Sedam mjera za manji deficit tekućeg računa platne bilance

Osim za ocjenu spremnosti Hrvatske za ulazak u EU u uvjetima globalne financijske krize manji deficit tekućeg računa platne bilance bitan je prije svega radi smanjenja budućih dužničkih obveza prema inozemstvu

Piše: dr. sc. Davor Galinec, glavni savjetnik u Direkciji za statistiku Hrvatske narodne banke

U današnje vrijeme gotovo sve stručne studije o valutnom tečaju, konkurentnosti i platnobilančnim kretanjima najčešće počinju analizom salda na tekućem računu platne bilance i (pr)ocjenom njegove održivosti. Visoke i dugotrajne deficite tekućeg računa platne bilance inozemni vjerovnici ne mogu beskonačno financirati, pogotovo u uvjetima globalnih kriza kada kapital na svjetskim tržištima poskupljuje i postaje teže dostupan zemljama koje bilježe pogoršanje ocjene kreditnog rejtinga. Zbog toga je u nekom trenutku potrebno napraviti određene prilagodbe u svrhu smanjenja deficita tekućeg računa platne bilance, pri čemu treba utvrditi njegove determinante, definirati željenu razinu na koju bi se deficit trebao smanjiti i vremenski rok u kojem je to moguće provesti.

Nedostatak definiranih kriterija održivosti i utjecaji drugih faktora doveli su do toga da se pitanjem održivosti deficita više bavi znanstvena javnost, dok se kreatori ekonomske politike više bave pitanjima financiranja postojećeg deficita na operativnoj razini i kreiranjem mjera za smanjenje deficita u bliskoj budućnosti (npr. mjere za poticanje ulaganja, smanjenje nezaposlenosti, povećanje poreznih prihoda, smanjenje kreditne ekspanzije i potrošnje i sl.), kojima će utjecati na sadašnja i buduća kretanja salda tekućeg računa platne bilance. Kada neka zemlja dulje iskazuje deficit na tekućem računu platne bilance (što je u Hrvatskoj slučaj od 1995.), postavlja se pitanje održivosti i financiranja nastalog deficita. Uzme li se u obzir arbitrarno postavljeni kriterij MMF-a i drugih međunarodnih financijskih institucija da deficit nije održiv ako prelazi razinu od pet posto BDP-a, mogli bismo na prvi pogled zaključiti da je Hrvatska u zoni neodrživog deficita tekućeg računa platne bilance.

Međutim, od tog arbitrarno postavljenog kriterija počeo je odustajati i MMF s obzirom na to da je praksa pokazala kako su pojedine zemlje (npr. Australija, Irska, Izrael, Malezija i Južna Koreja) uspjele održavati i financirati i veću razinu deficita tijekom višegodišnjeg razdoblja, da bi nakon toga počele uspješno smanjivati deficite, pa su čak i ušle u zonu suficita. S druge strane, u zemljama poput Meksika i Čilea zabilježene su niske razine deficita tekućeg računa, no unatoč tome održivost tih deficita nije postignuta, što je u konačnici rezultiralo i nastankom platnobilančnih kriza.

Pri ocjeni svakako treba uzeti u obzir karakteristike zemlje za koju se procjena obavlja, strukturna obilježja razmjene s ostatkom svijeta, ročnu strukturu financiranja deficita itd. Modificirani kriteriji održivosti koje primjenjuju međunarodne financijske institucije ne oslanjaju se više na arbitrarno određenu granicu održivosti (npr. pet posto BDP-a), nego na to smanjuje li se višegodišnji trend deficita ili ne. Brojni su slučajevi da pojedine zemlje bilježe visoke i rastuće razine deficita tekućeg računa platne bilance, ali unatoč tome poboljšava im se kreditni rejting jer međunarodna financijska tržišta vjeruju u održivost njihova deficita i na taj način im povećavaju dostupnost i poboljšavaju uvjete za daljnje zaduživanje. Mnoštvo čimbenika (npr. povoljna i diverzificirana struktura robne razmjene, visoki priljevi radničkih doznaka iz inozemstva, priljevi na osnovi inozemnih izravnih ulaganja i sl.) može uspješno pripomoći financiranju deficita tekućeg računa kad je on prešao granicu od npr. pet posto BDP-a i kada se anegdotalno smatra da je 'neodrživ'.

