Sanader mora najhitnije donijeti efikasan antistagnacijski program

U inflatornim uvjetima te uz slabljenje domaće potrošnje nerealno je očekivati rast BDP-a u 2008. iznad 4 posto. Prijeti dugoročno razdoblje usporavanja i stagnacije koje će se moći najbolje prepoznati po snižavanju realnoga životnog standarda

Piše: Damir Novotny
[email protected]

Makroekonomski indikatori u drugom tromjesečju 2008. ukazuju na usporavanje ekonomske aktivnosti i ubrzavanje rasta proizvođačkih i potrošačkih cijena. Rast realnog bruto nacionalnog proizvoda od 4,3 posto u drugom kvartalu 2008., u odnosu na isto razdoblje 2007., može značiti da je razdoblje snažne konjunkture iza nas i da se hrvatsko gospodarstvo zapravo vraća u okvire višegodišnjeg trenda. Rast nacionalnog proizvoda je bio viši od pet posto samo lani, te u 2002. i 2003., dakle u godinama kada je u uvjetima niske domaće inflacije i bez eksternih šokova, ubrzavanje javne i privatne potrošnje rezultiralo ubrzanim rastom cijele ekonomije. Danas je, međutim, hrvatska ekonomija suočena s dodatnim prijetnjama koje će zasigurno bitno utjecati na ekonomski rast u budućnosti: eksterni šokovi koji se manifestiraju kroz strukturni, očito dugoročni rast cijena hrane i (špekulativni) rast cijena energenata. Uvozna inflacija otvorila je prostor za ubrzavanje rasta domaćih proizvođačkih cijena, za koje se prema svemu sudeći može tvrditi da ne predstavljaju samo prijenos eksternog rasta cijena već i isplivavanje na površinu dubokih strukturnih problema hrvatske ekonomije.

Možemo očekivati da će eksterni šokovi, kao rezultat smirivanja cijena energenata, biti nešto blaži u drugom dijelu 2008., međutim, domaća strukturna inflacija zadržava svoju inerciju. Rastuće kamatne stope dodatno ugrožavaju visoko zaduženi javni i privatni sektor odnosno kapacitet tih dvaju sektora u kreiranju dodatne potražnje kao jedinog izvora ekonomskog rasta. Naime, inozemna potražnja za domaćim robama i uslugama godinama stagnira, turistička potrošnja prema prvim rezultatima mogla bi biti niža nego prošle godine, a poljoprivredni sektor nije sposoban iskoristiti veliki globalni rast cijena agrarnih roba za rast svoga izvoza. Usporavanje kreditne aktivnosti banaka, kao neposredan rezultat restriktivnih, protuinflacijskih mjera HNB, i rast domaće štednje zasigurno će sa svoje strane djelovati na gospodarski rast. Dakle, u uvjetima relativno visoke inflacije (6,5-7 posto na godišnjoj razini), te slabljenja domaće potrošnje potpuno je nerealno očekivati rast nacionalnog proizvoda u 2008. iznad četiri posto. Uz još uvijek rastući privatni i javni dug, prijeti dugoročno razdoblje usporavanja i stagnacije koje će se moći najbolje prepoznati po snižavanju realnog životnog standarda građana. Nijedna odgovorna vlada ne smije biti indiferentna prema ovim, više nego jasnim, znacima usporavanja ekonomije.

U svojem razumijevanju problema s kojima je suočena nacionalna ekonomija, Hrvatska narodna banka se opredjeljuje za restriktivne monetarne politike i mjere koje neposredno administrativno ograničavaju kreditnu aktivnost banaka. Na taj se način doista mogu postići kratkoročni učinci na rast cijena, budući da se revalvacijom hrvatske kune mogu do određene granice amortizirati vanjski cjenovni šokovi preko cijena uvoznih roba i usluga. Naravno, trošak takvih mjera mora platiti izvozni sektor, čija se sposobnost akumuliranja kapitala i investicijski potencijal na taj način ugrožavaju. HNB time formalno i jednostrano ispunjava svoju zakonsku obvezu 'čuvara' cijena i stabilnosti, te se opravdava da nema sugovornika na strani izvršne vlasti. Hrvatska Vlada doista s nevjerojatnom lakoćom prelazi preko upozorenja da se gospodarstvo nalazi pred ozbiljnom opasnošću dugoročne stagnacije, te svoju borbu protiv rastuće inflacije ograničava na borbu protiv 'prekomjernog' povećavanja cijena najavljujući, za tržišnu ekonomiju, potpuno neprimjerene mjere.

Postavlja se pitanje što Vlada može i mora poduzeti, a s ciljem održavanja magnitude ekonomskog rasta u budućnosti, kao temeljnog preduvjeta za uspješnu integraciju hrvatskoga gospodarstva u integrirano tržište EU? Antistagnacijski program mora sadržavati mjere i politike koje bi u kratkom roku trebale zaustaviti očekivane negativne trendove u 2008. i otvorile novi ciklus dugoročno održivoga gospodarskog rasta. U kratkom roku Vlada mora proglasiti štednju na svim razinama javne potrošnje, zaustaviti javne investicijske projekte i čvrsto ograničiti rast plaća u javnom sektoru. Usidrenje javne potrošnje na srednji rok može ohrabriti i središnju banku koja bi mogla relaksirati monetarne i kreditne politike, te posebnim selektivnim mjerama utjecati na rast kreditiranja domaće investicijske potrošnje kao bitnog preduvjeta za rast konkurentske sposobnosti domaćih poduzeća na međunarodnom tržištu.

