Sedam nedostataka Sanaderova antikorupcijskog programa

Iako su mnoge ocjene ublažene i zamagljene, usvojeni antikorupcijski program kritičan je prema stvarnosti i važan je korak u pravom smjeru, ali uz uvjet: više ne vrijede riječi, već djela. Pred korupcijom smo ostali bez djela. Ovaj program pripada onomu tko ga provede.

Piše: dr. Josip Kregar
jedan od autora izvornog antikorupcijskog programa

Sedam nenapisanih elementa nacionalnog antikorupcijskog programa smatram bitnima. Prvo, program već samim time što je napisan stvara političku obvezu i obećanje. Drugo, on je pravna obveza naše zemlje i važan element prema kojem se ocjenjuje naša institucionalna stabilnost.

Treće, time što je formuliran on još nije ostvaren. Mnogo sličnih programa ostalo je samo na papiru. To sada ne smije biti slučaj. Četvrto, poželjno je navesti one mjere koje imaju šansu za uspjeh. Peto, tema suzbijanja korupcije nije uobičajena tema znanstvenih sastanaka, već političke borbe.

Drago mi je što je politika prigrlila tu temu. Šesto i sedmo je najvažnije, program se ne ocjenjuje prema riječima i formulacijama, već po djelima.

1.
Korupcija nije slična osobnom grijehu pa da poričemo problem, nudimo opravdanja zbog okolnosti, osjećamo skrušenost ili tražimo oprost. Ona više sliči epidemiji u kojoj se ne pita za ime bolesnoga, već se traži lijek, smanjuje rizik i teži ozdravljenju. Kod epidemije se ne pita koliko slučajeva ima, koje je političko uvjerenje bolesnoga, već što treba učiniti da se spriječi, izbjegne rizik.

Zadatak je vlasti da kad epidemija izbije ne stoji mirno kad postoji sumnja, već da aktivno radi na prevenciji, uklanja uzroke, daje primjer i spriječi sumnje, traži lijekove. Najvažnije je od svega zadržati povjerenje. U slučaju korupcije obveza je onih na vlasti drukčija i veća nego obveza građana.

Radi se o povjerenju koje su dobili. Oni imaju obvezu otkloniti svaku sumnju da umjesto njih vlada korupcija. Obveza je vlasti ne samo ukloniti uzroke korupcije, osuditi je u slučaju sumnje, podržati institucije koje korupciju istražuju, progone i osuđuju.

Sve to usmjereno je na dojam i percepciju vlasti, ali to i jest najvažnije. Moć vlada svijetom, a ne dojam, no dojam je ono što nam daje moć (Blaise Pascal).

Ne mislim da je Hrvatsku zahvatila epidemija korupcije, kao što ne mislim da smo svi bolesni od ptičje gripe ili kravljeg ludila. No i pojedinačni slučajevi upozoravaju na moguće žarište, na vjerojatne rizike i na potrebu djelovanja na vrijeme. U tome onda ne vidim ništa dramatično u postojanju upozorenja o buđenju svijesti o opasnostima i rizicima, u nuđenju različitih mjera i lijekova. Panika nije potrebna iako je oklijevanje opasno.

2. 
Postoji obveza donošenja Nacionalnog programa za suzbijanje korupcije. Ona nije samo politička nego je i pravna. Hrvatska je ratificirala i objavila UN-ovu konvenciju za sprečavanje korupcije (i Kaznenopravnu konvenciju o sprečavanju korupcije VE-a).

U članku 5. piše: 'Svaka je država stranka dužna, u skladu s temeljnim načelima svoga pravnog poretka, razviti i provesti te održavati djelotvornu i usklađenu antikorupcijsku politiku koja promiče sudjelovanje društva i odražava načela vladavine prava, dobrog vođenja javnih poslova i korištenja imovine, poštenje, transparentnost i odgovornost. Svaka je država stranka dužna utvrditi i poticati mjere usmjerene prema prevenciji korupcije'.

