Sedam područja u koja strani investitori žele ulagati

Šestero predstavnika veleposlanstava i njihovih gospodarskih odjela potvrdilo je da investitori iz njihovih zemalja žele ulagati u hrvatsku infrastrukturu, industriju, energetiku, turizam, poljoprivredu, trgovinu i financijsku industriju. Objasnili su i zašto

pripremila Kristina Kardum
[email protected]

Između 1993. i 2009. u Hrvatsku su ušle 23 milijarde eura stranih investicija, što je unatoč nezadovoljstvu Hrvata količinom stranih ulaganja respektabilna svota. No Hrvatskoj i dalje trebaju strana ulaganja, o čemu uvelike ovisi daljnji razvoj i napredak. Da bismo ih privukli, važno je analizirati ne samo područja privlačna investitorima nego i doznati kakva su bila iskustva dosadašnjih ulagača, kako pozitivna tako i negativna. Koje dobre poteze treba i dalje povlačiti, a koje pogreške ispravljati da bi se dalje nastavio i povećao priljev stranih ulaganja, na Liderovu okruglom stolu otkrili su predstavnici veleposlanstava i gospodarskih komora stranih ulagača u Hrvatskoj. Ljiljana Figar Kužnar, ekonomska savjetnica u Veleposlanstvu Slovenije, Nataša Kalauz, šefica Gospodarskog odjela Veleposlanstva Velike Britanije, Don Markušić, predsjednik Američke gospodarske komore, Thomas Glück, ataše za trgovinske odnose Austrijskog ureda za vanjsku trgovinu pri Veleposlanstvu Republike Austrije, Paolo Palminteri, zamjenik šefa Talijanske misije i šef Gospodarskog odjela Veleposlanstva Italije, i Andreas Haack, šef Gospodarskog odjela Veleposlanstva Njemačke, razgovarali su i o perspektivi Hrvatske kao zemlje privlačne stranim ulagačima uoči ulaska u Europsku uniju i nakon njega. Moderatorica okruglog stola bila je Gordana Gelenčer, Liderova novinarka.

• Na ljestvici Svjetske banke ‘Doing Business’ za 2010. Hrvatska je zauzela 103. od 183 mjesta. Dakle, na donjem je, lošijem dijelu ljestvice. Zna se da se ocjenjuje sve, od pokretanja poduzeća, registracije, dobivanja dozvola, zapošljavanja radnika, uknjižbi, oporezivanja, zaštite vlasničkih prava do zatvaranja poduzeća itd. Što je od toga u Hrvatskoj najveći problem?

Figar Kužnar: Ne znam koju metodologiju primjenjuje Svjetska banka, ali prema mom iskustvu, na konkurentnost Hrvatske negativno utječu činitelji poput korupcije, diskriminatornih i netransparentnih javnih natječaja te birokracije. Na te se tri stvari slovenske tvrtke najviše žale.

Markušić: Korupcija je jedan od glavnih problema za hrvatsku konkurentnost. Kod donošenja odluke o investiranju u Hrvatsku važni su vladavina prava, povoljni porezi, transparentnost, manja birokracija, općenito povoljna investicijska klima. Ulagačima je osim tih gospodarskih činitelja važan i onaj osobni tako da ulagači mogu bez problema u Hrvatsku dovesti svoju obitelj. To je u Hrvatskoj bilo iznimno teško. Mnoga su veleposlanstva s Američkom trgovinskom komorom utjecala na promjenu takve situacije. Hrvatska je Vlada shvatila da je to problem, i ponosan sam što smo to uspjeli promijeniti.

Kalauz: Metodologija Svjetske banke više se puta osporavala kao legalistička. Rezultati su se odnosili na administrativne zapreke, probleme s registracijom, dobivanjem dozvola, papira… A u tome je Hrvatska uvijek bila loša. Investitori su zbunjeni kompleksnom administracijom koju je teško razumjeti, donošenjem odluka na više razina, granicama nadležnosti. Zato, kad je riječ o medotologiji ‘Doing Business’, loše stojimo, štoviše, posljednjih smo godina još više pali. Međutim, taj trend nije pokazatelj hrvatskog nazadovanja, nego napretka drugih dok mi stagniramo, odnosno ne razvijamo se toliko brzo.

Glück: Ja imam veliku prednost u odgovaranju na to pitanje jer čak 800 tvrtki iz Austrije posluje u Hrvatskoj. Svake godine provodimo anketu u kojoj pitamo o raznim činiteljima, među ostalim o zadovoljstvu lokacijama poslovanja. Možemo reći da je svakako mnogo mjesta za napredak. Kad se isključe problemi s ekonomskom krizom, na prvom je mjestu činitelja koji otežavaju poslovanje javna administracija. Svakako bih istaknuo problem da je percepcija o javnoj administraciji čak bila bolja prije dvije-tri godine. Trend je negativan, problem se povećava.