U svojoj doktorskoj disertaciji Financiranje i granice održivosti deficita tekućeg računa platne bilance Republike Hrvatske obradio sam, među ostalim, i determinante koje utječu na kretanja na tekućem računu platne bilance i analizirao kratkoročnu i dugoročnu održivost deficita u razdoblju 1995.-2005. Tom sam prilikom ustanovio da su varijable koje predstavljaju izvore financiranja salda tekućeg računa platne bilance (inozemni dug i inozemna izravna ulaganja) negativno korelirane sa saldom tekućeg računa platne bilance, što bi moglo značiti da povećanje razine inozemnoga duga i neto priljeva na osnovi inozemnih izravnih ulaganja ne utječu kroz generiranje dodatnih prihoda na osnovi izvoza roba i usluga u dovoljnoj mjeri na uravnoteženje salda tekućeg računa platne bilance, već vjerojatno predstavljaju isključivo instrument financiranja već nastalog deficita tekućeg računa (koji je uglavnom determiniran rastućim uvozom roba). S druge strane, kretanja deficita tekućeg računa platne bilance u velikoj se mjeri podudaraju s kretanjima fiskalnog deficita. Općenito, na kretanja tekućeg računa platne bilance ponajviše utječu kretanja varijabli potrošnje, kamatnih diferencijala (razlika između kamata na kredite u inozemstvu i u domaćim bankama), neto inozemne aktive, bruto investicija, odnos broja nezaposlenih i zaposlenih te realnoga efektivnog tečaja. Sve te varijable pripadaju različitim domenama makroekonomske politike (monetarna, fiskalna, vanjskotrgovinska, tržište rada, realni sektor), tako da je upravljanje ukupnom makroekonomskom politikom vrlo složeno.

Dugoročne razine salda tekućeg računa platne bilance tijekom dva petogodišnja razdoblja ocijenjene su primjenom Reisenova pristupa kao neodržive: isključimo li djelovanje priljeva na osnovi inozemnih izravnih ulaganja, tijekom razdoblja 1996.-2000. i 2001.-2005. godine prosječna godišnja modelom ocijenjena održiva razina salda tekućeg računa platne bilance bila je -0,9 posto BDP-a (odnosno -5,1 posto BDP-a uzmemo li u obzir i utjecaj FDI priljeva). Međutim, ostvarene prosječne razine salda tekućeg računa platne bilance u promatranim su petogodišnjim razdobljima iznosile -6,7 posto, odnosno -6,2 posto BDP-a. Višegodišnje kumuliranje ostvarenog deficita salda tekućeg računa platne bilance iznad granica koje su ocijenjene kao održive dovelo je do porasta inozemnog zaduženja, budući da priljevi na osnovi inozemnih izravnih ulaganja nisu bili dovoljni za financiranje deficita. Dobivene ocjene tzv. prijelaznih razina salda tekućeg računa* pokazale su nam da je potrebno ostvarivati relativno visoke prosječne razine suficita tekućeg računa na godišnjoj razini (1,6 posto BDP-a tijekom pet godina po isteku razdoblja 1996.-2000., odnosno 6,3 posto BDP-a tijekom pet godina po isteku razdoblja 2001.-2005., u odsustvu većih inozemnih izravnih ulaganja). S obzirom na daljnji rast deficita tekućeg računa 2006. i 2007., a teško je očekivati ostvarenje visokih godišnjih razina suficita tijekom sljedećeg petogodišnjeg razdoblja bez znatnijih korekcija mjera ekonomske politike, ekonomska politika Hrvatske trebala bi biti usmjerena na sljedeće:

