oplemenjavao kad je Jordan napuštao košarku i vraćao joj se?! Držeći sina u naručju podizao je dres s brojem 23 na krov dvorane, nakon povratka odabirao 45, pa opet, jer on je doista bio veći od sustava, navlačio slavnu dvadesettrojku... Nećemo valjda pasti na štos i pomisliti da je sve to s odlaskom i povratkom bilo spontano, a ne planski!

_____________________________
 
Tiger Woods - Lani vila za 40 milijuna od 89 milijuna dolara zarade

Golfer Tiger Woods je lani zaradio fantastičnih 89,000.000 dolara! Da bi smanjio poreznu osnovicu, kupio je kuću, zapravo vilu. Za 40,000.000 je smanjio poreznu osnovicu, ali i od oporeziva iznosa budžet Sjedinjenih Američkih Država će se pristojno 'omastiti'.

Woods je upravo idealan junak za igru marketinške privlačnosti. Afroamerikanac u golfu, nasmijano lice kojemu bi svaki roditeljski par ostavio djecu na čuvanje, svaka majka dala kćer, a pritom, na sve načine korektan, ne krije emocije. Osvojivši četvrti u nizu najvećih turnira nije ni pokušao zaustaviti suze. Istinski role-model.
_____________________________

Björn Borg - Čak 107 milijuna dolara davnih sedamdesetih!

Švedsko tenisko božanstvo Björn Borg ukupno je u karijeri zaradio za to vrijeme gotovo mezamislivih 107,000.000 dolara. Peterostruki uzastopni pobjednik Wimbledona i šesterostruki osvajač Roland Garrosa na turnirima je, u usporedbi s današnjim prvacima, zaradio tričavih 3,655.751 dolar. Eto, Borg je osvojio 62 turnira i igrao u 26 finala, dok je naš Ivan Ljubičić, osvojivši u 'boljem vremenu' tri turnira, priskrbio 3,985.236, a švicarsko čudo Roger Federer od 1998. do kraja prošle godine 20,232.573 dolara.

No samo je hrvatskom sportašu, ili državljaninu neke od zemalja s malo stanovnika, za koje sponzori nisu osobito zainteresirani, novac iz nagradnih fondova važan dio zarade. Boris Becker je svojedobno s Pumom potpisao ugovor prema kojemu mu taj proizvođač sportske opreme ima isplatiti 19 puta onoliko koliko je osvojio na turnirima.

Borg je preostale milijune zaradio reklamirajući Tuborg, Nestle, Donnay i druge tvrtke. Bio je šutljiv, ali o njemu se ipak uvijek moglo nešto napisati. Na terenu je naoko bio tipično sjevernjački hladan, ali prečesto je igrao u transu, ili kao u transu, da ne bi bio zanimljiv. Impresivna su bile i njegove proslave osvajanja Wimbledona, a svaki sponzor voli sportaša koji u intervjuima povremeno kaže da padajući na koljena i ostajući nekoliko trenutaka nepomično na zemlji zahvaljuje Bogu... Relaksirao se pecajući i – igrajući hokej.

Da bi 'zaokružio' biografiju pomalo čudnog čovjeka, odjavio se iz Monte Carla i prijavio boravak u Švedskoj jer je tamo htio - postati otac. Baš u Švedskoj. Regije su se otimale za njega nudeći mu sve zakonom raspoložive povlastice, a ono što mu nisu 'maznuli' porezni organi izgubio je neuspješno pokušavši lansirati liniju donjeg rublja, sportske opreme i - nakon dva razvoda.

U slijdećem nastavku: Veliki sponzorski bonusi za svaku Janičinu pobjedu