Palminteri: Ukupna je slika pozitivna. Naravno, ima zapreka, što vidimo po još skromnom broju talijanskih ulaganja u hrvatsko tržište. Ipak, istaknuo bih da za mnoge probleme postoji pravni lijek. U nekoliko su navrata prvostupanjski, lokalni sudovi donosili odluke na štetu talijanskih ulagača.  Te je odluke kasnije kasnije Viši sud u Zagrebu poništio, no da su lokalni sudovi radili svoj posao prema pravnim načelima struke, odluke ne bi ni trebalo poništavati. Ima ‘business friendly’ područja, sklonijih poslovanju, primjerice Međimurje, Istra, gradovi poput Čakovca i Bjelovara u kojima se uspješno provode talijanska ulaganja.

• Da raščistimo problematiku kvalitete ljestvice Svjetske banke... Ispred Hrvatske bolje su ocijenjene zemlje poput Gruzije, Azerbajdžana, Kirgistana, pa i Bugarske, koja se također veoma muči s korupcijom. Pitam vas biste li uistinu u skladu s time radije ulagali u Kirgistan nego u Hrvatsku?

Haack: To je ponajprije odluka kompanija i njihovih strategija. Hrvatska je sigurno bolja za ulaganje od nekih zemalja Europske unije. Prije svega, Hrvatska nije Grčka. Ima stabilnu okolinu, društvenu stabilnost, populaciju koja je spremna i želi se razvijati te dobar geografski položaj. Mi također provodimo godišnju anketu. Istina, broj njemačkih kompanija skromniji je od austrijskih, ali imamo slična iskustva - s velikom iznimkom, pozitivnim stajalištem njemačkih tvrtki o Vladinoj borbi protiv korupcije, koja se pojačala u godinu dana. To je dramatično poboljšanje. Naime, sigurno pravno okruženje nužno je, a i veća učinkovitost sudova mnogo bi značila. Nadam se da će ministar Šimonović uspjeti završiti unaprjeđivanje Trgovinskog suda prije negoli ode, jer riječ je o važnom aspektu za poslovanje.

Markušić: Poenta je da tablica Svjetske banke nije ligaška nogometna ljestvica. I ne smije se o njoj tako razmišljati. Sličan problem ima ljestvica Transparency Internationala, pa svi raspravljaju zašto je Burkina Faso bolje pozicionirana na njoj. Cilj, međutim, ne treba biti prvih 10 na ljestvici ili biti bolji na ljestvici od svojih susjeda, nego kontinuiran rad na poboljšanju.

• Odredili smo korupciju kao jedan od ključnih problema. Kako se kompanije iz vaših zemalja suočavaju s njom? Na državnoj ili lokalnoj razini?

Figar Kužnar: Slovenska iskustva pokazuju da su lokalne razine vrlo velik problem. Svi se sjećate primjera u kojem su Terme Čatež htjele kupiti Sunčani Hvar. Posao koji je već bio dogovoren propao je zbog pritisaka lokalnih vlasti na Zagreb. Hrvatska Vlada trebala bi educirati lokalne razine o tome zašto su strana ulaganja pozitivna i važna i kako pridonose gospodarskom razvoju.

Kalauz: Ne bih se složila s time da je korupcija glavni problem. Najprije treba razlučiti između indicija i dokazivosti. Riječ ‘korupcija’ ušla je u žargon i sad se prebrzo spominje i kad iza nje nema ničega. Budući da je korupcija ozbiljan problem, tom se riječju ne bi trebalo olako razbacivati. Naglasila bih i to da je u korupcijskom ponašanju jednako kriv onaj koji daje kao i onaj koji prima, čemu se ne posvećuje dovoljna pozornost. Izrazito je važna borba protiv korupcije, i mi pozdravljamo napore koji se na tom području čine. Oni su vidljivi, ali naše je stajalište da procesuiranje i objektivan pristup trebaju biti isključivo u domeni sudstva, a ne medija. Korupcija je samo jedan od činitelja. Treba imati na umu da ima mnogo zemalja s visokom stopom korupcije, ali i znatno višom razinom stranih ulaganja od one u Hrvatskoj. Neke su stvari investitorima mnogo veći problem.

