Šef briselskih činovnika posve je odbacio ulogu ?izvođača? francuskih i njemačkh planova

Najprije je izašao s prijedlogom o porezu na financijske transakcije, zatim sa zajedničkom europskom obveznicom, a pravu su zaprepaštenost izazvali njegovi posljednji prijedlozi - o kaznenoj odgovornosti za financijaše i tome da se bankarima koji su u minusu ne smiju isplaćivati bonusi i dividende.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Nekoć tih i povučen administrativac koji je uredno izvršavao zadane obveze posljednjih se mjeseci prometnuo u pravu zvijezdu, čovjeka u vijestima. Predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso u drugom je mandatu na čelu izvršnog tijela Europske unije doživio pravi politički prevrat i pokazao da ga se možda podcjenjivalo proteklih godina. Unija se našla u vjerojatno najtežoj krizi otkako postoji, lideri zemalja članica koji su odvijek bili ključna instancija za rješavanje svih ozbiljnijih problema podbacili su pa je polako ali sigurno Barroso počeo preuzimati važniju, gotovo ravnopravnu, ulogu u traženju rješenja za dužničku krizu. Dapače, otišao je i korak dalje pokazavši da je valjda jedini političar uz američkog predsjednika Baracka Obamu svjestan širih implikacija nedavnih događaja. Dok njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy muku muče s usklađivanjem nerijetko vrlo različitih pogleda o Unijinim problemima, Barroso je počeo donositi prijedloge koji su, pomalo nevjerojatno pogleda li se njegov prvi mandat, u suprotnosti s interesima većih članica, i to trenutku izrazito velike političke snage Njemačke i Francuske.

Obveznica EU - na štetu bogatih
Nekoliko je stvari vrijedni šef briselskih činovnika predložio proteklih tjedana, redom kontroverznih iz perspektive unutarnje politike jakih zemalja članica. Europskom parlamentu iznio je nacrt nove regulative o porezu na financijske transakcije, i to prilično neočekivano s obzirom na to da se o Tobinovu porezu, nazvanom prema njegovu tvorcu, američkom ekonomistu Jamesu Tobinu, do tog trenutka uglavnom govorilo kao o načelnoj ideji za koju nitko nije zapravo zainteresiran i u čiju provedivost nitko ne vjeruje ili ne želi vjerovati. Prema Komisiji, zamišljeno je da se 0,1 posto uzme na sve transakcije na financijske instrumente među financijskim institucijama u kojima je bar jedna iz Unije, a za sve derivacijske ugovore taj je postotak pao na 0,01. I takva, na prvi pogled simbolična, cifra bila je dovoljna da se ukrste rogovi s Ujedinjenim Kraljevstvom, najvećim neprijateljem te ideje. U tome je Barroso očito imao tihu potporu Francuske i Njemačke.

No da Barroso nije više samo izvršitelj planova velikog dvojca, postalo je očito kad je istodobno predložio i uvođenje zajedničke europske obveznice, što je pak točka velikog prijepora za Njemačku, ali i druge članice s dobrim kreditnim rejtingom i solidnim financijama. Zamjena pojedinačnih nacionalnih obveznica jednom zajedničkom izravno bi računala na raspodjelu financijskog ugleda od bogatih prema siromašnijima, i to na štetu prvih. U tom bi se slučaju Njemačka nešto skuplje zaduživala, ali zato bi Grčka ili Portugal mogli doći do novca uz mnogo niže kamate. Jasno, to ujedno znači da bi svi izravno jamčili za isplatu tih dugova, što također ne zvuči jako privlačno članicama trenutačno izvan vrtloga podivljalih dugova i proračunskog manjka. Ne treba previše objašnjavati da se ideji Njemačka otvoreno i uporno protivi. U tom slučaju predsjednik je u sukobu s nekoliko jakih igrača EU.

 Nešto za ljutite građane
Treća, ništa manje delikatna, ideja, ujedno kronološki posljednja, bila je ona o uvođenju kaznene odgovornosti za financijaše. U intervjuu za francuski Le Parisien tihi Portugalac najavio je uvođenje novog elementa kaznene odgovornosti na razini cijele Unije. Europsko pravo tako bi trebalo dobiti novu komponentu, individaulnu kaznenu odgovornost za financijaše.
- Svjedočili smo nezakonitu ponašanju na tržištu. Neki od njih odgovorni su za izazivanje krize na tržištu. To ćemo regulirati: oni koji budu kršili propise kazneno će odgovarati - rekao je među ostalim.
Budući da je riječ o pravilima već ugrađenima u britansko pravo, lako je pogoditi na čiju će potporu moći računati. To je, možda, najlucidniji politički potez razbuđenog šefa europske vlade. Dok se svi drugi političari, izuzev Obame, koji silom skorašnjih izbora i razočaravajućih rezultata kapitalizira na sve većem bijesu masa, bave finesama i detaljima ovog ili onog spašavanja banaka i država, gnjev širih narodnih masa prijeti ozbiljnijom destabilizacijoma Unije. Barrosov prijedlog jedan je od rijetkih koji konkretno odgovara ulici i nudi barem načelnu zadovoljštinu, što nikako ne treba podcijeniti jer će Sarkozy i Merkel drugi put spašavati nedovoljno kapitalizirane banke, na konto toga još malo rezati, a građani im očito nisu probavili ni prvu rundu krpanja i otimanja. Tako bi se, dok se oni ne dogovore o začepljnju jedne rupe, mogla otvoriti nova, veća. To je, čini se, jasno zasad samo Barrosu. 

 Zavidna politička vještina
Čovjek koji je u jednoj od najpoželjnijih fotelja na svijetu još od 2004. pokazao je veliku političku vještinu i izdržljivost nekoliko puta. Najzanimljiviji podatak iz njegove raznovrsne karijere jest pripadnost portugalskoj Radničkoj komunističkoj partiji do 1976. i jasna maoistička orijentacija koju je s lakoćom zamijenio prelaskom u stranku desnog centra Demokratsku narodnu stranku, poslije preimenovanu, da stvari budu doista zbunjujuće, u Socijaldemokratsku partiju. Predsjednik Komisije postao je kao kandidat desne Europske narodne stranke i ondje se održao od 2004. do danas, dobivši drugi mandat, jedini uz Jacquesa Deloresa, upravo zbog svoje fleksibilnosti i navike da ne talasa previše kad ne treba. No politička intuicija očito mu nije odumrla u briselskim hodnicima pa se u posljednje vrijeme razgoropadio i počeo pokazivati inicijativu lukavim iskorištavanjem potpore jedne članice li nekoliko njih protiv drugih, tako istodobno održavajući dobru ravnotežu moći. Neke stvari svidjet će se Britancima, neke Francuzima, neke Nijemcima i obrnuto. Ipak, veliko je pitanje hoće li dosad smišljeno i predloženo biti dovoljno. Unija je u uistinu velikoj krizi i suočena s otvaranjem novih rupa dok još nisu pokrpane ni stare, a postići konsenzus teže je nego ikad. No možda je upravo to prirodni okoliš za politički vižljastog igrača kakav je Barroso, u kojem se najbolje snalazi.