3. 
Iskustva u primjeni antikorupcijskih programa, a posljednjih godina usvojeno ih je nekoliko stotina, od Bangladeša do Mađarske, od Armenije do Čilea, nisu uvijek dobra. Izvorna ideja Svjetske banke, koja je prva promovirala i protežirala taj način otpočinjanja borbe protiv korupcije, doživjela je mnoge modifikacije, varijante.

Danijel Smilov i Martin Tisne (*), analizirajući programe jugoistočne Europe, zaključuju da je sasvim upitno postoji li neka posebna, dodana vrijednost ako svoje akcije protiv korupcije 'pakiramo u jedinstven, omnibus program', a da ne identificiramo prioritetna područja koja su najviše ugrožena korupcijom, protiv kojeg se tipa korupcije želimo boriti i tko su akteri takve borbe.

Zato je izvorna namjera da u program ne uđe svako područje društva, sve institucije i resori uprave, koja je u konačnici izmijenjena, bila da naglasak bude na onim najvažnijim aktivnostima, a to je kazneni progon, otkrivanje i procesuiranje korupcije (USKOK, sudstvo) te prevencija političke korupcije. Doista, možda bi bilo bolje predložiti samo nekoliko, ali ostvarivih i konkretnih mjera. Tri takve čine mi se najvažnijima:

a) Treba smanjiti kontrolu politike nad gospodarstvom. Članstvo državnih dužnosnika u nadzornim odborima nije korisno. Ne mislim da je problem u tome kolike naknade primaju, ne mislim da je to pravilo moguće provesti bez izuzetka. S gledišta uprava poduzeća članstvo dužnosnika više služi prikrivanju neuspjeha, stvaranju političkih veza i mogućih pogodnosti, dobivanju korisnih informacija. S gledišta dužnosnika to je mehanizam proširenja zona utjecaja, mogućnosti kadrovskih odluka i pogodnosti 'raspodjele izbornog plijena' (spoils sistem). Svaki element takve logike ima loš utjecaj na tržišnu utakmicu i ravnopravnost, loš je s gledišta općeg interesa društva: uprave koje traže političko pokroviteljstvo i zaštitu nemaju znanja ni interesa za inovacije, povećanje konkurentnosti. Kadrovski izbori prema političkim kriterijima idu na štetu sposobnosti. Lojalnost i poduzetnost ne idu zajedno. Samostalnost je pak pretpostavka odgovornosti.

b) Treba izmijeniti mehanizam sprečavanja konflikta interesa i izdvojiti dužnosnike lokalne uprave i samouprave iz sustava. Na lokalnoj razini sukob interesa jasnije je vidljiv (na to upućuju i česti politički skandali), a Saborsko povjerenstvo daleko je od interesa za nešto više od formalnog primanja izvješća.

c) Depolitizacija uprave nije konzekventno provedena, a dobre namjere i planovi u tom pogledu odgađaju se za bolja vremena. Strogi merit sistem odabira i napredovanja prema stručnim, a ne prema političkim kriterijima ne smije se odgađati. Na lokalnoj razini uprava je potpuno deprofesionalizirana idejom da sve vodeće funkcije popunjavaju stranački kandidati i ljudi s lista.

4. 
Ne vrijede ideje, već se računa i snaga volje da se provedu. Pretpostavka je uspjeha i jasna politička poruka o odlučnosti vlade da suzbija korupciju. Ako se problem želi riješiti, prvo treba priznati da postoji, a ne izmicati, birati riječi, optuživati okolnosti, prošlost ili druge. Izvrstan međunarodni odjek imale su mjere hrvatske Vlade, ostavke i promjene koje su bile posljedice ozbiljnih optužbi, povlačenje spornih i sumnjivih odluka. Odlučnost koja je pri tome pokazana vrijedila je više od riječi.

Naravno, političarima je teško priznati pogrešku, no odluke su bile hrabre i potrebne, što izaziva poštovanje i vraća ugled i povjerenje. Suprotno, dakle, poricanje, a to potvrđuje poricanje loših rezultata istraživanja, vodi dugoročnoj političkoj šteti. Korupcija u Hrvatskoj ne postoji samo zbog metodoloških pogrešaka mjerenja, zlih namjera ocjenjivača.