Figar Kužnar: Slovensko veleposlanstvo anketirajući 150 slovenskih tvrtki sastavlja upitnik o problemima koji ih muče u poslovanju u Hrvatskoj. Svake je godine u rezultatima korupcija na prvome mjestu među problemima. Čak 52 posto slovenskih tvrtki izjasnilo se da im je ona problem. Na tom području nema pomaka već pet godina, otkad provodimo anketu. Imamo i primjere tvrtki koje nam se javljaju za pomoć. Vlada se bori na višoj razini, ali problemi se susreću već na nižima. Nadamo se da će napori doći do tih nižih razina.

• Gospodine Glück, što vi mislite o tom problemu s obzirom na povezanost austrijskih banaka s našim političkim vrhom? ?
Glück: Napredovalo se. Prema našim anketama korupcija je sada tek deseti problem za austrijske poduzetnike u Hrvatskoj. Prije je uvijek bila na prvome mjestu. I dalje je jedan od velikih problema, ali nešto se događa, ide se u pravom smjeru. Druge su stvari uz korupciju problematične: jednostavno je previše razina odlučivanja, previše autorizacija, potpisa, odobrenja treba dobiti. Austrija je u Europskoj uniji već 15 godina, zato smo navikli da nema granica. Kad se nešto odobri u jednoj državi, odobreno je za sve, nema mnogo različitih inspekcija. Austrijanci su zato iznenađeni što se s tim problemima, kojih je bilo i u Austriji, ali prije 20 godina, susreću u zemlji koja je na pragu ulaska u Uniju.

Markušić: Borba protiv korupcije nije jednostavna niti se može potpuno izdvojiti. Ona ide ruku pod ruku sa smanjenjem birokracije i povećanjem transparentnosti.

• U Hrvatskoj su strani ulagači kupovali ono što je već bilo gotovo, sagrađeno, ali premalo je greenfield investicija. Zašto?

Haack:  Poznati su mi neki primjeri prepreka za investicije na lokalnoj razini, uključujući greenfield investicije. Ulaskom Hrvatske u EU takvo što će se u bitnome promijeniti.

Glück: Ja predstavljam hrvatske kompanije koje su u vlasništvu stranih kompanija, u mom slučaju austrijskih. Problemi su isti i za njih. Kada domaća kompanija promijeni vlasništvo, mora  npr. dobiti niz novih dozvola, plaća dvostruku cijenu plina i sl. To je velik problem. Zato nije pravo pitanje kako dovesti ulaganja, nego kako promijeniti poslovno okruženje.

Kalauz: Hrvatska često ima prilično bajkovitu viziju sebe i uopće ne doživljava globalno tržište te zaboravlja da se ne natječe samo s državama u regiji nego s cijelim svijetom, sa Singapurom, Brazilom, Italijom, kao i Srbijom. Da bi se to ostvarilo, treba naći svoje mjesto pod suncem. Hrvatska se ne može natjecati u ekonomiji razmjera, za to je premalena. Nije prikladna za radnointenzivne poslove. Trebalo bi težiti poslovima u kojima se traži i razvija dodatna vrijednost. Ima kvalificiranu radnu snagu, treba poraditi na razvoju infrastrukture - željeznica, riječnih putova i zračnih luka.

Palminteri: Ima izvrsnih primjera talijanskih greenfield investicija. Calzedonia je u Čakovcu pokrenula tvornicu s 1.600 zaposlenih. Ondje se provodi kompletan program proizvodnje i izvoza. U Osijeku i Labinu tvornice je otvorio Benetton. Ti su investitori uvidjeli prednosti velikog broja radnika s traženim vještinama i niskih troškova proizvodnje. Međutim, ima i loših primjera: jedan proizvođač betona i gipsa ‘samo’ sedam godina čeka dozvolu Ministarstva okoliša za pogon pokraj Zadra.

• U kojim područjima, odnosno gospodarskim sektorima, vidite najveće prilike?

Haack: Izdvojio bih šest područja. Prvo je infrastruktura: u nju će se budućnosti sliti mnogo novca iz europskih fondova, a potreba i potencijal veliki su. Zatim industrija, ili kao što je bivši predsjednik Stjepan Mesić rekao, reindustrijalizacija. To je sada malen sektor koji treba rasti. Na području energetike ima velikih potreba i prilika u infrastrukturi, cjevovodima, razvoju cjelokupne mreže, ali i obnovljivim izvorima energije. Grčka proizvodi deset puta više energije iz obnovljivih izvora od Hrvatske, a ima slične uvjete. Tu je, naravno, i turizam pa poljoprivreda, koja je ekonomski stup zemlje i u kojoj vidimo velike potencijale slavonske regije nakon ulaska u EU. Kao posljednje područje izdvojio bih trgovinu. Hrvatska je uspješno liberalizirala sektor ekonomije. Ponosni smo što je njemački dm već dvije godine zaredom najpoželjniji poslodavac. Taj sektor zorno pokazuje važnost konkurencije za razvoj tržišta i smanjenje troškova,  a i njegova sprega s poljoprivredom vrlo je važna.