Bez dodatnih kreditnih izvora, a domaće banke raspolažu vrlo visokom razinom akumulirane štednje i dugoročnih izvora, nije zamisliv novi investicijski ciklus u realnom sektoru. Cilj ubrzane liberalizacije domaćeg tržišta i uklanjanja svih carinskih barijera mora biti povećavanje konkurentnosti domaćeg tržišta pa time i izbjegavanje opasnosti 'prekomjernog' podizanja proizvođačkih i potrošačkih cijena. Bilo kakav monopol ili oligopol, pri čemu je potpuno nebitno je li riječ o državnom ili privatnom poduzeću, izuzetno je plodno tlo za rast cijena. U energetskom sektoru i sektoru komunalnih usluga prije ili poslije bit će potrebno provesti potpunu liberalizaciju i izvlačenje države iz tog sektora; Vlada i lokalna samouprava moraju potpuno liberalizirati to tržište kako bi se u taj sektor nacionalne ekonomije uveli tržišni elementi i konkurentnost kao brana eksponencijalnom rastu tih cijena. Nije jasna strategija Vlade u elektroenergetskom sektoru, ali je jasno da se ulaskom u punopravno članstvo EU vertikalno integrirani HEP mora dekomponirati, restrukturirati i privatizirati.

Ako je puna privatizacija strategija Vlade prema sektoru nafte i plina, nije jasno zašto slična strategija ne bi bila primijenjena na sektor električne energije i toplinarstva. U suprotnom će se sve više pojačavati pritisci elektroenergetskog monopola na rast cijena električne energije, u velikoj mjeri opravdani zbog visoke ovisnosti o uvozu električne energije. Ukoliko se Vlada ne odluči na hitne mjere liberalizacije tržišta elektroenergenata, niske cijene električne energije (dvostruko niže nego u EU) i mikroekonomska neučinkovitost nacionalnog monopola samo će produbljivati gubitke. U takvim uvjetima HEP neće biti sposoban za toliko nužne investicije u nove kapacitete proizvodnje električne energije, a uvozni energetski šokovi i dalje će se prelijevati na domaće tržište. Vrlo je slično stanje i u drugim dijelovima sektora komunalnih usluga.

Na srednji i dugi rok Vladine politike moraju biti usmjerene prema jačanju svih institucija uređene države, kao i na već dobro poznate pakete ekonomskih i industrijskih politika, kojima bi se restrukturirali 'nacionalni gubitnici' (brodogradnja, zdravstvo) te poticao ubrzani razvoj 'nacionalnih pobjednika' (prerađivačka industrija). Jačanje institucija koje jamče neometano funkcioniranje nacionalne ekonomije i potiču poduzetničku klimu od presudne je važnosti za ubrzavanje ekonomskog rasta. Postoje mnogobrojni empirijski dokazi da je ekonomski rast moguć jedino u zemljama uređenih i stabilnih institucija. Iznimka mogu biti samo Kina i Rusija, koje snažan ekonomski rast ne podupiru kroz razvoj institucionalnog okvira prema zapadnim kriterijima, već razvojem paralelnih struktura koje su pod punim političkim nadzorom. Zahvaljujući vrlo snažnim institucijama većina zapadnih zemalja i članica EU, ali i Indija, Južna Koreja i Japan, ostvaruju već desetljećima kontinuirani ekonomski rast. Bugarska, međutim, zbog slabog funkcioniranja sustava, nikako ne može osigurati dugoročno održivi gospodarski rast.

Slično je Hrvatska proživjela u drugoj polovini 90-ih godina, kada je ekonomijom dominirao politički utjecaj. Vlada u tom smislu ne smije dozvoliti daljnju eroziju institucionalnog okvira, nadajući se da će usklađivanje s pravnom stečevinom EU nadomjestiti nedostatne domaće napore. Praktično nefukcionirajuće pravosuđe (na presude se čeka godinama), korupcija koja snažno nagriza centralnu ali posebno i lokalnu vlast, političko manipuliranje pojedinim poduzećima pa i cijelim sektorima nacionalne ekonomije, kao i kronično nerazumijevanje poduzetništva od strane vladine administracije predstavljaju najvažnije izazove s kojima se Vlada mora suočiti. Bez rješavanja tih ključnih pitanja neće biti velikih industrijskih stranih ulaganja, nužnih za povećavanje konkurentnosti domaće industrije na globalnom tržištu. Nekompetentnost administracije i voluntarizam lokalne samouprave dodatno otežavaju ionako teško stanje.

Za programiranje antistagnacijskog programa, Vlada mora mobilizirati sve zainteresirane strane: političke stranke pozicije i opozicije, poduzetnike i sindikate. Bez sveopćeg konsenzusa o bitnim pitanjima gospodarskog rasta, hrvatsko će gospodarstvo stalno biti pod pritiskom dvogodišnjih političkih ciklusa, nepovoljnih uvjeta na domaćem tržištu i eksternih šokova, te propuštati sve šanse koje donosi (ipak) stabilan rast europske i globalne ekonomije.