Postojat će i ostati iako imamo dobra opravdanja. Neugodno je biti na niskim mjestima indeksa percepcije korupcije CPI, sramotno je da su neke zemlje, naizgled ne previše različite od nas, bolje ocijenjene. Međutim, ne radi se o tome. Sram ili nelagoda nisu kategorije kojima se treba koristiti pri pisanju antikorupcijskog programa, a loše međunarodne usporedbe nisu sramota, već poticaj da nešto učinimo. Obično se takvih ocjena srami onaj koji se za njih osjeća kriv.

5. 
Zato ću govoriti o politici protiv korupcije. Glavni je način suzbijanja korupcije da protiv nje upotrijebimo mehanizme demokracije: odgovornost, smjenjivost, otvorenost vlasti i slobodu mišljenja. Političari su izabrani, ali ne i posebni odabrani sloj ljudi, imaju mane i vrline kao i svi drugi.

No oni nose teret društvene odgovornosti, obavljaju dužnost u naše ime i u općem interesu. Kad ih biramo, moraju proći našu ocjenu o tome ne samo jesu li sposobni i imaju li znanje nego i o tome hoće li položaj koristiti za svoj račun. Možda izgleda naivno, ali otvorena vlast dobra je politička opcija. Protiv korupcije se ne možemo boriti apelima i moralnom uzvišenošću, već realnim pogledom na svijet u kojem živimo, dakle, reformama i izgradnjom institucija. A to je onda i područje politike. 

Smatram dobrim što je rasprava o tom programu postala političko pitanje. To smatram i zbog toga što je taktika pokretanja pitanja suzbijanja korupcije djelovanjem medija i izoliranih nevladinih organizacija dala sve efekte koje je mogla. Javnost je probuđena i senzibilizirana za taj problem. Nevladine udruge imaju sjajnu poziciju poticanja ideja, ali ne i kapacitet da se za njih i izbore. Dopustite da priznam da sam u ranoj fazi pisanja programa pogriješio.

Naime, jedan od ključnih stavova Nacionalnog programa bio je naglašavanje potrebe političkog i nacionalnog konsenzusa o njegovoj provedbi. Pokazao sam naivnost prosječnog političkog građanina koji želi mir i slogu i nada se da je takav cilj iznad stranačkih nesuglasica. Sada mislim drukčije. Možda je bolje da postoji demokratska protuteža vlasti i oporbe. Program suzbijanja korupcije ne pripada ni onomu tko ga je zamislio ili pisao ni onomu tko ga je doradio. Program pripada onomu tko ga provede.

6. 
Korupcija postoji jer je do sada nismo spriječili, suzbili ili osudili. Program je naznaka da se to želi. Zato ga pozdravljam jer je ambiciozan i sadrži zahtjev da se ocjenjuje uspjeh programa i njegovih mjera. Njegov kredo je politička odluka da se mora izvršiti. Navedene su dobro probrane mjere, određeni rokovi, utvrđeni odgovorni nositelji aktivnosti.

Predviđeno je postojanje po sastavu mješovitog, a po zadatku politički snažnog tijela koje će nadzirati njegovu provedbu, a ne baviti se maglovitim dužnostima edukacije, međunarodnih kontakata. On je kritičan prema stvarnosti. U kritičnom tonu ispao je drukčije nego što ga je zamislila radna skupina. Iako se sa svim ocjenama ne mogu složiti, mnoge su ublažene i zamagljene, program je važan korak u pravom smjeru, ali uz uvjet: više ne vrijede riječi, već djela.

7. 
Kad se nađemo pred nečim opasnim i zastrašujućem, kažemo: ostali smo bez riječi. Pred korupcijom smo ostali bez djela. Riječi ima i previše. Ovaj program pripada onomu tko ga provede.

* D. Smilov, M. Tisne, From the Ground Up, CEU, 2004., 76