Glück: Malo je prekasno za reindustrijalizaciju. Uostalom, pitanje je treba li i želi li Hrvatska kretati na taj put s obzirom na važnost i doprinos turističkog sektora, koji jednostavno ne ide s npr. razvojem željezara. Čak nema ni jaku tradiciju. Ako Austrijanci žele ulagati u industriju, ulagat će u zemlje EU; međutim, ako traže zemlju izvan Unije, prije će otići u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu jer ondje ta industrija ima tradiciju. Na popis sektora kolege Haacka dodao bih kao sedmu financijsku industriju. Inače, upozorio bih da u sektorima poput poljoprivrede Hrvatska treba biti spremnija za ulazak u EU i nagli rast konkurencije.

Kalauz: Slažem se s kolegama. U Britaniji svakako potenciramo ulaganja u sektore koji će se financirati iz fondova EU i u područja poput željezničke infrastrukture i energetike, za što britanske tvrtke imaju mnogo znanja, stručnosti i volje. Kad je riječ o reindustrijalizaciji, jako je loše oslanjati se samo na uslužni sektor. Ima zemalja poput Kariba koje su turistički rajevi, a ipak su siromašne. Hrvatska bi se trebala usmjeriti na tzv. čiste industrije s dodanom vrijednošću i novom tehnologijom. Imam primjer britanske tvrtke koja proizvodi softver. Sjedište joj je u Londonu, međutim radi u Hrvatskoj, gdje je cijena kvalitetnih obrazovanih inženjera triput niža. Osim toga imamo greenfield investitore u kemijskoj industriji koji su otvoreno rekli da će se iz Češke preseliti u Hrvatsku čim zemlja uđe u EU, jednostavno zbog njezina boljeg položaja.  

Palminteri: Slažem se da trebamo ulagati sektor koji će se koristiti novcem fondova EU. Mi čak savjetujemo talijanskim tvrtkama da se u Hrvatskoj prijavljuju samo na natječaje koji se raspisuju u suradnji s EU ili koje raspisuje jedino Unija. Sve drugo često se pokazalo gubitkom novca i vremena, zbog svih razloga koje smo prije spomenuli.

Figar Kužnar: Dok je 2007. godine 20 posto slovenskih stranih investicija otišlo u Hrvatsku, godinu poslije situacija se promijenila - najviše je investicija otišlo u Srbiju. Međutim, svakako imamo pozitivnih primjera, poput Perutnine Ptuj u Čakovcu. Tvrtka je prevladala zapreke kao što su problem kvota, inspekcije na granicama, probleme s Konzumom. Zašto Hrvatska nema mnogo više greenfield investicija? Hrvatska je zemlja u tranziciji. Privatizacija je bila dug proces, a investitori su nalazili prilike za ulaganje koje su uspješno iskorištavali. Sad je vrijeme da Vlada usmjeri snagu u stvaranje uvjeta za nova ulaganja i greenfield investicije. Inače, stranim je investitorima i dalje problematično ulaganje u turizam jer je Hrvatska sentimentalna glede toga i jako se teško prihvaćaju strani vlasnici.

Markušić: Sve je veće zanimanje američkih ulagača za Hrvatsku. Posebno ih zanima ulaganje u turizam i energetiku i to ponajviše u obnovljive izvore energije. Kako bi privukla američka ulaganja Hrvatska mora raditi na tome da bude središte američkih ulaganja u regiji.

Glück: Ulazak u EU velika je prilika. Umjesto da bude samo tranzitna zemlja, Hrvatska može postati logistički centar za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i ostatak Srednjoistočne Europe. Međutim, još će se veća prilika pružiti nakon ulaska BiH u EU. Zapreke u obliku granica, koje su zbog specifičnog oblika hrvatskog teritorija logistička noćna mora za investitore, bit će manje. Hrvatskoj je svakako u interesu brz ulazak Bosne i Hercegovine i Srbije u EU.

Kalauz: Dodala bih da je upravo ta pozicija Hrvatske jedan od načina na koji je ‘prodajemo’. Naime, slogan  koji plasiramo britanskim investitorima glasi: ‘Croatia - gateway to South-East Europe’. Jer ako se pozicioniramo u regiji, jednostavno nećemo biti dovoljno veliki da budemo zanimljivi investitorima koji gledaju veće regije i veliku sliku.