• Zaustavljanje rasta udjela inozemnog duga u BDP-u, odnosno na usporavanje rasta prema stopama nižim od gospodarskog rasta.Potrebno je poduzeti i odgovarajuće mjere kojima bi se promijenila i struktura inozemnoga duga po namjeni, tj. povećao je udio zaduženja u svrhu financiranja izvozno orijentiranih projekata i smanjio udio zaduženja u svrhu financiranja potrošnje. Određene mjere na tom planu poduzela je Hrvatska narodna banka, koja provodi politiku ograničenja rasta kreditnih plasmana banaka, koje taj rast financiraju kroz inozemno zaduživanje. Budući da su banke sklone kreditiranju potrošnje stanovništva, mjere kojima se utječe na smanjenje zaduženosti sektora banaka u inozemstvu opravdane su s aspekta vođenja ekonomske politike zemlje.

• Bolja koordinacija monetarne i fiskalne politike može uvelike pridonijeti smanjenju potrošnje uvozne robe i inozemnoga duga. Osim HNB-a, koji provodi mjere za zaustavljanje inozemnoga duga banaka, potrebne su i mjere fiskalnih vlasti: povećanje razine trošarina na osobna vozila i uvođenje progresivnosti smanjile bi potražnju za uvozom te vrste dobara, a s tim u vezi i inozemno zaduživanje kojim se taj uvoz financira.

• Privlačenje novih inozemnih izravnih ulaganja u izvozno orijentirane djelatnosti, što bi trebalo biti dodatno potaknuto i adekvatnim mjerama.

• Uključivanje Hrvatske u Paneuropski sustav kumulacije podrijetla.

• Povećanje stope gospodarskog rasta i razine zaposlenosti.

• Usporavanje rasta realnih plaća i postupno preusmjeravanje potrošnje na domaće proizvode.

• Smanjenje potrošnje države.

Hrvatska je u statusu kandidata za članstvo u Europskoj uniji, što znači da će trebati biti zadovoljeni i odgovarajući kriteriji pravnih stečevina EU u domeni održivosti platnobilančne pozicije, posebno u dijelu koji se odnosi na spremnost na primjenu mjera i procedura u slučaju platnobilančne neravnoteže. Te mjere i procedure mogu poduzimati Europska komisija (u uvjetima kada platnobilančna neravnoteža u nekoj zemlji članici utječe na funkcioniranje zajedničkog tržišta ili na provedbu zajedničke trgovinske politike) i/ili zemlja članica samostalno. Zbog toga su kretanja salda tekućeg računa platne bilance postala važna za ocjenu spremnosti zemlje kandidata za uključenje u ekonomsku i monetarnu uniju. Osim za ocjenu spremnosti Hrvatske kao zemlje kandidata za ulazak u EU, u ovom trenutku, tj. u uvjetima globalne financijske krize, smanjenje deficita tekućeg računa platne bilance bitno je prije svega zbog smanjenja budućih dužničkih obveza prema inozemstvu. l

* Tzv. prijelazne razine salda tekućeg računa platne bilance treba ostvariti da bi se, uz nepromijenjenu gospodarsku politiku, tijekom sljedećega petogodišnjeg razdoblja dosegnule željene razine omjera inozemnog duga i BDP-a (u ovom slučaju 48 posto) te međunarodnih pričuva i BDP-a (u ovom slučaju polovina godišnje vrijednosti uvoza roba i usluga)

Višegodišnje kumuliranje ostvarenog deficita salda tekućeg računa platne bilance iznad granica koje su ocijenjene kao održive izazvalo je porast inozemnog zaduženja, budući da priljevi na osnovi inozemnih izravnih ulaganja nisu bili dovoljni za financiranje deficita